Donosimo intervju s vonabi piscem dr. Sismirom Brad... i tako dalje i tako dalje
Kakvi su ti planovi i strategija osvajanja čitalačke publike?
Nemam pojma. Nisam točno odredio što i o čemu ću pisati. Svakog dana na pamet mi padaju različite ideje. Imam zaista bujnu maštu. Međutim, nemam samokontrolu. Izgubim se u šumi misli i riječi i više ne znam što sam htio reći. Uvod mi je jača strana. Ali i jedina. Pisanje je kocka. Sastoji se od dvanaest bridova. Ja sam nacrtao samo jedan. Znam značenje još par njih, a ostale bih trebao otkriti kroz pisanje.
Da li osjećaš strah od godina? Mislim znameniti su pisci u tvojim godinama iza sebe imali pregršt djela, a ti još nemaš ni zbirku poezije. Što o tome misliš?
Često se zapitam da li su dobri samo oni pisci koji u životu stvaraju (i budu popularni) od pubertetske dobi pa sve do duboke starosti, ako ih život kakav žive prerano ne pokosi. Zaista hoću postati pisac, ali kad će se to ostvariti, bojim se, pod stare dane. Ipak mislim da imam vremena i da imam prednost nad nekim piscima, a to je lucidnost i dječja mašta. Iako su stvari koje opisujem prilično jednostavne i plitke, žar i dubina kojima ih obdarujem nadopunjuje njihovu jednostavnost. Mogu iz običnog kamena napraviti prekrasnu priču, izmisliti njegov nastanak, bitak, ulogu u prošlosti. Prednost je što mogu lagati. Nisam opterećen znanjem i ne dovodim u pitanje istinitost svojih tvrdnji kad je sve što pišem izmišljotina. Na primjer, ako uzmem taj kamen i stavim ga na dlan. Što će se dogoditi tog trena? Kamen će stajati na mjestu, a ja ću se vrtjeti oko njega, sve brže i brže, nastat će vrtlog. Vidjet ćemo samo brzinu, a u sredini će postojano stajati kamen. Dakle to je početak velike priče o bijelom kamenu. Odjednom će brzina kao vrtlog nestati i ostat će kamen. Sam u prostoru. Lebdjet će. U stvari stajat će, a okolo će biti praznina veća od svemira. Taj će kamen tako stajati milenijima, a onda će jednog dana, u stvari u jednom trenutku, jer zemaljsko računanje vremena više nema veze s kamenom i prostorom oko njega, u jednom će trenutku dogoditi se nešto što će pokrenuti prostor, zavrtjeti ga kao početni vrtlog i nazad vratiti moje tijelo i dlan na kojem kamen leži u položaj iz kojeg smo krenuli. Tako će nastati prošlost jednog svijeta. Moje je samo da tu prošlost nadopunim događajima, stvarima i vremenom i da je povežem u jedan tijek.
Bojiš li se putovati u taj svijet, odnosno imaš li snage opisati ga tako da bude jedan novi svijet, još ne viđen i još ne zamišljen?
Svakako da se bojim. Putovati u takav svijet je teško. Potrebno je izgubiti vezu sa stvarnim svijetom, isključiti okruženje, ovozemaljske stvari i činjenice, potpuno se očistiti od utjecaja okoline, ljudi, predrasuda, iskustva i vjere i tako ogoljen dozvoliti mozgu da stvara nešto sasvim novo. Utjecaji i iskustvo su velika zamka za stvaranje novog svijeta. Sve što napišeš već je viđeno i pročitano. Pisanje pisca koji nosi naslage ovog svijeta samo je podsvjesno izbacivanje na površinu onog što se kroz život kolektira. Različitost je samo u interpretaciji. Kad bi iz mozga izbacili sve stečeno iskustvo i saznanja, odnosno ogolili misli do onih esencijalni pojmova kao što su govor usmjeren na fiziološke potrebe, potpuno usredotočena, usmjerena misao i prirodni instinkt, dobili bi gnojivo kojim bi zagnojili potpunu novosvjetsku, nikad prije viđenu književnu i misaonu biljku iz koje bi izrasli plodovi potpuno novih vizija i književnih struktura. Nešto slično razmišljanju jednog potpunog luđaka, kojem je mogućnost da će ikad biti normalan svedena na minimum, ali s čvrstom niti povezanom u cjelinu. Ima svoju svrhu i oblik. Može čak i oscilirati od zbrkanog i neskladnog pa sve do omeđenog i obujmljenog u pravilne oblike ili tijela. Dakle, različitim putovima, možda čak i isprepletenim, a možda toliko odvojenim da pomislimo da se priča kreče u tisuće pravaca i da se nikad neće spojiti u jednu točku – kraj – ali ipak se na kraju spoji u tu točku. Mogao bih to nazvati sferoidnom fabulom koja se sastoji od tisuću meridijana i paralela, ali nimalo sličnih onima na globusu. Svaka paralela u svakom trenutku može postati meridijan i obratno. Čak se može vratiti u polaznu točku i ponovno krenuti prema drugom polu kugle. Svaka je ta krivulja jedna priča, odnosno jedan događaj unutar djela bez kojeg bi u samom djelu zjapila praznina. Možda to ne bi bila velika praznina, čak možda ne bi bila ni značajna pored jakih i čvrstih meridijana i paralela, ali ipak bez nje je djelo nepotpuno. Mislim, sve to stoji ukoliko mislimo na savršeno djelo.
Vratimo se malo kamenu. Da li uzimaš u obzir tu mogućnost da ti on, uslijed umora, nedostatka entuzijazma, volje ili neke pesimistične faze, jednostavno isklizne iz ruke i padne u bezdan koji si prije pada stvarao? Da li ćeš nakon toga tražiti novi kamen na putu ili ćeš čeznuti za starim i pokušati ga pronaći?
To je pitanje vremena, odnosno pitanje sazrijevanja. Ukoliko čovjek nije na čistu sa svrhom svojeg djelovanja i ukoliko još ne zna koji put izabrati, onda mu gubitak tog kamena teško pada i pokušat će ga pronaći, ali neće uspjeti , jer vrijeme baca neprobojne slojeve na esencijalne stvari (u ovom slučaju taj kamen) i sve što pronađe biti će samo slično njemu, neka kvazi projekcija ali ne i sam kamen. Dakle, treba ustrajati u prvotnoj ideji, bez obzira na okolnosti i izgurati stvar do kraja. U protivnom treba pronaći novi kamen i držati ga na dlanu sve dok se ne pojavi onaj isti početni vrtlog, odnosno sve dok se tijek priče o njemu ne spoji u jedinstvenu točku na kraju drugog pola – kraj.
Misliš li da je ovo što pričaš nebuloza i glupost i da nema smisla tako olako trošiti vrijeme na nešto što u početku miriše na propast?
Ne mislim. Kvalitetna misao se razvija kroz razmišljanje. Možda je na početku konfuzna i besmislena, ali kako se nižu redovi misli tako se dolazi i do novih ideja i spoznaja. Evo, ovo sad već ima neku dubinu i smisao. Ulazim dublje u problem svojeg stvaralaštva i razotkrivam skrivene misli. U moru rečenica koje u trenutku nešto znače, a kasnije možda ništa, ipak će se iskristalizirati par dobrih i kvalitetnih redaka iz kojih će ljudi moći izvući značenje. Treba neprestano zapisivati svoja razmišljanja, uči u kontinuitet, zagrijati mozak do maksimuma i onda će iz njega izlaziti neki nevjerojatni zaključci. Treba postignuti polusvijesno stanje, naprosto postignuti misaone halucinacije (ne mislim na vizuelne) jer smatram da podsvijest sadrži gomilu nevjerojatnih misli i zaključaka do kojih možeš doći samo neprestanim, potpuno koncentriranim njihovim izbacivanjem. Baš kao što sada radim. Kada sam počeo večeras pisati ni na kraj pameti mi nije bilo da ću ovo napisati. Mislio sam napisati satiričnu priču o dvojici šarlatana, a sada pišem o misaonom sastavu svoje podsvijesti.
I to je sve što si htio reći?
Apsolutno.
Pa ti me zajebavaš.
Naravno.
Post je objavljen 02.03.2005. u 15:12 sati.