UN TEMPO

18.02.2014., utorak

INKUNABULE ili PRVOTISCI

Odškrinuta vrata povijesti jedne dubrovačke knjižnice UVOD s neta Zašli smo u vrijeme kad knjiga predstavlja gotovo nužno 'zlo', jer novim naraštajima nju zamjenjuju drugi lakši i jednostavniji mediji. Vjerujem kako će vrlo skoro biti posve istisnuta ne samo s naših polica ili školskih torbi, nego će postati zastarjeli način proučavanja, usporedbi, dilema, potvrde ili osporavanja određenih problema, teorija i spoznaja. Jednom riječju ostat će zanemarena kao bogata riznica znanja i umijeća i podloga za ona nova. Njezin nadomjestak u šarolikim i neprovjerenim pabircima najčešće problematične znanstvene ili stručne obrade posredovanjem suvremene tehnologije ne može obuhvatiti sve ono što je tijekom vjekova modificiralo ljudski um, a spoznaje dovelo do sadašnje civilizacijske razine. Imam blagi dojam da se već s knjigom događa nešto poput onoga sa suvremenim načinom prehrane, kad fast food zamjenjuje predjelo, glavno jelo i desert, tj. postaje glavna i jedina hrana ljudskom organizmu. Da ne pišem tek da pišem imam mnogo primjera neprimjerenog odnosa spram knjizi, ali izvući ću samo one koji ovom pisanju daju vjerodostojnost i bez dopunskih obrazloženja. Proučavanje ove teme za neke studijske potrebe osiguralo mi je mogućnost pristupa knjigama i djelomičnog uvida arhivskim dokumentima uz obveznu stručnu literaturu. Tako sam imala priliku štošta čuti, pročitati, vidjeti i zabilježiti: Primjer 1. Jedna samostanska knjižnica, kako bi dobila prostor za neki drugi sadržaj, izbacila je dva kamiona knjižne građe, koje je završilo na odlagalištu smeća. (ovo se zbilo prije DR) Primjer 2. Starija građanka Dubrovnika, prilikom prodaje kuće, željela je donirati relativno bogatu knjižnicu, uz nešto novije građe, uglavnom s primjercima 19. i početka 20. st., Dubrovačkoj knjižnici. Nikad nitko nije došao niti pogledati sadržaj, a nekmoli uzeti makar nekoliko vrjednijih svezaka. Primjer 3. Jedna srednja škola, točnije, jedan kvazi profesor te škole je za potrebe širenja svog kabineta ili tako nečega (u i pored kontejnera za smeće) pobacao vrijednu građu, nekadašnje Učiteljske škole – Preparandije, osnovane 1873. godine. Iz tog otpada knjiga čak posjedujem nekoliko svezaka uvezanih u pergamenu (tiskane, 1649., odnosno, 1729. i 1759., donacije obitelji Jančić od 12. 05.1957.), koje u ovoj prigodi i podastirem: Knjige pokupljene ispred kontejnera za smeće Toliko u Uvodu, jer slike vrijede više od riječi. Oznake: inkunabule

- 21:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #

OPĆENITO O KNJIZI

Tijekom srednjeg vijeka Crkva je bila kolijevkom europske kulture i pismenosti. Razvijale su se obostrano pod okriljem različitih crkvenih redova. Zato se uz njezino djelovanje na vjerskom planu usko vezuje širenje pismenosti i bogatstvo rukopisnih knjiga. Još u 11. st. na naše današnje tlo zakoračili su benediktinci iz Monte Cassina, a s njima su došle i mnoge novine, koje su već bile razvijene u matici im. Tu, dakako u prvom redu, uz kršćanski nauk, mislim na prepisivačku djelatnost. Rukom pisana, točnije, prepisivana knjiga, osim što je mogla imati i brojne pogreške u odnosu na original, sporo se širila pa uz crkvene redove u čijem je okrilju stvarana, bila je privilegij samo bogatom staležu kao prestižni eksponat. Tom razdoblju a takvoj svrsi pripadali su najčešće bogato opremljeni iluminacijama i inicijalima ukrašeni primjerci u posebnim kožnim uvezom (korice su bile inkrustrirane ili ukrašene intarzijama) s obveznim metalnim kopčama. Za kućnu uporabu samostana, knjiga je bila tek provizorno ukoričena u čvrstom omotu ili rijetko glatkoj štavljenoj koži (kao u primjerima iz moje zbirke). U skriptorijima (prostori za prepisivanje rukopisa), odnosno, mjestima gdje su nastajale rukopisne knjige, radili su redovnici, koji često nisu bili niti pismeni. Najvažnije je bilo da znaju imitirati predložak poželjnom kaligarafskom urednošću i izgledom, da ga umjetnički dotjeraju slikom i bogatim uvezom, kako bi knjiga bila naočiti unikatni ures, a tekst ipak razumljiv mogućem čitatelju - kupcu. Kaligrafsko umijeće, bio je iznimno traženi zanatski posao. Za oslikavanje (iluminacija i inicijala) i uvez brinuli su drugi majstori posebnog zanata i znanja. U prvim počecima prepisivačkog djelovanja, njihovom umješnošću i vrlo napornim radom, najviše su se koristili učeni članovi svećeničkih redova. Fragment iz Trogirskog evađelistara (smješten u razdoblje između 9 -13 st., napisan dalmatinskom uglatom beneventanom, srednjevjekovnim latiničkim pismom), pretisak, Biblioteka Mediterana, Split, 1997. knj. 16. Pergamenski fragment iz rukopisa Etymologiae, Isidora od Seville (+636) (prijepis iz10 -11. st.) pisan beneventanom. Tekst je medicinskog karaktera. Govori o liječenju ujeda otrovnih kukaca. Pronađen je unutar korica jedne inkunabule prilikom njene restauracije, a za sad se drži i najstarijim ljekarničkim dokumentom u nas. Fragment dešifrirao prof. dr. Mirko Dražen Grmek (Krapina, 1924 – Pariz, 2000.). Čuva se u Znanstvenoj knjižnici Dubrovnik. preneseno s neta Već u 13. stoljeću raste broj prepisivača, povećavanjem vjerskih redova. Knjiga toga doba nije samo molitveni objekt kojemu je cilj bogoslužje, ona postaje i prestižno sredstvo trgovine i zarade. Prepisivačka djelatnost uz ukrašavanje takvog rukopisnog djela dovedena je do savršenstva. Tko će imati više različitih primjeraka ne isključivo sakralnih sadržaja već u to vrijeme i prijepisa antičkih rukopisa (ovdje mislim na područje današnje Italije), postaje pitanje prestiža. I prije dolaska Grka kardinala Basiliosa Bessariona u Rim (sredina 15. st.), a s njim i/ili preko njegovih veza i antičkih svitaka, punile su se bogate kućne knjižnice najrazličitijim rukopisnim knjigama, još krajem 13. st. osjeća se prodor i utjecaj rimske antike (ljubavna poezija Dantea, primjerice). Znatniji protok informacija, dovodi do formiranja učenih krugova lišenih ograničavanja na isključivo sakralne teme. S počecima renesanse osjeća se dašak novine i težnja za drugim i drugačijim znanjima pa i protestima ako je riječ o Crkvi (poput, primjerice, Savonarole u Firenzi). Za Dubrovnik se vezuje jedan od značajnih podataka u povijesti pismenosti i civilizacije općenito, a on se odnosi na vrlo bogati dominikanski skriptorij s 22 klupe. Treba znati i podatak kako su originalni rukopisi iz kojih se je obavljalo prepisivanje bili pričvršćeni lancima za klupe. Ovaj samostan čuva još dio tog starog inventara po kojemu je i ušao u opću povijest kulture u svijetu (v. A. Stipčević: Povijest knjige, Zgb, 1985.). Najvažnija stečevina civilizacije je izum tiska što demonstrira Gutembergova biblija već sredinom 15. stoljeća. No prve tiskane knjige s pokretnim slovima i dalje su ostale nedostupne običnom čovjeku iz mnogo razloga: jer je bio nepismen, jer je tisak pokretnim slovima bio dugotrajan pa je i nadalje posjedovanje knjige bio skupi luksuz, jer su u počecima imitirale rukopisnu knjigu i bile su ukrašene poput njih, jer su se radile na pergameni i skupim podlogama tako da su one bile privilegija samo bogatom staležu, uglavnom, do pojave papira. Neki unikatni primjerci prvih tiskanih knjiga rađenih za konkretnog naručitelja sačuvani i do danas i neprocjenljive su vrijednosti. I pored izuma tiska prepisivački zanat nije gubio zamah. Primjerice, knjiga De natura angelica, Georgiusa Benignusa de Salviatija (Jurja Dragišića), koja se danas nalazi u Dubrovnika iako ima u svijetu 22 sačuvana primjerka (izdana je u Firenci 1499.), jedina je od njih prekrasno opremljena po čemu spada među najljepše inkunabule uopće. s neta Digresija: Franjevac o. J. Dragišić je taj primjerak posvetio Senatu Dubrovačke Republike. Knjiga se je među drugim dragocjenostima čuvala u Kneževu dvoru. Dolaskom i odlaskom Francuza iz Dubrovnika,1806-1814., nestala je. Njezina sudbina se nije znala do 30. godina 20. st., zapravo, smatrala se izgubljenom. Slučaj je htio da je na nju nabasao Sir Arthur Evans (svojevremeno naturalizirani Dubrovčanin) na nekoj pariškoj tržnici starih predmeta i otkupio ju je. Nešto kasnije, za ponovnog posjeta Dubrovniku, a kao uzdarje na višegodišnje prijateljsko gostoprimstvo, poklonio ju je Gradu,1932. godine. Oznake: inkunabule

- 21:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

PRVA JAVNA KNJIŽNICA U DUBROVNIKU

Bogata povijesna i kulturna prošlost Dubrovnika vidljiva je i do danas očuvana u njegovim mirima, tvrđavama, arhitekturi općenito ili u rukopisnoj, tiskopisnoj, svjetlopisnoj i drugoj baštini. Upravo zato i iznenađuje te uvelike začuđuje istina kako je takav grad, Grad Gundulića, Držića, Stullija, Boškovića, Vodopića, Vojnovića i mnogo drugih velikana pera, dubrovačke i hrvatske kulturne prošlosti, otvorio svoju prvu javnu knjižnicu tek 1941. godine (za razliku, primjerice od Zadra u 1810.). Što je bio uzrokom tolikog kaskanja Dubrovnika za drugim većim hrvatskim gradovima, ostaje pod znakom pitanja. Jer za ovu svojevrsnu mrlju na blistavoj kulisi kulturne povijesti Grada teško je naći neki određeni razlog i opravdanje. Spomenut ću tek kao mogućnost te inertnosti mnoštvo bogatih privatnih knjižnice kao i bogatstva knjižnica dubrovačkih samostana (Samostan franjevaca u Dubrovniku je još prije potresa 1667. imao preko 7.500 knjiga) ili dubrovačkog liceja Collegium Ragusinum, da dalje ne produbljujem ovu temu. Naišla sam na podatak o ideji osnivanja takve knjižnice u Gradu, kojoj bi bazu činile ostavštine privatnih knjižnica s fondom iz 16. i 17. stoljeća Na ideji se je realizacija i okončala, jer su darovane knjige samo punile prazne sanduke i u njima trunule. Ako i nije bilo knjižnice, tadašnje tiskovine bilježe postojanje javnih štionica (čitaonica), najčešće uz ili pri nekim društvima i udrugama. Ono što se moglo iščitati bila je svojevrsna, problematičnost čitaonica iza kojih se obično sakrivala politika. (v. Nora Cervelin: Povijest Narodne knjižnice Dubrovnik od 1947-1990., Dubrovnik 1998.). Svojevrsnu informiranost puka omogućavala je još u 19. stoljeću i jedna od prvih gradskih kavana, ona na Brsaljama poznata kao kavana 'Birimiša'. Tu se uz kavanske sadržaje omogućavao pregled i čitanje dnevnih ili tjednih tiskovina. Premalo, dakako. U jednom od dokumenata poznatog malobraćanina o. Inočencija Ćulića (pomalo ozloglašenog, štoviše proglašenog i špijunom, ali kad je riječ o knjižnici, vrlo zaslužnog franjevca) iz 1806., nailazi se na podatak da u tadašnjem Dubrovniku postoji više od 30 velikih knjižnica To je, dakako, podatak o privatnim ili crkvenim spremištima knjiga. Tadašnje tiskovine poput 'Crvene Hrvatske' ili 'Dubrovnika' tu i tamo spominju knjižnicu, ali se njihovi tekstovi razlikuju (što bih protumačila političkim previranjima i višestranačjem u Gradu). Tako 'Crvena Hrvatska' (Dubrovnik, 4. 07. 1986., br. 27) navodi njezino postojanje utemeljeno na ideji 'slavenske uzajamnosti'. Dvanaest godina kasnije tjednik 'Dubrovnik', primjerice piše Osnujmo Narodnu Biblioteku u Dubrovniku (P. Kolendić, Dubrovnik XV, 1906., br. 51, str. 1.). Najprije moram naznačiti kao su (slično današnjoj situaciji) različite tiskovine bile stranački obojane pa im je takav bio i sadržaj. U tom svijetlu treba sagledati i ove dvije različite informacije, od koje je točna ova iz 1906., jer takvog tipa knjižnice u to vrijeme nije bilo u Gradu. Zaslugom društva DUB (hrast, prema hrastovoj šumi u okružju povijesne gradske jezgre u povijesti, koja se u Dubrovniku nazivala dubovinom ili dubovom šumom /dub je jednina/ po kojoj je i Dubrovnik dobio svoje slavensko ime), a nakon novih bogatijih donacija ostavitelja od 17.000 svezaka u 20. stoljeću, počinje ozbiljnije promišljanje o realizaciji javne knjižnice. DUB imenuje Kuratorij (grupa osoba koja ima voditi skrbništvo nad nekom ostavštinom) za osnivanje Dubrovačke biblioteke, 1930. (v. Dabrović: Dokumenti DUB-a, str. 3.). Kuratorij se ozbiljno zalagao za otvaranje knjižnice i kao sadržaja u Gradu, ali i iz pragmatičnog razloga, jer su privremeni prostori s knjižnim donacijama postajali premaleni pa su se kutije neprestano seljakale po neprikladnim i neprimjerenim spremištima. Postoji bogata prepiska DUB-ovog Kuratorija s carskim dvorom u Beogradu (Aleksandar I.) ili s upravom Zetske banovine na Cetinju. Tek 1933. godine dobiveno je beogradsko odobrenje o formiranju javne knjižnice u Kneževom dvoru, ali je Gradsko vijeće taj dokument verificirao tek 23. ožujka 1936, a nakon smještaja knjiga u prizemlje i polukat Kneževa dvora. Kao osnivači u Povelji koja je uokvirena i istaknuta, navode se osnivači Dubrovačke biblioteke: Dum Ivo Pitarević, Općina dubrovačka, Niko Veliki pl. Pozza, Niko dr. Lepeš, Dum Antun Ljepopili, Knjižnica Stjepan Radić, Luka pl. Bogdan, Andriko dr. Svilokos, Društvo 'DUB' U DUB-ovim dokumentima stoji, citiram: „Vijeće Općine Dubrovnik, 23. ožujka 1936, činom prihvaćanja zakladnog pisma osnovalo je za vječita vremena u Gradu Dubrovniku Zakladu Dubrovačka Biblioteka.“ Ali nije baš bilo tako kako piše, osim teoretski. Ponajprije, Zetska banovina je tek 16. listopada 1936. odgovorila blagonaklono na traženje Dubrovčana, uz naznaku kako se odobrenje daje: „... sa svrhom da prikuplja knjige, časopise i ostale u bibliofilsku građu spadajuće predmete, te iste posuđuje.“ Zadužbinom mora upravljati peteročlani odbor imenovan od Općine. Nakon papirnatih suglasja, opremanje i uređenje prostora i knjiga potrajalo je do sve početka 1941. godine. U Listu dubrovačke biskupije, koji je pisao o proslavi sv. Vlaha 1941. god., stoji: „U 11 sati svijetli Ban otvorio je u Kneževu Dvoru Dubrovačku Biblioteku, pozdravljen prije od predsjednika Kuratorija iste g. Dr. Alberta Halera. To se zbilo na Kandeloru, 2. veljače 1941.“ Iako se izrijekom ne navodi, iz konteksta novinskog članka ('Dubrava, 113., str. 4., 1941.) o programu proslave sv. Vlaha, moguće je zaključiti kako je svečanom otvorenju javne knjižice bio nazočan i zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac. Ovakav zaključak proizlazi iz činjenice što je došao u Dubrovnik kao počasna pratnja hrvatskom banu, ali i iz protokolarnog sadržaja svih manifestacija upriličenih tom prigodom kako stoji u članku 'Dubrovačka biblioteka', gdje se kaže: „Otvaranju će prisustvovati Ban g. Dr. Ivan Šubašić. Na otvaranje su pozvani ugledni velikodostojnici iz Zagreba i ravnatelji naših srednjih škola, kao i predstavnici naših samostana“ (isti br. 'Dubrave', str. 4.). „Pišite i o Dubrovačkoj Biblioteci, jer je ona naša osobita predileta. Za nju Dub vodi sve moguće gvere (ratove) i dopise već 10 godišta. ... Biblioteka poslije nekoliko dečenija predava se životu. U Biblioteku upiremo velike nade, jer će tamo u Dvoru kroz ona famozna Vrata milosti ulaziti mlade Dubrovkinje i Dubrovčan da danas u doba velike duševne pustoši nahrane i obogate svoj duh ...“ (Djela osvjetljavaju putove novih generacija u potpisu A.B., 'Dubrava' br. 113, 1941, str. 23.) Vrata milosti, kako se zovu bočna južna vrata ispod kolona s korintskim kapitelima u predvorju. Naziv je stečen još u doba Republike, jer su na ta vrata dolazili gladni po osnovne namirnice, osobito u vrijeme opsada Grada ili drugih nedaća. U taj prostor i kroz ta vrata ulazilo se u prostor Biblioteke. Otvarajući ovu prvu dubrovačku javnu knjižnicu, piše 'Dubrava' u sljedećem broju (114, 15. veljače 1941.), ban Ivan Šubašić (a u toj prigodi poklonio je jedan primjerak prijepisa Gundulićeva 'Osmana' s posvetom), naglasio je: “Malo je međutim u nas gradova koji se po svojoj duhovnoj moći i po svojoj riznici kroz vjekove sabiranog duhovnog blaga mogu u kulturnoj akciji biti na prvom mjestu kao Dubrovnik. ... Dubrovački građani i danas se sustavno i žilavo trude da budu dostojni potomci svojih velikih pređa. I ova biblioteka sa čitaonicom novi je dokaz toga, ona je svjetionik i rasadište znanja, koji će obasjavati blagotvornim svijetlom sve ljude od kolibe do palače.““ U broju od 1. ožujka 1941. 'Dubrava' (115, 15. veljače 1941.), navodi kako je Dubrovačka Biblioteka uz Statut u kojemu stoji: „Dubrovačka biblioteka se ne smije nikad i nikamo prenositi izvan Dubrovnika, te ostaje uvijek svojina Grada. Nju se ne može niti darovati niti prodati, ni u cjelini ni u najmanjim njenim dijelovima.“ donjela i „Poslovni red o unutrašnjem radu Biblioteke“ (javno objavljen već u istom broju lista uz potpis Alberta Halera, predsjednika Kuratorija). Upravni odbor Biblioteke sastojao se, prema Statutu, od 12 članova od kojih su dva morala biti predstavnici DUB-a. DUB se bavio i problemom smještaja i arhivske građe, posebice onog starijeg najugroženijeg dijela pa je i taj dio prenesen u nove prostore Biblioteke. Prema pisanju nepoznatog autora u listu 'Dubrovnik' od 30. prosinca 1906 (god. XV., br. 52., str.1.), stoji: „... među tim masu starijih publikacija i odlomaka rukopisa možete svagdano naći u mesarnicama i pod stolovima starijih dućana ... čini po nas sramotnu ulogu hratije za umotavanje.“ Povijesno-politički arhiv Dubrovačke Biblioteke uz materijalnu i moralnu potporu DUB-a, otvoren je bez posebne svečanosti 15. ožujka 1942. Dvije godine kasnije, knjižni fond Dubrovačke Biblioteke postat će bogatiji za vrijednu zbirku (posebno inkunabula) isusovačkog kolegija Colegium Ragusinum. U dokumentima DUB-a posljednji spomen na Biblioteku, tu njegovu prediletu kako navodi tadašnji njegov tajnik dr. Dabrović, bit će zapisan u prigodi iseljenja tog društva iz prostora današnje Sponze. Prilikom selidbe sve ono vrjednije od namještaja pohranjeno je u prostorima te knjižnice, stoji u zapisniku. Nakon toga više se nigdje uz Biblioteku ne spominje DUB, a ona djeluje prepuštena sama sebi i svojoj upravi razdvojena u dvije odvojene cjeline nazvane Znanstveni i Općepopularni odjel. Zabilježeno je kako se je promet posudbe neprekidno povećavao, tako da je remetio potreban mir u Znanstvenom odjelu, pa se iskazivala potreba i fizičkog razdvajanja. Oznake: inkunabule

- 20:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Nakon 2. svj. rata, promijenjeno je ime ove knjižnice u Gradsku biblioteku, a već 1945. godine od dvaju njezinih odjela postaju dvije odvojene knjižnice: Znanstvena i Gradska. Ova potonja mora iseliti iz Dvora i otpočeti samostalni rad. (Prvi prostor Gradske knjižnice bio je na Stradunu između ulica Zamanjine i Dropčeve, današnji prostor Privredne banke). Službeni dokument osnivanja Znanstvene knjižnice je od 25. travnja 1950. godine verificirana isprava potpisana između Gradskog narodnog odbora Dubrovnik, Ministarstva prosvjete NR Hrvatske i Komiteta za naučne ustanove, sveučilišta i visoke škole. Rješenjem osnivanja zadržan je i nadalje prostor Kneževog dvora sve do 1977. godine. Rat, misli se na 2. sv. rat i novu vlast ustrojenu na stečevinama oslobođenja od fašizma, donio je i Biblioteci nove promjene. Nova narodna vlast raspušta dotad djelotvorni Kuratorij knjižnice, 21. listopada 1944. godine. Gradsku posudbenu biblioteku kao Gradsku biblioteku preuzima NOO Grada, 14. siječnja 1945. (a osnivanje Gradske biblioteke poklapa se vremenski s intencijom osnivanjem još jedne, Sindikalne biblioteke, koja počinje s radom 1947.). U međurazdoblju pa sve do 1963. dokumentacija bilježi stalna trvenja između postojeće Gradske i novoosnovane Sindikalne biblioteke, službeno nazvane Biblioteka općinskog sindikalnog vijeća, koja joj je djelovanjem pod istim krovom u jednom razdoblju bila i nadređenom u materijalnom i upravljačkom smislu. Useljenjem u novoobnovljene prostore jednog krila bivšeg Samostana sv. Klare djelovale su kao jedinstvena ustanova sve do 25. veljače 1963., a nakon brojne prepiske i protesta, NOO Dubrovnik službeno ukida Sindikalnu biblioteku, proglašavajući se osnivačem novoj ustanovi Gradskoj biblioteci Dubrovnik (v. M. Mojaš: 'Dvadesetogodišnjica Naučne biblioteke Dubrovnik – radni materijal Rkp.). Uz niz poteškoća s fondovima, materijalnim sredstvima, nedostatkom stručnog kadra, samovolji vlastodržaca, a bez potrebnog i zahtjevnog znanja, obrazovanja te uskraćivanja uplitanja struke u rad odvojenih ustanova (Znanstvene i Gradske biblioteke), problemi su se gomilali. Nakon dvadeset petogodišnjeg iskustva i eksperimentiranja u samostalnosti tih dvaju knjižnica, a uz nagomilane probleme koje nije bilo moguće razriješiti gradske vlasti su ih ponovno ujedinile 1970. godine. Iako prostorno odvojene prema odluci Izvršnog vijeća SO Dubrovnik, formirana je jedinstvena ustanova pod nazivom Dubrovačka biblioteka, danas Dubrovačke knjižnice Dubrovnik. Obje knjižnice su u međuvremenu i preseljene (i to Gradska iz prizemlja u mnogo manji prostor 1. kata bivšeg Samostana, 1975.). Znanstvena je nakon dvogodišnjeg prenošenja građe, 1977., strpana u nekadašnji Dom JNA, ljetnikovac Skočibuhu na Boninovu, gdje joj je dio fonda i danas. Oznake: inkunabule

- 20:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Skočibuha, Znanstvena knjižnica 1999. foto. Ž. Šoletić Oznake: inkunabule

- 19:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Skočibuha, Znanstvena knjižnica 2013 . prekrasne kolonada rad talijanskog kipara Diceglia, propada obavijena bršljanom Oznake: inkunabule

- 19:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Tijekom 2011. obilježena je 70. obljetnica postojanja Dubrovačke Biblioteke Dubrovnik, danas dijelom preseljene u preuređene prostore u povijesnoj gradskoj jezgri u prekrasne palače (kao i Narodna, bivša Gradska). Obje u ulici i na adresi Ulica Cvijete Zurorić. Skočibuha, negdašnja kraljica dubrovačkih ljetnikovaca u kojoj se još čuva dio fondova Knjižnice, danas je zanemarena i žalosno zapuštena, baš kao onda kad je jedna novinarka zapisala da je nalik dvorcu Trnoružice(M.Z.M, Dubrovački vjesnik, br.1856, 17. 5. 1986.) Okoliš nalik prašumi. Nekadašnji, po mišljenju mnogih stručnih osoba najljepši gradski ljetnikovac Vice Stjepovića Skočibuhe, teško je više prepoznati izgledom. Istina, pretrpio je i granatiranje 8. lipnja 1992. Međutim, velike štete su ubrzo bile i otklonjene, prostor održavan kao i okoliš, kako bi se mogao odvijati njezin rad u idućih 10 godina ili do preseljenja dijela fonda 1999. /2000. godine u nove prostore. foto: P. Urban, 1989. foto: Ž. Šoletić, 1992. Oznake: inkunabule

- 19:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 18:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: inkunabule

- 18:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: inkunabule

- 18:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: inkunabule

- 18:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: inkunabule

- 18:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: inkunabule

- 18:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

--- Oznake: inkunabule

- 17:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #