Našao sam se u ovoj kupaonici, bez ikakvog cilja i namjere. Sjeo sam u kadu i doputovao. Avanturistički duh pustolova na kratke udaljenosti. Probijam se kroz gužvu bidea i lavaboa koji nestrpljivo iščekuju svoje tuš kade. Nepoznati emajlirani predmeti, otuđeni od svojih sanitarnih čvorova. Krenem prema vratima i odjednom osjetim lagana gibanja u probavnom traktu. Sjedam na talijanske pločice i čekam. Promatram fuge kako neravnomjerno sučeljavaju keramičke površine. Rad na brzinu. Pravi fuš. Nekad su bile nevino bijele, a sada se na hrapavu površinu uhvatila zelenkasto-siva patina prljavštine i pljesni. Odjednom u crijevima zasvira peristaltički vojni orkestar . Pregrupira snage i tjera ih prema izlazu. Dolazi vrijeme "serskih" ratova. Napokon akcija. Pažnju mi zaokupe toaletna klepetala, školjke sa šarenim vodokotlićima. Besposleno sjede na svojim postoljima i izmjenjuju besmislene šumove. Kakofonija klokotanja. Njihovi vodeni mlazovi ne govore ništa. Monotono prskaju debelo naneseni emajl ispod kojeg se nalazi samo noću viđena keramika. Iznutra su loše ispečene, nekvalitetne, s malom količinom prave glinene mase. Zato i nanose tako debeli sloj blještavog pokrova. Naivno očekuju da će na njih sjesti idealan seronja ili barem onaj koji posjeduje najfiniji toaletni papir. Njihova definicija idealnog seronje tip je koji na površini ne ostavlja puno tragova. Onaj koji se isere na brzinu, čvrsto, u jednom komadu. Seronja za jedno sranje. One ne žele da ih gnjavi, da sjedi na njima cijeli život i u malim ravnomjernim količinama ispušta svoj teret. Takvo ih sranje iscrpljuje. One žele avanturu.
Prilazim školjci boje maslina i pokušavam sjesti. Ona bezobrazno zatvara poklopac. Nisam njen tip. Širim seosku vibru. "Seljačina", pomisli i okreće se svojoj prijateljici, svježe obojanoj školjci te joj ispusti par nadmenih isplaka o dosadnim i napornim tipovima. Prijateljica me prezrivo gleda. Osjećam kako mi njeno gnušanje usporava peristaltiku.
Odustajem i prilazim drugoj školjci. Njezin je poklopac čvrsto zatvoren. Tip školjke koji zna što hoće. Na sebe ne pušta svakoga. Samo one s debelim troslojnim papirom. Znam da ću popušiti odmah u početku, ali isplati se. Njezina glatka površina uzbuđuje me toliko da mi nuždenje stvara veliki problem. Osjećam teški pritisak na čmar. Jedva se obuzdavam. Prilazim s čvrstom namjerom, na način "Sjedi il' šetaj", bez dvoumljenja i smetenosti. Pokušavam silovito odignuti poklopac. Bez rezultata. Čvrsto stišče drveni pokrov i ljutito me promatra svojim izazovnim otiskom renomiranog proizvođača. Slomila je moju odlučnost. Smeđe se vraća nazad u debelo crijevo. Moj najveći izazov – školjka koja zna što hoće – postao je potpuni fijasko.
Odustajem od daljnjih napora i ponovno sjedam na hladne podne pločice. U meni kruži govno bezizlaznosti. Osjećaj napuštenosti i neumitne samoće. Čak je i čmar pesimistički opustio svoje mišiće. Kako je težak taj teret koji nosim u sebi, kako je teško naći svoju školjku u ovo doba keramičke feminizacije i zahodskog liberalizma.
Izvadim frulu i sviram neku iritantnu melodiju. Valovi crijeva gibaju se u ritmu. O bože, pa ja se moram posrati. Ne mogu više čekati ni trena. Ovaj pritisak postaje neizdržljiv.
Najednom ugledam nju, jednostavnu bijelu školjku s poklopcem prekrivenim uzorkom šarenih cvjetova. Klokot njena vodokotlića širi se kroz toaletni eter poput božanstvene rapsodije. Ta neobično primamljiva i laksativna melodija u meni stvara ponovno rođenu želju da joj priđem i lagano, s puno osjećaja, sjednem na nju. Iz džepa vadim "Bref duo aktiv" i zataknem ga s njegove vanjske strane. Iz drugog džepa izvadim tajne rezerve troslojnog, mekog papira, najbolje kvalitete, i onako nemarno, do pola, ubacim ga nazad da se vidi i troslojnost i kvaliteta. Ona neprimjetno baca pogled prema mojoj pojavi i nastavi klokotati svojim predivnim klokotom. Polagano svlačim hlače manirom najkulturnijeg seronje u svemiru. Njeno klokotanje ne mijenja ni ritam ni glasnoću – poput mirne rijeke koja se gotovo neprimjetno kreće. Ali to je varka. Rijeka je sila. Snaga koju je teško obuzdati. Poput peristaltike koja me, blaženom školjkom izazvana, tjera da se olakšam. Ona želi da se polagano, dugo i nježno, iskrcam. Da ostavim što manje tragova, ali da ih ipak ostavim. Želi da su ti tragovi ravnomjerni, pravilni, paralelni. Želi da je smeđe čvrsto ali ne i pretvrdo. Sve joj to mogu pružiti. I hoću. Oprezno skidam gaće spuštajući ih do poda. Njeno je postolje blistavo i potpuno čisto. Polako, oprezno, s najvećom pažnjom, sjedam na nju. Osjećam kako zrači nekom onostranom blagošću. Rajskom hladnoćom. Kroz tijelo mi prolaze sladostrasni trnci. Lagano, poput perca, poput djeteta koje se rađa, govno kreće prema izlazu. Prema sjedinjenju s vanzemaljskom čistoćom bijelog emajla…
…sprllllfffff, sprljjlfljjjjjrfffffr, bloarrrggghjhhhh, spprljjlj-ff, sprljjjjj. Izletjelo je kao bujica, kao neman, kao poplava koja amo-tamo baca Noinu arku. Bio je to podmukli, zao, vražjeg postanka, proljev. Sve sam upropastio. Uništio sam idilu i savršenost trenutka do neprepoznatljivih pojmova. Nevinost rajske keramike poprskao sam najsmrdljivijim, najodvratnijim proljevom kojeg je ljudsko dupe ikada posralo. Ubio sam ljubav da se više nikada ne pojavi na ovom svijetu.
Ja sam uistinu seljačina. Ja sam uistinu divljak.
Odlazim ne obrisavši dupe, ne pustivši vodu, u osamu svojeg bivanja. Prokleti seronja osuđen na sranje u poljskom WC-u.
Post je objavljen 01.03.2005. u 15:06 sati.