UN TEMPO
18.02.2014., utorak
OPĆENITO O KNJIZI
|
Tijekom srednjeg vijeka Crkva je bila kolijevkom europske kulture i pismenosti. Razvijale su se obostrano pod okriljem različitih crkvenih redova. Zato se uz njezino djelovanje na vjerskom planu usko vezuje širenje pismenosti i bogatstvo rukopisnih knjiga. Još u 11. st. na naše današnje tlo zakoračili su benediktinci iz Monte Cassina, a s njima su došle i mnoge novine, koje su već bile razvijene u matici im. Tu, dakako u prvom redu, uz kršćanski nauk, mislim na prepisivačku djelatnost. Rukom pisana, točnije, prepisivana knjiga, osim što je mogla imati i brojne pogreške u odnosu na original, sporo se širila pa uz crkvene redove u čijem je okrilju stvarana, bila je privilegij samo bogatom staležu kao prestižni eksponat. Tom razdoblju a takvoj svrsi pripadali su najčešće bogato opremljeni iluminacijama i inicijalima ukrašeni primjerci u posebnim kožnim uvezom (korice su bile inkrustrirane ili ukrašene intarzijama) s obveznim metalnim kopčama. Za kućnu uporabu samostana, knjiga je bila tek provizorno ukoričena u čvrstom omotu ili rijetko glatkoj štavljenoj koži (kao u primjerima iz moje zbirke). U skriptorijima (prostori za prepisivanje rukopisa), odnosno, mjestima gdje su nastajale rukopisne knjige, radili su redovnici, koji često nisu bili niti pismeni. Najvažnije je bilo da znaju imitirati predložak poželjnom kaligarafskom urednošću i izgledom, da ga umjetnički dotjeraju slikom i bogatim uvezom, kako bi knjiga bila naočiti unikatni ures, a tekst ipak razumljiv mogućem čitatelju - kupcu. Kaligrafsko umijeće, bio je iznimno traženi zanatski posao. Za oslikavanje (iluminacija i inicijala) i uvez brinuli su drugi majstori posebnog zanata i znanja. U prvim počecima prepisivačkog djelovanja, njihovom umješnošću i vrlo napornim radom, najviše su se koristili učeni članovi svećeničkih redova. Fragment iz Trogirskog evađelistara (smješten u razdoblje između 9 -13 st., napisan dalmatinskom uglatom beneventanom, srednjevjekovnim latiničkim pismom), pretisak, Biblioteka Mediterana, Split, 1997. knj. 16.  Pergamenski fragment iz rukopisa Etymologiae, Isidora od Seville (+636) (prijepis iz10 -11. st.) pisan beneventanom. Tekst je medicinskog karaktera. Govori o liječenju ujeda otrovnih kukaca. Pronađen je unutar korica jedne inkunabule prilikom njene restauracije, a za sad se drži i najstarijim ljekarničkim dokumentom u nas. Fragment dešifrirao prof. dr. Mirko Dražen Grmek (Krapina, 1924 – Pariz, 2000.). Čuva se u Znanstvenoj knjižnici Dubrovnik.  preneseno s neta Već u 13. stoljeću raste broj prepisivača, povećavanjem vjerskih redova. Knjiga toga doba nije samo molitveni objekt kojemu je cilj bogoslužje, ona postaje i prestižno sredstvo trgovine i zarade. Prepisivačka djelatnost uz ukrašavanje takvog rukopisnog djela dovedena je do savršenstva. Tko će imati više različitih primjeraka ne isključivo sakralnih sadržaja već u to vrijeme i prijepisa antičkih rukopisa (ovdje mislim na područje današnje Italije), postaje pitanje prestiža. I prije dolaska Grka kardinala Basiliosa Bessariona u Rim (sredina 15. st.), a s njim i/ili preko njegovih veza i antičkih svitaka, punile su se bogate kućne knjižnice najrazličitijim rukopisnim knjigama, još krajem 13. st. osjeća se prodor i utjecaj rimske antike (ljubavna poezija Dantea, primjerice). Znatniji protok informacija, dovodi do formiranja učenih krugova lišenih ograničavanja na isključivo sakralne teme. S počecima renesanse osjeća se dašak novine i težnja za drugim i drugačijim znanjima pa i protestima ako je riječ o Crkvi (poput, primjerice, Savonarole u Firenzi). Za Dubrovnik se vezuje jedan od značajnih podataka u povijesti pismenosti i civilizacije općenito, a on se odnosi na vrlo bogati dominikanski skriptorij s 22 klupe. Treba znati i podatak kako su originalni rukopisi iz kojih se je obavljalo prepisivanje bili pričvršćeni lancima za klupe. Ovaj samostan čuva još dio tog starog inventara po kojemu je i ušao u opću povijest kulture u svijetu (v. A. Stipčević: Povijest knjige, Zgb, 1985.). Najvažnija stečevina civilizacije je izum tiska što demonstrira Gutembergova biblija već sredinom 15. stoljeća. No prve tiskane knjige s pokretnim slovima i dalje su ostale nedostupne običnom čovjeku iz mnogo razloga: jer je bio nepismen, jer je tisak pokretnim slovima bio dugotrajan pa je i nadalje posjedovanje knjige bio skupi luksuz, jer su u počecima imitirale rukopisnu knjigu i bile su ukrašene poput njih, jer su se radile na pergameni i skupim podlogama tako da su one bile privilegija samo bogatom staležu, uglavnom, do pojave papira. Neki unikatni primjerci prvih tiskanih knjiga rađenih za konkretnog naručitelja sačuvani i do danas i neprocjenljive su vrijednosti. I pored izuma tiska prepisivački zanat nije gubio zamah. Primjerice, knjiga De natura angelica, Georgiusa Benignusa de Salviatija (Jurja Dragišića), koja se danas nalazi u Dubrovnika iako ima u svijetu 22 sačuvana primjerka (izdana je u Firenci 1499.), jedina je od njih prekrasno opremljena po čemu spada među najljepše inkunabule uopće.  s neta Digresija: Franjevac o. J. Dragišić je taj primjerak posvetio Senatu Dubrovačke Republike. Knjiga se je među drugim dragocjenostima čuvala u Kneževu dvoru. Dolaskom i odlaskom Francuza iz Dubrovnika,1806-1814., nestala je. Njezina sudbina se nije znala do 30. godina 20. st., zapravo, smatrala se izgubljenom. Slučaj je htio da je na nju nabasao Sir Arthur Evans (svojevremeno naturalizirani Dubrovčanin) na nekoj pariškoj tržnici starih predmeta i otkupio ju je. Nešto kasnije, za ponovnog posjeta Dubrovniku, a kao uzdarje na višegodišnje prijateljsko gostoprimstvo, poklonio ju je Gradu,1932. godine. Oznake: inkunabule |