09.03.2005., srijeda
Napola doživljena ljubav u desetak boja
|
(apsolutno, nedvojbeno, 100% istinita priča) Spletom okolnosti upoznao sam Gretu, zvijezdu na nebu bez sjajnih točkica, koja je zaslijepila sav moj svemirski prostor. Nije uopće bitno kako smo se upoznali, kojim sam postupkom privukao to biće, ustvari, i ja se čudim kako došlo do toga unatoč mojoj totalnoj neaktivnosti, osim onih, često nedjelotvornih, čeznutljivih i nenapadnih pogleda. Uglavnom, da ne duljim, u neobaveznom razgovoru ponudio sam joj pomoć u svladavanju razredbenog ispita iz psihologije. Neoprezna laž, ali u nastojanju spajanja sve je dozvoljeno, pa i ovakve teške laži. Ja nisam nikada učio psihologiju, o ljudskom ponašanju znam samo iz vlastita iskustva, koje je bogato, ali na svojstven način i ne bih dao ruku u vatru da se podudara s normalnim psihološkim objašnjenjima. Ona mi je usput, u tom vrlo neobaveznom ćaskanju, odala adresu svoje kuće i ja sam drugi dan, nakon što sam se vratio s posla, krenuo u izvidnicu, isto onako neobavezno, s nekom ne pretjerano velikom nadom da ćemo se sresti. U toj nakani postojao je jedan mali problem, zaboravio sam adresu. Potraga za tajanstvenom osobom trajala je nešto duže od nekoliko minuta i ja sam se, s nekim široko tumačenim predosjećajem, vezanim uz providnost i čudne putove božje, vraćao kući: "Mislim na Gretu, njen osmijeh, naočale, na njenu poluotkrivenu sliku. Mislim na Gretu. Pozvala me k sebi da pogledam njene prekrasne male labradore. Prolazim pokraj šarenih kuća, upirem pogled u dvorišta, u tminu haustora, u pojave koje izlaze iz parkiranih automobila, ali Gretu ne prepoznajem. Moje je pamćenje vrlo nezainteresirano za tako važan podatak kao što je adresa osobe koju bih htio upoznati do srži. Vraćam se kući i prati me osjećaj polurazočaranosti i neizbježnosti kraha kao rezultata loše karme koja me prati kroz život. Tako najvjerojatnije mora biti, barem u ovom slučaju. Pogledom pratim okretaj pedala. Što mi to znači? Baš ništa. Jedna vrst samohipnoze kruženjem jedne točke. Ne znam što bih trebao očekivati od toga. Povremeno podižem pogled. Sreća, intuicija ili iskrivljeni prst sudbine? GRETA. Okrećem veselo bicikl, a u ušima se loži zimska vatra. Upravo je bila kod mene (ja sam njoj također dao adresu, što sam totalno smetnuo s uma). Kako to miluje moje endodermne stanice i ono što se nalazi iza njih. Najviše srce. To je vrlo jak osjećaj. Ljudi moji, pa ja sam usamljen. Slamka spasa? Ne deblo. Ha, ha, ha… ovaj, pa i nije smiješno. Slušamo glazbu. Gretina se pojava čas otkriva čas pokriva. Balansiram između suviše otvorenog razgovora i neformalnog. Bojim se previše ulaziti u dubinu. Ljude odbija dubina, kao neki tamni ambis iz kojeg dopiru nikad doživljeni zvukovi. Dočaravanje žica koje se u ljudima ponekad, prečesto ponekad, ne smiju dirati. Ipak ja ih diram. Ispitujem granice duhovnog prodiranja. Ona prihvaća moje duhovno isprobavanje. Ponekad se zamisli, a zatim se odjednom nasmije i njen prodorni osmijeh mijenja strukturu moje pećine. Voli iste stvari, manje-više. Sutradan mi donosi budilicu. Koja neprijetvorna i vrlo ohrabrujuća gesta. Pravim requiem party. Malo Schopena, zrnce Mahlera i potez Albinonia. Morbidan način barenja. Ali pretpostavljam da shvaća da odudaram od standarda. Promatram je bez skrivanja. Ispitujem njenu reakciju. Leži i šuti. Kaže da je umorna. I ja ležim. Analiziram i raščlanjujem. Nastojim posložiti dojmove u neku iole vezanu cjelinu… Odlazimo u šetnju. Greta, Zoe i ja . Uz rijeku. Zoe veselo njuška okolo, mašući svojim radarom. Malo je oronula, zbog štenaca i štenjenja. Prihvatila me kao nekog tko nema ništa protiv pasa. Ne suviše prisno, tek kao naviku… Šećemo uz rijeku, bez Zoe. Greta lagano, ali samouvjereno korača ispred mene, ponekad zastane. Pričam. Pokušam održavati neku razinu duhovitosti. Dajem sve od sebe. Ona se iskreno smije ili se uopće ne smije. Nema sivog. Djeluje previše sigurna u sebe. Zamka. Ponekad mi se čini da se maskira. Sjedimo na obali, Greta, ja i mnoštvo ptica i kukaca. U želucu se događaju sukobi. Netko nekog svrgava s trona, a ovaj se, nakon nekog vremena ponovno vrača uz veliku pompu i krvavu osvetu. Korupcije, erupcije, mitinzi, krunidbe, kraljevanja, ratovi, burenevremenabujice. Mogućnosti vezivanja. Koliko razgovornog cementa, vodenih emocija i šljunčanog izgleda je potrebno da se napravi ovaj zid? U kojem je smjeru krenula izgradnja: prisnost ili kraj? Mračan ili olakšavajući završetak? Greta poznaje zanimljive ljude. Taktiziram. Bol u želucu sprečava me da se izrazim na pravilan način… Njena je soba puna cjevastih zvona. Onih koja melankolično odzvanjaju. Smiruju. Pokazuje mi kutiju punu četverolisnih djetelina. Duboko spiritualna osoba. Neizvjesnost titra svugdje u zraku. Njen rok trajanja je nepoznat. Ispijam pivo povelikim gutljajima što mi smanjuje koncentraciju, prisebnost. Listam stranice stare enciklopedije iz djetinjstva. Sjećam se svake ilustracije… Ležimo na spojenim madracima. Svaki trenutak vrišti "SADA!". Svaki trenutak nakon potmulo ušutkava vrisak. Pitanje: da li odlazi razočarana? Subjektivno viđenje: DA. Objektivno: nemoguće je utvrditi. Da li se bori ostatak svijeta? Možda sam samo ja kažnjen borbom. Ne povlačim obarač jer je zakočen. Uvijek je zakočen. Možda je zalijepljen, ili čak zavaren. Zakovice su zakovale ruke, tijelo, onaj osmijeh pun želje za intimom, samo misli odzvanjaju eksplozijama… Gledam kroz prozor. Ljudi. Isti – gomila, mnoštvo – stranci. Gledam kroz njih. Nije primila poruku. Nije htjela doći… Stoji u holu željezničkog kolodvora i osmijehom me doslovno rasterećuje. Na leđima leprša ruksak od pedeset dekagrama, a u ruci prazna torba. Neka se tramvaj ne ljuti što će ulicom drndati usamljen. Tramvaj, pa-pa… Ona dolazi. Nosi malog psa sa sobom. Poklanja ga. Provjerava ljude. Želi sigurnost i želi ljubav. Za psa… Stojimo na mostu koji lagano podrhtava. Noć je. Mjesec je crven. Rijeka mirno teče noseći oblake pijeska. Pričamo. Greta je poput plahe životinjice nemirna. Približava se i udaljava. Da li očekuje moj teatralni nastup, točku klauna ili monolog strastvenog ljubavnika? Nemam pojma i ne shvaćam. Ne prepoznajem trenutak. Odluka je u drugoj galaksiji, u prostoru koji ne mogu ni izmaštati. Hodamo uz obalu. Zastaje. Ja hodam dalje. Ipak kasnim svjetlosnu godinu. Pita me da li pričam ljudima ono što bi htjeli čuti. Opravdavam se, izmišljam odgovor, izbjegavam direktnost i točnost, dakle, da i ne. Sjedimo u autu. Ne izlazim. Pogledom tražim taj neizbježni trenutak. Između nas je neprozirna zavjesa. Dolazim iz vanjskog vidno uznemiren. Moljci oko lustera to primjećuju i odlaze u skrivene prostore. Svjetski je rat odavno započeo. U meni se gužvaju horde upitnika, a ispred svakog stoji moćno i silno pitanje. Privlačnost, neosviještenost, akcija. Težak je korak usred gomile dvojbi... Greta je zvala na mobitel. Sada se ne javlja. Zvoni mobitel. Njoj je dosadno. Nakon posla dolazi do mene. Na kratko. Da li je to dovoljno? Jest. Neophodno. Ljekoviti susret za tjeskobu… Izašli smo van i zabavljali se. Smijali se glupostima, pomalo skakutali i ispijali pivo. Vozi me kući. Promatrano sa strane, kao da smo u čvrstoj vezi. Sve upućuje na to. Svaki dan se vidimo. Pričamo kao zaljubljeni (izuzev tepanja i nekih intimnih riječi). Pričamo kao ljudi koji se znaju i razumiju do u srž. I naši su osmijesi poput zaljubljenih, blagi i strastveni. Ali, uzalud, nismo zajedno. Ni jednom se nismo dotakli, čak niti slučajno. Žudim za dodirom… Njena gromovna izjava kako će cijeli život ostati sama razrezala je moje srce na četvrtine. Znam što znače te riječi, opravdanje za napuštanje. Nonsens i notorna glupost, još gora od onog da ćemo ostati prijatelji. Boji se prekida. Boji se istih osoba koje je sretala u životu, onih koje su je povrijedile. Baš kao i ja . Da li joj ja sličim na jednu od njih? Pretpostavljam. Znači borba će biti žestoka… Danas radi popodne. Užasno je boli želudac. Možda zbog istih razloga. Kaže da je rastura. Šaljem joj poruku. Nešto ćemo izmisliti da bol nestane. Terapija smijehom. Shvatio sam da mi to uspijeva. Istog trena bi doletjela, ali ne može. Posao… Pita me da li se prečesto viđamo. Pretpostavljam na što cilja. I ona se bori sa sobom, baš kao i ja. I u njoj odjekuju plotuni i detonacije. Ali, čini mi se jača u nastojanju da se othrva zovu prisnosti. Jača od mene. Ja ne želim biti jak. Prepuštam se emotivnom nagonu. Opasna zamka za duševno zdravlje. Nova, potencijalna eksplozija misli. Pitam se, ako je toliko jaka da će se othrvati mojim nevidljivim emotivnim napadima, što mi je činiti. Odustati? Kulirati? Postupno se otuđiti? Poznajem sve ljubavne zamke, ali da li sam spreman primijeniti poučeno, da li sam razum stavio ispred emocija. Bit će vrlo teško. Krvava bitka bez izvjesnosti… Donosi mi ručak. Tjestenina i povrće. Osjećam bujicu osjećaja. Sreća se zove to stanje. Može i radost. Ukusno je. Greta ne jede meso, u stvari, jede ga vrlo rijetko. Stavljam još jedan plus u svoju bilježnicu. Masira me. Ima čvrste ruke i ja uživam. Topim se i predem, opušten do vegetiranja. Nehotice joj dodirujem noge. Žudim za tim dodirom. Drži mi lijevi dlan na leđima, kao da prenosi svoju energiju u moje tijelo. Vidim njen lik u odsjaju stakla televizora. Žmiri. Drugu ruku drži na čelu. Ili prenosi energiju ili razmišlja. Muče je dvojbe. Govori mi kako je neki dan rekla nešto što uopće ne misli. Vjerojatno cilja na onu izjavu o samoći. Čini mi se da se boji da ne posustanem… Nekako sam trunku hladniji prema njoj. Danas se uopće ne trudim. Ne zabavljam je. Nemam volje i ne znam kako bih opisao tu fazu. Možda kao trenutnu. A da li je samo trenutna? Silazna, vodoravna ili uzlazna? Mislim da je krajnje vrijeme da se nešto dogodi, nešto konkretno. Morat ću nastupiti bez okolišanja. Ili da još pričekam? Borba. Bitka. Pokolj razuma i subjektivnosti… Zoe je svaki čas ulazila u vodu i izlazila van. Sparno prijepodne. Sjedimo na prostirki i uživamo. Sve je idilično osim travnatog tla s milijunima krpelja. Priroda je prilično netaknuta i divlja. Greta se brine o Zoi kao o djetetu. Ja joj pomažem skidati krpelje sa psa. Volim pametne pse… Gledamo film. Umoran sam i uspavan. Pruža mi dlan. Želi da ga masiram. Uzimam njenu ruku. Osjećaj je tup. Kao da se gubi u umoru i bezvoljnosti. Pratim je kući. Svaki put kada razgovaramo osjećam da želi reći da već jednom napravim taj prvi korak. A meni se danas apsolutno ništa ne započinje. Umor ili dvojba, vidjet ću slijedeći put… Od silne razdraganosti i radosti izlanuo sam takvu glupost da se je uvrijedila. Odlazi demonstrativno, pozdravljajući me kratko i ljutito. Šaljem joj poruke isprike. Zaista nepotrebna uvreda, a i šala, realno gledajući, i nije bila baš na mojem nivou. Zaista vrijeđajuća. Bio je to automatizam i nepromišljenost. Tražim je. Otišla je sa Zoe do rijeke. Ne ljuti se, ali mi govori da će mi duplo vratiti. Ne vjerujem. Moram biti pažljiviji. Obuzdavati svoj nagon za šalu i sprdnju. Ali te šale nisu zbog pakosti, već zbog razdraganosti. Ponekad su neslane. Grube. Međutim, neću da me zbog te zgode peče savjest. Tako će biti lakše. Izjedanje samog sebe iznutra ne vodi nigdje. Optimizam je najvažniji. On je čvrst temelj sadašnje i buduće radosti… Moji su osjećaji pozitivni i negativni intervali. Valovi koji putuju od vrha do dna i nazad. Ne znam što se nalazi ispod pokrova neodlučnosti: razočaranje, strah ili neki drugi osjećaj. Ne mogu zaroniti u svoju neizvjesnost. Pada kiša. Noć je. Odustajem od svega." Ostali smo znanci, a možda i prijatelji. Ni jedno ni drugo. Nismo se više nikada sreli. |
- 08:07 - Komentari (7) - Isprintaj - #
|
Dnevnik.hr
Opis bloga
ČASOPIS TARZAN glavni i odgovorni urednik: Sisajed izdavač:www.blog.hr novinski majl: objes(e)ne@sise.hr |
