Vidim da su popularni ovi inozemni blogovi, pa ajde da i ja doprinesem svojoj popularnosti koja varira od anonimusa do anonimusa plus.
Ime mi je Antun Tjuner. Živim u Osijeku, glavnom gradu istočne države Slavonije. Nekada su tu po zemlji i zemljankama prčkali Rimljani pa su s obzirom da su imali potrebu živjeti ili spavati u nadsvođenom prostoru izgradili nastambe, povezali ih u mjesni niz i nazvali ga Mursa. Nakon nekog vremena, kao što svakih nekoliko stoljeća bude neizbježno, dogodila se prostorna penetracija stranih nacija i na vrata Slavonije pokucali Slaveni. Budući da je taj ljudima obiman narod bio mnogo hrabar i lud, baš kao i ja i moji preci, istjerali oni Rimljane ili ih asimilirali i nastanili ove prostore ne mareći za osvajački bumerang. I baš taj bumerang vraćao se godinama pa ponovo bivao odaslan i tako više puta.
Tijekom kasnijih stoljeća razbucali se Rimljani na dva carstva. Tako razjedinjeni razjebali su ono što su gradili stoljećima i postali ranjiviji od mrtve svinje razapete na vješalima. Bio je to glavni razlog da ove prostore zauvijek prisvoje Slaveni i gradu nadjenu ime Osiek.
Mala digresija o povijesti bolesti ovog grada.
A sada nekoliko mudrih o današnjem proljetnom danu i suncem izazvanim srsima.
Nakon dugih mjeseci prokletog snijega koji se u zadnje vrijeme svakih nekoliko sati pretvarao u bljuzgu, pa opet u snijeg, pa u led i iznova u bljuzgu, bacilo je sunce svoje valove i transcendentalno razdragalo srca onih koje ne jebe dnevno-politička situacija i malograđanština tako snažno prisutna na ovim prostorima. Izašli medvjedi na zrak, a medvjedice izbacile jedre sise i oble stražnjice. Dokotrljali se oposumi na obalu Drave, a među njima i ja, jazavac, i razgalili jadne crknute štakore koji povremeno plutaju po površini vode. Živo sve je ovih dana, pa se i sjebani nogostupi, a i svud prisutna prašina i blato, nekako čine kao dio veselog folklora prožetog glazbom s istoka. Proljeće je prilika da kurčevitost ovdašnjih momaka na sebe navuče trenirke i prsluke, da se posjedne na skutere i prosere gradom koji nekad bijaše velika meka kulture. Proljeće je i prilika da se kurčevitošću ovdašnjih momaka oslade i djevojčice te uzdignu taj sveukupni seljački sklop na višu razinu.
Jedva čekam da gazde izbace stolce na terase, da se snobofili ugnijezde na njih, da se kočoperne kvočkice privinu uz njihove novčanike, a ja da se hranim njihovom prozirnošću i iznova se preispitujem: «Koji kurac radim ovdje?»
Post je objavljen 18.03.2005. u 01:01 sati.