U tom trenutku na njenom licu primijetio sam pravi mali vragolasti osmijeh, a odmah nakon njega slijedila je neopisiva nabujalost sreće. Tako veliko oduševljenje na ljudskom licu nisam vidio godinama.
A samo sam neprimjetno bacio pišljivih pet kuna. Mogao sam ih potrošiti na jednu od tisuću godišnjih kava, na gluposti što ih u novinama pišu senzacionalisti, dodati na drugih pet kuna i kupiti zimsku umjesto tirolske. Mogao sam staviti na hrpu ostalih kovanica koje svakog dana ubacim u limenku, za neke drugačije dane. Mogao sam ih držati duboko u džepu i sjediti na zidiću pokraj kojeg se ova stara jadnica svakog dana umorno gega noseći vrećice s malim, jeftinim stvarima. Mogao sam pljuckati svakih pet minuta na vruć asfalt i reći sebi, a drugima odaslati vibru, da me boli kurac za ono što se oko mene događa. Mogao sam iskombinirati neku jebenu kombinaciju i u kladi umjesto deset tisuća, očekivati petnaest. Mogao sam biti proklet i reći da bolje da ih bacim kroz rešetke odvoda nego da ih netko bez muke dobije. Mogao sam ih ubaciti u crkvenu škrabicu i darivati velečasnom za gorivo. Mogao sam…milijun stvari sam mogao napraviti s kovanicom od pet kuna i bio bih opet sasvim prosječan nitko.
Ma, da sam imao sto kuna, otrčao bih deset metara dalje i bacio i njih, samo da još jednom vidim tu sreću na njenom licu.
Post je objavljen 24.03.2005. u 15:10 sati.