|
|
|
|
(beta verzija prilično duge kratke priče) Gospodina Hillarya upoznao sam jednog ne baš oblačnog dana, 1953, dan prije no što se uputio sa svojim šerpom Tenzingom Norgayom i britanskom ekipom na osvajanje najvećeg vrha, majke oceana i božje matere ovog svijeta, Mt. Everesta. Sasvim normalan tip, ugodan čak. Nije bitno što smo mi raspredali i zbog čega smo se zarakijali iste večeri kad smo se i upoznali, ali Sir Edmund otišao je potajno u rano jutro dok sam ja hrkao s komadom polusirove ribe u ustima. Možete misliti kakva je to pijanka bila kad su oko mene mrtvi pijani ležali jakovi, ili su to bili bikovi, nemam pojma, a moj osobni šerpa Pasang Rita Šerpa zaspao je na gredi koja je poprečno držala zemljanu kolibu, odnosno jedva držala da se sva četiri zida ne raspadnu ko kartonska kutija s Playboy zečicom kao poklonom. Jedva sam ustao, ispljunuo ribu na zemljani pod posipan slamom, ali kad sam shvatio da sam neizdrživo gladan, zahvatio sam je nožnim palcem i prstom do njega, nabacio kao pravi nogometaški junak, uhvatio zubima i snažno prožvakao. Skinuo sam šerpu s njegovog ležaja gađajući ga blatnom cokulom, nakon čega se ovaj pet minuta križao po njihovom i derao na sanskrtu – vjerojatno je, koliko sam naučio procijenjivati domicilno stanovništvo u mjesec dana svojeg boravka u Nepalu, spominjao majku i sestru i ja jako dobro znam čiju (kako on zna da imam sestru, jebem li mu brata i od kuda on zna sanskrt kad je taj jezik izumro prije pun šleper godina, a osim toga on nije učeni Indijac, proklet bio?). - Što se čudiš konju nepalski, magarče himalajski, ustaj, ti najveća pijanico s najviših prostora na Zemlji? Jesam li ti rekao da držiš na oku onog Zelanđanina Hillarya i ako on krene, da me osvijestiš od ove vaše kosooke rakije. Pasang me je s vrlo glupim izrazom lica blijedo promatrao i opet nešto mrmljao na sanskrtu. - Što blejiš mazgo K-dvojska? Ajde, spremaj goveda i opremu i pičimo za Hillaryem, jebo li ga britanska ekipa u dupe. Kad smo krenuli, sunce je strijeljalo svojim, tada još ne UV, zrakama i to okomito na naša masna tjemena. Ja sam se klatio na nepalskom govedu, nepoznate marke, dok je Pasang, prokleti šerpa-zgubidan, nogu pred nogu, hodao ispred mene. Kaj je Nepal i Himalaja? Ništ. Kamenje, tvrda, smrznuta zemlja, ledeni potoci i gdje koji zeleni plato. Brdska pustinja. Kako bih razbio monotoniju putovanja, malo-malo gađao sam Pasanga, nepalskog brkatog tuljana, kamenčićima, dok je on psovao majku onim njihovim pticama koje non-stop nužde na veliko i s velikih visina te im se govno kad stigne do tla smrzne i postane tvrdo kao kamen. Zajebavao sam se vrlo dobro što znači da sam ispunjavao norme zdravog života koje propisuju puno dnevnog smijanja i zabave. Nakon cjelodnevnog tandrkanja po kamenitim puteljcima, stali smo na visini od 3542 metra, pronašli neku zaravan i tamo razapeli svoje alanfordovske šatore. Putem smo nailazili na ostatke i otpatke koje su bacali oni britanski preseratori na čelu s dupeliscem Edmundom. Kaj si ti imitatori planinara misle, da će se Čomolungma sagnuti ko stara baba i prostrti crvenih tepih kako bi ti, netom odprištavjeli paraziti zapiknuli zastavu točno u oko Himalaje? E druškane i suparniče, ne ide to baš tako, kao po loju. Život je borba i svojim sanjkama više kliziš po gnoju no po loju. Opet sam zabrazdio zbog mamurluka. Moja je agresija bila neopravdana i njeno porijeklo bilo je nepoznato. Do dana današnjeg nisam shvatio zašto sam s tako manijakalnim žarom proklinjao Edmunda Hillarya i njegovu ekipu. Možda mi je Pasang, taj nepalski vombat, stavljao čudne gljive u onu njihovu splačinu od rakije, a možda je to samo nasljedna šizofrenija od koje je bolovao moj pradjed, Ilie, Rumunj čiji su se preci dokotrljali s dalekog kavkaskog gorja. ... nastavit će se, a možda i ne ĆE |
|
Dnevnik.hr
Opis bloga
ČASOPIS TARZAN glavni i odgovorni urednik: Sisajed izdavač:www.blog.hr novinski majl: objes(e)ne@sise.hr |