31.12.2006.,

Vaaaaaj... Vratio se....

*cajger na cajgeru... sreća :)

02:02 - K ( 0 ) - * Drž/Nedaj

Danas mi je Majka odlucila napraviti kompliment. Tad je izjavila da imam glavu kao tikvicu i da zbog frizure licim na dikobraza. Hvala, mama! : )
I nije me samo to razvedrilo danas! Ne ne! Netko se napokon sjetio i upalit komp i obznanit svoje postojanje! Znaci, ipak ga nisam umislila... ima nade za moju izmucenu psihu. : )
Ovom komunistickom deristu je samo ostalo cekat drugi vagon da se srednja vrata otvore.
Bolje da to bude brzo jer sam samo trun od toga da pocnem pisat srcedrapateljne postove! A to ne zelimo, zar ne?
Dotad se trpam Bajagom i Snajperima, dej du mi vel. Hej, Lolita... podivljat cu, ovdje u sumi.
...Divlja Daša se probija kroz nocnu sumu. Mjesecina joj oplakuje podlakavjele bokove koji su pokriveni porezotinama od trnovitog grmlja kroz koje prolazi poput britve. Necujno gazi po mahovini i mekoj travi jastucicima na prstima. Krajickom oka spazila je nekog jadnog glodavca, mozda bas onog hrcka koji vam je pobijegao i bili ste tako tuzni zbog toga... Snap! Vratic malog sugavca puca kao suha grancica pod njenom celjusti. Maleni nije imao dovoljno krvi ni da oplahne grkljan zvijeri.
Potjera s psima i konjanicima je odustala. Nema smisla kad se psi povlace cvileci od samo jednog pogleda bacenog kao otrovna strelica, a konji se ne mogu probijati tamo gdje se probija ova nocna sijena.
Dosavsi do cistine koja se preljevala u strmu propast, Wildthing je uvukla sto je vise kristalno cistog i svjezeg zraka mogla. Malo uzivajuci u prohladnom osjecaju u uzavrelim plucima, ispustila je krik koji je ledio krv u zilama seljana i sumske zvjeradi. Letio je poput zloguke ptice preko doline i probijao se u sumu tjerajuci mladuncad da se cvrsto stisnu uz majku. Nikad ne znas tko ce biti slijedeci...
Lagano kopkajuci tamnu zemlju kandzama, osluskivala je. Jos se je vracala jeka njenog zova. Nakon nekoliko trenutaka, cula je odgovor, dublji nego njen, cija snaga nije bila umanjena ni udaljenoscu.
Kratko i tiho zalajavsi, krenula je....

Hm, psihodelija. Ma samo malo da se shvati s kojim đavolom ste u vezi. >: ) : *

Slusa se: saundtrek filma Nocna straza al sad na prekid Tazi tazi od leta
Osjeca se: pa sad malo zlocesto. Steta hrcka... NE!
Zeli se: zedna sam.



Danas sam sanjala cudan san. Ne znam koiko je snovima za vjerovati, ali ako je dosta onda ja vjerujem. A ako vjerujem a govorim da ne vjerujem onda meni nije zavjerovati. Ok, Daša, prestani, opet pocinjes... Ovako...
Ne sjecam se pocetka sna, bio je predugacak da ga cijelog zapamtim, ali se radnja svodi na to da smo neka grupa (nitko poznat, ali su mi u snu bili poznati i cak bliski, nesto smo imali zajednicko) i ja utrkivali s drugom grupom tko ce prije dotrcati do jedne zgrade. Nisam znala zasto trebamo doci do tamo, ali sam sudjelovala jer se cinilo vazno. Trcali smo prema toj zgradi kroz neke pothodnike. Zdanje je izgledalo skroz kao filozofski, samo puno vece i nekako otvorenije. Znala sam kako doci do tamo i zato smo vodili. U medjuvremenu sam saznala da trcimo upoznati Isusa (?!). Meni je to bilo cudno (halo!), ali kad smo dotrcali do dvorista ispred zgrade vidjela sam da jedna prostorija na gornjem katu svijetli zlatno. Sad ja to pricam nadugo i nasiroko, ali u stvari mi smo bjezali iz sve snage, jurili smo, trebali smo pobijediti onu drugu grupu i vidjeti Isusa! Kako sam ja znala put, ustrcala sam po stepenicama skupa sa mojim drugovima koji su me slijedili. Stajali smo pred vratima te prostorije koja je svijetlila i cekali sto sad. Pocela sam plakati. Kako ce sad Isus izac a ja niti ne vjerujem u njega, to dvoje se kosilo. I napokon je izasao. Bio je to pravi Isus! Ne samo likom, nego je imao tu auru, oko njega se sirila ta neka... milina, što li? I bilo mi je tako dobro da sam pocela jos jace plakati. Neki vanzemaljski osjecaj, kao kad bi netko rekao da ce sve biti dobro, i da se to stvarno ispuni, bez promasaja. Kao da je bilo nesto skinuto s mene...
Plakala sam od srca, on me je pogledao... utjesno... i prestala sam. Ostale nije trebalo tjesiti, oni su iovako vjerovali. Trebali smo sad uci u onu prostoriju, pricati s njim, ali ona je bila previsoko, ja se iovako uzasavam visine, pa sam pitala zasto da ne stanemo u hodniku koji je bio zasticen i da ne budemo tamo? I onda je netko rekao: „Pa nisi budist!“. Mozda je bio Isus, ali nista ne garantiram. Taj dio bas ne razumijem, ali se labavo sjecam kao da su budisti imali susret s Buddom tamo. Bojala sam se uc u prostoriju i onda je on opet izlucio onaj osjecaj i ipak sam usla. Cijelo vrijeme me je tjesio, sjedila sam mu u krilu (bez primisli, molim!), i svi su razgovarali. Kad je taj ... sto god, sastanak... zavrsio trebali smo letjeti avionom doma. Jedva smo se nagurali ali smo krenuli.
Dalje mislim da radnja nije ni toliko bitna, ukljucuje pretvaranje tog aviona prvo u autobus pa bicikl, Dvornikove, seks na krovu i moju macku (sad moze primisli, ali bez brige, nije zoofilan san!).
Ajde, sanovniku, protumaci mi to! Ja ozbiljno nista ne razumijem.
Ponekad imam snove u kojima iskusim ono sto u pravom zivotu nisam nikad. Od banalnog leta pa do prave pravcate, turbociste ljubavi. Ovo je bio jedan takav. Ona „milina“ koja je zracila od Isusa je stvarno bila... pa, UVJERLJIVA. Bila je stvarna.
Da odmah razuvjerim ljude, ja nisam postala sad vjernica, treba mi nesto vise od sna, ali stvarno ne znam kako da opisem zbunjenost od njega.
Mozda je ovo bio jos jedan dokaz da previse gledam televiziju... Ili da nisam uvijek u pravu.

Inace?

Inace je sve isto kao san, neki vec naporan san koji mi vec ide na zivce i htjela bih vrlo rado da prestane. A mozda se nesto desi? Ili se nesto desilo? Nije cudo da sanjam sranja kad se ovo sranje oduljilo...zna Demi Moore. Pa da mi je samo mrva, znat cu kakvo je cijelo pecivo. Ma hebi ga!, znat cu kakva je cijela pekara. Ma ni mrve nema... Kao neka shebana Marica... S tim da je Ivica takodjer odsutan.

*ja sam zena-rekord. nosim sad tri bloga na plecima. ides... ludnica...

Slusa se: Narodi nam se kralj nebeski..zahebavam se, nista ne slusam. Sad cu Krym – N.S.
Osjeca se: ??? malo zabrinutosti mozda... mozda malo previse...
Zeli se: dvadeset i trece slovo abecede + tocka



Ocekivala sam jos jedan film pun kliseja poput Eragona, nesto kao obiteljski film, nesto kao bezveze. I u neku ruku je i bio. Savrsen Supermen (hebote!). Sa savrseno pocupanim obrvama, savrseno izdjeljenim cuperkom koji mu pada na celo. Savrsena maskara (da bar znam koja je), savrsen ten. Odbija mu se metak od savrsenog plavog oka i od savrsenih prsa. Igla ga ne probija, ne ferma hrgu kriptonita u bubregu, moze dignuti prosjecan komet Armagedona do svemira i tamo ga poslati da unisti neki drugi planet. Ima sineka koji moze hitit klavir Steinway & sons (Majka se rasplakala) na negativca s kojim je malo prije svirao neku zaraznu melodijicu. Jednom rukom baca šatl u orbitu a drugom spusta avion s voljenom Lois na igraliste bejzbola kao perce. Ima savrsenu manikuru dok nosi Lois centimetar iznad oceana u suton (sve za romantiku). On je frajer kojeg zelite za susjeda ili, jos bolje, tateka. Ne bi vam onda oni mrgudi iz susjednog kvarta razbijali noseve. Ne bi vam ni prilazili, ne bi vas ni pogledali u oci. Jer vam je tatek Supermen (hebote!).
Savrsen Supermen (hebote!) ima i savrsenog protivnika. Lex (fak mi) Luthor. Kojeg svaki put kad ga vidis zamisljas s onom malom plavusicom iz Ameriken bjuti kako vadi ruzinu laticu iz čvalja (najromanticnija scena svijeta filma #2) pa se ni ne mozes natjerat da ti bude antipatican. U stvari zelis poljubit mu celavu glavu i rec mu da te vodi na sladoled. I ima super kaput i opcenito super obleku. Izvlacimo zakljucak da je za razliku od Supermena (hebote!) modno osvjesten a takvi nisu nikad preagresivni. Prema tome: Lex, ja ti oprastam! Sto su to milijarde zivota u usporedbi s golemim pasnjacima koje je zelio stvoriti? Ok mozda nisu pasnjaci nego industrijska zona ali razlika je minimalna. Usto, ako je suditi po njegovoj jahti, zona bi trebala biti vise nego oku ugodna.
U stvari je jedini Supermenov (hebote!) pravi protivnik je Ričard. To je novi komad Lois Lane koji mi je uzasno poznat i nemogu se nikako sjetiti odkud. To me je uzasno frustriralo tjekom cijelog filma i bilo jos jedan razlog zasto mi je bio negativan. I sad taj Ričard odgaja malog od Supermena (hebote!) koji moze hititi klavircinu. I ako zajebe u odgoju, taj mali ce njemu hititi klavircinu. Zato mislim da malog od Supermena (hebote!) mora odgajati samo Supermen (hebote!) koji je manje krhak. Ili ona dobra teta koja ocajnicki treba fejslifting i koja je odgojila malog Supermena (hebote!). brijem da je ona naviknuta na fizicku bol buduci da je bila tamo kad je mali Klark skuzil da nije samo Klark.
Znaci, taj Ričard je itekako svjestan da je on najslabija karika u filmu i zato ima lice kao da bi mu dobro dosao laksativ. Ili razvodnjeni vazelin. I vozi onaj jadni avionek, kojim si Supermen (hebote!) moze procackat u oku kad mumalo metka zapne. U stvari, je neznam kako je privukao Lois in de frst plejs. Valjda se pali na mucenike. Ovog je mucio zatvor.
Lois je pak cijelo novo poglavlje u povijesti ljudske gluposti. Umijesto da bude s ocem svojeg djeteta kojeg voli i od kojeg je voljena (i ne samo to, on je Supermen hebote!) drzi se tog Ričarda kao pijan plota. Valjda joj je previse posla udarilo u glavu. I unatoc sto joj je Supermen (h!) (doslovno) priblizio zvijezde i odveo na put oko svijeta, ona se eto necka i na kraju jos donese krivu odluku. Radije ce biti s Ričadom koji se trpa nezdravom ali finom hranom a njoj daje hebeni tofu.
Zakljucak filma:
Kakav je takav je, drzi nedaj ga.

Idem gledat pirate s kariba dvojku sad...

P.S. dobila sam kilu i pol!!! JUHUUUUUU!!!!

Slusa se: Bumerangom – S.N.
Osjeca se: zadovoljstvo nakon filma.
Zeli se: R.



Paktovci otpadali kao listovi salate ukradeni bakama i tetama i kroz vrijeme ostali samo Tvrdi i ja.
„Kavu s mlijekom molim“. Cekam, dosla sat prerano da se maknem od kucne dekadencije i daljnjeg uhranjivanja. Nije problem cekat kad si u Panorami, pardon, hocu rec, doma. Ljudi me cudno gledaju. Stvarno je cudno vidjet curu samu na kavi? Bolje sama nego u losem drustvu.
Evo ga. Vjerojatno svijez iz kreveta. Rascupan i zabundan. Zasluzuje odu.
„Hej. Kako si?“
Mrzim/svidja mi se kako me cita. Barem ne trebam odgovarat i objasnjavat. Ne trebam pricat, ne trebam nista radit. Ne mogu gledati u oci (ni na izazov), ne mogu se prestat smijat. Cure, gupace, pogledajte, evo vam biser ide po ulicama, svinje jedne!
Iskoristavanje prilike da istracamo ostale clanove bratstva. Nabrajanje mana koje toliko volim.
Poznam mozda tri ili cetiri prava muskarca (sto god da to znacilo, ali kad njih to zvoni), i sjedim na kavi s jednim od njih. Ponosna kao da imam psa s pedigreom na izlozbi mjesanaca (imam ih vise, al se trenutno izlaze ovaj).
Iskre kao marone slazemo u papirne tuljce.
Izvanredno je kad imas nekog koji moze biti sretan zbog tebe, makar sam nema skoro ni jedan razlog za srecu. Kad ti netko kaze ono sto ni sam sebi ne priznas i tako te natjera na to. Kad imas koga razvedriti. Kad ne trebas pricati da dokazes nesto. Kad ti netko strusi u lice sve al na tako prihvatljiv nacin da nemas razloga ne slozit se. Kad imas najboljeg prijatelja, eto.
Mislim, sto se mora priznati, mora se, od Velicanstvenih mi je Tvrdi ipak na neki nacin najdrazi. Za milimetar, ali je. Makar je Miki dulje sa mnom, makar je Zgodni puno suptilniji i empaticniji. Tvrdi ima „gvozdenu pesnicu u somotskoj rukavici“ (obozavam ovaj sanovnik pun ovakvih izraza).
Setnjica do stanice. Prica o WOWu po steku zaliha drugih. Moje obecanje da ce sve biti ok je postalo dosadno ali moram ponovit. Mozda mu dodje do mozga. Mozda je vjerovanje pola ispunjenja?
Hug, bus, doma.
Sto da radim sad? Ima li netko ideju? Jos je puno vremena do sna...

Slusa se: Bumerangom – N.S.
Osjeca se: zahvalnost i ono od proslog posta. I predproslog...
Zeli se: sutra na kavu sa svima. I mitraljezom po zvijezdama.



Najšokantniji razgovor u zadnjih par mjeseci.
Sensei i ja u kuhinji. Ja perem casu, on nesto reze...
-„Daša, daj mi natoci u ovu patronu.“
Patrona je ta njegova boca za vino. Kupuje ga od tog nekog tipa u kanistrima pa si natace u „patronu“ radi prakticnosti.
-„Zasto je zoves patronom a ne bocom?“
-„Zato sto je boca presrpski“
........
Sapunica mi se sljevala niz ruke. Ja sam stajala i gledala u zid pitajuci se dal sam ja to stvarno cula ili mi se samo pricinilo. Nije se pricinilo, nisam jos tak pobenavila od hrane. Okrenula sam se i pogledala ga. Nisam sad ocekivala da ce plakat od srama, al sam se bar nadala faci koja kaze da je to bila sala, debilna ali sala. Nije bila. S kim ja to zivim?!
Majka se umjesala.
-„Daj, Hrvoje, ne seri!“
Nisam sad cula sto se dalje pricalo, otisla sam u sobu da probam to progurat kroz sistem.
U stvari, ne mogu rec da sam bila sad neznam kak zacudjena, deset godina je i previse da bi shvatilo da je netko govnar, al me svaki put iznenadi spektar njegove mrznje. Koji je poprilicno sirok jer obuhvaca >sve<.
Fuj

Slusa se: Nočnyje snajpery – sve po redu, imam maniju... trenutno „Kuba“
Zeli se: da glupi ljudi dobiju granulom! I ono od jucer.
Osjeca se: lagano gadjenje




Ja i najljepša cura (Kurva ima bozicnu ogrlicu koja nije nistadrukcije nego njena obicna, samo sad na njoj visi rezanac) pokusavamo se vratiti u svijet svijesnih.
Fotografirati ima s cim a nema koga.
Puna sam. Hrane i energije. Trebam izaci. Prelijena sam. Budem sutra. Pokrecem projekt „Tamna strana Samobora“ za sve Zagrepcane i ine koji ga vole. Crne fotografije ljudi i grada bez buducnosti.
Zato ja ne pripadam ovdje. Ja imam buducnost. Mozda buducnost propale umjetnice izmedju krajnosti, ali je imam. Ovi ce nastaviti zivjeti u akvariju. Hebite se, to vam je moja bozicna zelja.
Vrati se.
Bozicni filmovi ulijevaju blagdanski duh u mozak koji vise ne moze primati vise informacija. Postedite me, molim vas! Evo, postavit cu andjela na vrh jelke, ali zaboga miloga, ostavite moj mali um ovakav kakav je.
Nema niceg, cak ni blagdanske depresije. Hrana zatupljuje um. Previse sam ugadjala Majci...
Imam mjesta samo za par putnickih misli u meni. Odu pa se vrate.
Vrati se.
Sanjala sam da se topim u nekoj vodi s punim rukama cigareta. Ja grgljam vodu a Zgodni pita – Oces da ti smotam jos jednu? Ne, necu. Necu vise nista! Nemojte mi nudit, jer ja sam slaba pa prihvacam, ali to ne znaci da zelim. Sitost do beskraja. Nakon sto ovo napisem, idem ispit jednog Tomislava pa se odvalit na flešbekovima. Sutra cu biti sa svojima, komentirati bezbroj filmova i gledati iskrice. Tople tople iz hladnih hladnih ociju. Iz takvih kuju maceve. Ljepota je zamijenilo zlato i to me sada zbunjuje. Ne da zbunjuje nego me ZBUNJUJE.
Tak i ovako budes.
Tik tak tik tak tik tak tik tak....
: )
Prazni praznici. Vise ih volim zvati kanikulama. Ruski naziv, interna fora.

Ne volim odrješitost,
Oduzima ulogu masti.
Ali kod tebe sam sigurna
na maštovit način.

Slusa se: sal od svile
Zeli se: citaj izmedju redaka!
Osjeca se: sitost, popunjenost i neispunjenost. Malo zagonetnosti : )



Jutro

Stari se ljuti na mene sto sam nasla poklon. Makar mislim da sam karakter, buduci da zicam fotoaparat vec godinu dana a sad ne moljakam da mi ga odmah uruce nego cekam sutra. Btw, jos sam u soku sto je tek danas Badnjak... Majka je otisla na kavu s frendicom sto znaci da cemo i ove godine bit u utrci sa vremenom i u ponoc pec ostale kolace i isprobavat francusku u dva. Malo bozicnog ugodjaja... Inace svi bauljamo mamurni, ja zbog jucerasnjeg tuluma s Paktom, a moji zbog srebrne svadbe kod susjeda. U pocetku i nisu bas bili odusevjeni sto su morali ic, al nakon par sati tamo ispali su zvijezde veceri, palili su zarili i vratili se samo kojih pol sata prije mene. Ja sam dosla u pol dva. Hebem mu samoborcek i njegov raspored voznje..
Inace sam fakat sretna zbog susjeda jer u zadnjih pol godine im je umrlo 2 covjeka u familiji tak da su napokon imali cemu se veselit.
Sad se druzim sa svojim novim prijateljem E.T.-om, kojeg mi je jucer urucio Tvrdi. Jednom kad cu pisat poblize opise Velicanstvenih bilje cu ovo opisat, al Tvrdi i ja volimo simboliku... a E.T. ima dvostruku. Ko prvo, u srednjoj sam ja bila „ta koja ima prste ko E.T.“. A drugo, ja i E.T. dijelimo jednu recenicu, pretpostavljate vjerojatno koju. „E.T. wants to go home!“.
Sad zajedno planiramo put kuci.
Danas sam sanjala Zgodnog s njegovom masinicom. Jucer ju je dobio, masinicu za motanje cigareta. Trebam li uopce reci da je odmah namotao cijeli paket i da ga nismo ni vidjeli ni culi cijelu vecer? Niko nije htio pusit njegove cigarete jer ih je on slinio a kao ima sve bolestine poznate covjecanstvu.
Sad sam se sjetila tipicnog primjera kako oni utjecu na mene. Sjedim u busu za doma i u bus udje neka cura „koja ima malo ise mesa na kostima“. Moja prva misao: „ogromna krmaca“. Uzas. Misao je dosla automatski, bez razmisljanja, samo je iskocila kao ona igracka. U srednjoj smo Miki i ja izbjegavali ogromnu kolicinu ljudi jer su nam ih Tvrdi i Zgodni zgadili. Imaju taj turborealistican pogled na svijet. Lav dem.

Dan

Ne mogu se pomaknut... Ajm staft! Ako ovo ljudi zovu post, ja ne zam sto je onda pravo prezderavanje... Mali savjet od ruske svinje: nemojte se slucajno najest krastavaca s vrhnjem i onda to zalit Tomislavom. Jedino ako niste planirali letjeti oko svijeta na balonu...
Nije mi dobro, uopce mi nje dobro.
Svaki tako neki veci blagdan Hrvoje mi priredi nesto posebno, kupi mi pivu. Ma bas je drag. I onda se ja nakon nekoliko sati zazelim jos jedne, al onda ispadam alkoholicarka. Prestrasno...
Da se malo razonodim i da skrenem paznju s cunamija u elucu, priredjujem svojim citateljima (sveukupno sam nabrojala oko 4, ludnica) mali darak za Bozic. Stej tjund!

Jos samo 2 asta do Bozica

Ako vec ne mogu biti s nekim drugim osim moje obitelji za Bozic, ergo, mogu biti sto god pozelim. Mogu biti ozloglasena tinejdjerka koja zivcira sve naokolo sa svojim ispadima, mogu biti intelektualka koja bojkotira blagdane kao urotu slasticara i ljudi koji uzgajaju borove (kako zovu takve ljude? Borari?), ili obicna ja koja ce samo zujati u teve s glavnom radnjom koja ce se dogadjati meni u glavi i poprilicno uzivati u tome. Ali buduci da je ovo ipak vrijeme darivanja, a opt sam bila skrta za svoje oldtajmere, bit cu olicenje sveg onog sto dijete treba biti. Jedem pred Majkom (neopisiv uzitak za nju), cerecem se na Sensejove fore i pijem pivo s njim (neopisiv uzitak za njega). To je samo zato sto nema nikog uokolo tko bi rekao da se ulizujem, i ispadam samo kcer iz snova. Bas sam darezljiva.
U stvari cak i kad bih htjela poklonit nesto vise, nebih imala snage jer sam prenatrpana, osjecam se ko punjena zivotinja u lovackom muzeju (ima ih i takvih, vidjela sam tu grozotu u osnovnjaku, nije lijepo). Cudim se kako toliko hrane stane u ovako nejako tijelo kao sto je moje... uzas...
Francuska salata ove godine nije ni hrana nego ambrozija pomijesana s heroinom, đankiji, dodjite svi!
Kiss

Slusa se: zvu-či! – nočnije snajpery
Osjeca se: kao nedovrseni pazl
Zeli se: mir u svijetu i zivot za dupine i da brze prodje ovih par dana



Napokon sam shvatila da otkad su moji odustali od zajenickih bozicnih ruckova (koji uvijek zavrse katastrofom, jer se ja i stari pokoljemo a jadna Majka ispadne neki pufer, sto nije lijepo) i od kicenja kuce (iovako izgleda kao cirkus), bozic je opstao vise nego podnosljiv. Tako prekrsiv sva moja uvjerenja, ove godine sam isla u lov na darove. To u stvari i nije takvo unistavanje iznenadjenja, jer iovako znam sto cu dobiti, pa zasto onda to ne bih radila. To je svojevrsna igra medju Majkom i malenom-o ja. Ona svaki put nadmasi sebe u trazenju savrsenog skrovista, a ja sebe u tom istom. I tako svake godine do prije nekih 2 god kad mi se jednostano nije dalo vise. I sad vidim da se stara opustila, izgubila kondiciju, totalno nije pokazala ni malo inspiracije. Nocni ormaric?! Majko, sto vam je?
Vidim da cu se opet morat malo pokrenut...
U medjuvremenu sam danas isla kupovat darove za Velicanstvene. Znam da je u zadnji tren, ali budimo realni, mislila sam da cemo se nac u ponedjeljak, jer je Tvrdi vjernik (to jest, vise vjernik nego mi ostali, on cak i na misu u nedjelju ide) pa sam mislila da ce htjet na badnjak bit doma. Ali ocito ne.
Tvrdi – termofor (svatko ga treba imat), mikić (obozava ih, one od kokakole), natpis od Goethea koji ga totalno dobro opisuje – ako ti se nitko ne divi i ne zavidi, nisi ni ti sretan.
Zgodni – salica (crna s natpisom PAKT – dijelo mene o-malene), milka s keksima (ne znam koju volei, ali ovu vole svi osim Tvrdog koji je izrod koji ne voli cokoladu)
Miki – medo (hebiga, volimo muceke), bros koji sam drpila samo za nju, blokic, okviric.
Sve u svemu, jedan popis sranja malih koja zivot znace. Moraju imati nesto sto ce im skupljat prasinu, zar ne?
....
Nekoliko sati poslije...
....
Osim sto su mi razbijene iluzije da je danas bio Badnjak, inace mogu unaprijed reci da mi je ovo bio jedan od najljepsih Bozica uopce. Smijasmo se ko djeca, izmjenivali darove, nema spika oko faksa, nema depresije (cak se i Tvrdi smijao vise nego inace, nije valjda da se izvlaci iz depre?), sve me to tako podsjecalo na ljeto, kad se isto osjecalo isto – bezbrizno. Vjerojatno nikad nisam dobila toliko darova a da to nije bilo isforsirano, nego se darivalo od srca. Mislim da smo dobili u rezultatu ono sto se Bozicem naziva...
Nadostukale se Morana i Argentina, i moram priznat da sam imala u pocetku misao „ne, fak, sad ce se sve opet poremetit“, ali stvarno nije bilo tako, nekako su se cak uklopile...
Bili smo kao ono drustvo iz reklama, ono na sto ne mozes gledat jer ti se gadi ta „fotogenicnost“. Ljudi su nas promatrali iz prikrajka. Ljubomora – zeleno cudoviste.
A meni je samo bilo lijepo vidjeti ih opet neopterecene, oprane i ciste. Mozda sam i srecu vidjela? Tko bi to znao, ona ima toliko lica... hahaha – a jel se sjecate – hahaha – ona je kao – hahaha...
Sad mi titraju usne od smijeha, pijem ledeni caj – najbolje pice kad ti je malo muka od alkohola, pokusavam isisat toplinu iz radijatora i uzivam u tom da cu se sad ispavat.
Mmmm, sutra pocinje sezona lova na francusku u salatu (uvijek rat medju Hrvoja i mene, on pozdere odmah puno, a ja gustam cijeli dan, pa meni manje ostane, pa se svadjamo), napad na izradu kifleka i ponovno dokazivanje da ja ne zelim svinjetinu.
Laku noc, mali pomagaci djeda Mraza!

Slusa se: Dance me – Nočnyje snajpery
Zeli se: san i ponavljanje ovoga dana
Osjeca se: optimalno



Kao prvo: Sretan rodjendan, Ralph! Da si mi ostao ovako.... hm... : )
I nastavljamo tako...
Nisam mogla vjerovat da je ovaj dan ovako brzo stigao. Petak... Koliko je divnih asocijacija u toj jednoj neznacajnoj rijeci, kalejdoskop uzitaka. Ne mislim se danas micat nikamo dalje od vecea. Samo ja, internet, grafit i papir... dan hedonistickog bdijenja.
Svatko bi trebao imati jedan ovakav dan jednom na mjesec. Kad si sam s onim svojim sitnicama koje volis, kad te nitko ne dira, kad si svoj na svome. Kad smo vec o svome...
Bas kako sam jucer pricala s Leilom, i otpratila R., i pozdravila jos hrpu ljudi koji idu doma preko praznika... bas sam ljubomorna, moram priznat. Leila prica kako se veseli kad vidi more iz busa (iz Šibenika je), „Znas kako mi je lipo, ono, moja uvala, more, jaa, doma san!“.
Ova cura je stvarno spratila sve vlakove. Ocu doma! Ovo ljeto nece nikad doc (pokunjeno).
Ocu jesti crni kruh s maslacem, i boršć, i zgušćjonku sve zajedno, zaljevat to sve bakinim kompotom, otic se na rijeku kupat, brat gljive, rostiljat s djedom i cut njegove price isponova (moj djed je zakon, ali malo senilan), pa ic sarafit nesto u njegovoj radioni, pa pec vafle s bakom i cut nanoviji trac i kuharsku tajnu. Ocu disat svoj vlastiti zrak i smog, vidjet breze (nase su manje i pravilnije) i jelke i polja i crkve i ljude i cut „zdravstvujte“ u ducan kad udjem, kupiti pola kile mlijecnog sladoleda i pojest ga s pekmezom od kupina. Zalit to Buratinom. Rjesavat ruske krizaljke i japanske zagonetke. Ic u goste i slusat kak mama i baka pjevaju u dva glasa pjesme koje sad napokon znam napamet. I onda ic pecat i veslat u djedovom camcu iz drugog svijetskog protiv struje pa ispod mosta pa pustit da me struja nosi natrag. I lopoce hocu i knjige svoje i razrusenu skolu s srebrnkastim kipom djevojcice koja hrani kokos i koji nema veze s vezom s tom skolom.
I da me oslovljavaju s djevuška, i jeftinu robu s buvljaka i plave ljude i tristo vrsta cigareta i petsto vrsta pive i fine bombone s cokoladom. I zgrade pohabane i velke reklame na cirilici.
I alvu ocu jest! Ja sam hebeni ovisnik o njoj! I „syrki“, jedini proizvod od bijelog sira koji obozavam. Onako kao cokoladica, supergusta krema od tog sira prelivena cokoladom, a ponekad ima pekmeza u tome. I samo se hocu setati, preskacuci rupe sa srcem koje preskace.
I otic u Peterburg, i odvalit se a onda radi frajerstva reci da je periferija ipak bolja.
Ma doma hocu. Zna Leila.
Imam srece sto sam odgojena i jako skromna, pa se zadovoljavam sitnim stvarima.
Tako da... ako me netko hoce, evo me ovdje u Samoboru, zujim u ekran trazeci slike vukova. Pa navratite, castim čajem.

Osjeca se: nije li ocito?
Slusa se: katastrofa – nocniye snajpery
Osjeca se: ma sve dobro, samo mi netko fali... : )



Poštovani gospodine Vladimir Biti!
Molila bih da ispricate meni, jednoj obicnoj smrtnici, sto nisam prisutsvovala vasoj, sigurno uzasno zanimljivoj, nastavi. Imam par argumenata zbog kojih smatram da bi mi tih sat i po (sto je to sat i po za takvog frajera kao sto ste vi?) trebali biti opravdani.
Prvi argument (a i ostali) je sam po sebi poprilicno banalan. Ali ja znam da vi cak u banalnim stvarima mozete naci dublji smisao...
Sigurna sam, naime, da vi ne biste bili odusevljeni kad bi se R. i ja pipkali pred vasim nosom.
Nije li jednostavnije i moralnije bilo zbuksati nas u neki mracni kutak, dalje od ociju javnosti i vaseg istancanog suda, nego prezentirati vam nesto na sto sumnjam da ste sposobni s obzirom na godine? Dakle, ne samo da je bila potreba za diskrecijom iz estetskih razloga, nego smo otisli, hocu reci - nismo dosli, zbog toga da vam ne nabijamo na nos sto smo tako mladi i poletni i nadasve mladi. Neki bi rekli „djeca“...
Drugi razlog je bio taj da smo odlucili pruziti vam zadovoljstvo koje je bilo vise humanitarne prirode. Naime, skratili smo vam muke, i umijesto da nas zamolite da odemo van jer smo degutantni (ok, nismo, al niko ne zna sto je vama degutantno, s obzirom da vam je Derrida olicenje ekstaze, normalni par koji se ljubi bi vam sigurno bio odvratan) i tako stavili nam osmjehe na lice, mi nismo ni dosli (s osmjehom na licu). Rezultat vaseg tjeranja nas van bio bi isti kao i kad nismo dosli - ergo – kao da jeste. Hvala vam.
Treci argument mozda nema za vas nema nikakve tezine, ali je za mene, praznovjernu ruskinju ima itekekvu. Naime, buduci da nisam dosla na vae predavanje ni proslih dva puta, nisam ni smjela treci put jer je tri sretan broj.
Cetvrtog argumenta nece biti jer je tri sretan broj, ali buduci da ste Vi nas naucili analiticki razmisljati i propitkivati nepromisljeno i nepropitkivano, sigurni smo da bismo nasli jos par, zar ne?
Na primjer, mozda, (ovo ce zvucati umisljeno, ali nisam inace takva :P) to da sam, hell yeah, dobila najvise bodova na kolokviju iz vaseg presmeta, pa ako to ne znaci da ne mogu dobit pravo (jos jednom) izostat, neznam sto znaci... Usto, sutra R. odlazi pa sam ga imala pravo oteti! Kasnije ga namjeravam prodat u ukrainsko roblje, al o tom potom...
Velika pusa, profesore, kisi kisi, baj baj!!!

Slusa se: ti se ljubis na tako dobar nacin ;)
Zeli se: hmmmm.... nista... Jao, sto sam skromna.. : )
Osjeca se: ma ko klinka neka (jesam, znam), imam lepririce i ostalu zivad...



Jednom kad narastem ukinut cu srijede i uvesti jos jednu subotu.
Ukinut cu radno vrijeme prije devet sati.
Ukinut cu svasta... kad narastem.
Ali imam osjecaj da se to nece dogodit.. mislim da cu ostati ovakvo dijete s nekakvim glupavim mastarijama i filmovima zauvijek. Znam to jer sam mislila s 17 godina da cu bit pametnija s 19, ali nista od toga. I sa 15 za 17. Vise volim imat neparan broj godina.
Ja ne znam koja je to moja bolesna karma, ali svaki put kad imam neki dobar dogadjaj, ili cak cijeli dan, na kraju se obavezno mora desiti nesto jadno, nesto toliko, u najmanju ruku, prosjecno, da mi pokvari sve. Tako i danas. Mozemo reci da je cijeli dan bio sveden na boravak u Rutu s R., jer predavanja ne mogu ubrojati u zivot. Bas imam uzbudljiv drustven zivot s brojnim novim poznanicima... nije da se zalim, ali kad bi stvarno doslovno prepricavala, onako suhoparno, zvucalo bi tipa: „A onda smo odredjivali č i ć...a onda đ i dž...“ jadno. U biti kad vidim na sto se moj mladi zivot trosi, onda mi se smraci pred ocima.
Skrenuh s teme.
U Rutu sam gubila ugled i uporiste.
Sjednem se u bus sa stanice koja nije ukleta, raspolozenje vise nego ruzicasto (boje kreme na torti od visanja, nije da volim vocne, ali „torta od visanja“ zvuci jako fino). Probala sam diskmenom zaglusit misli, al to je, kao i sve drugo sto pokusavam, zavrsi bezuspjesno. Pa sam samo gledala kroz prozor. Bar mi to ide. I u istom filmu dosla doma. Neokrznuta.
Ali naravno.
Kraljica-majka je pocela daviti kak se ne oblacim dovoljno toplo (dobro dosla u svijet odraslih, daša), nazvala Miki s vijestima... Nije da mi nije bilo drago sto je cujem ili sam se tak krvnicki posvadjala s Kraljicom, nego – zasto ljudi ne ostave covjeka koji je u oblacima tamo gdje je?
Ma drek, idem spavat.

Slusa se: Ribareva kci – Bajaga
Zeli se: san
Osjeca se: ma daj, tko bi to znao, ne stignem pratit.



Mislim da se polako pocinjem lijeciti od svoje lagane fobije od frizera... : )
Mislim da su nakon filma „Nocna straza“ mnogi dvaput razmislili nego sto su otisli kod frizera, a ja koja jos vucem traume od prije (bilo je tu neuspjelih eksperimenata, kapa u osmom mjesecu...) pogotovo.
Ali sada, kad sam nasla ovu zenu, frizeraj opet pocinje biti onim hedonistickim dozivljajem kakav je bio prije mnogo godina.
Ok, mozda na pocetku, tek kad uletis u onu zagusljivu prostoriju, krcatu starim babama koje zele natapirati ono sto se jos natapirati da (a toga nema puno), smradom raznih kemikalija koje su iscjedile zadnju kap vlage iz ruku obrtnica i vec atomatski nasmjesenih frizerki, imas laganu potrebu okrenut se i rec zbogom, ali per aspera ad astra!
Uzivanje pocinje vec kad se sjednes u onu stolicu. Ona se ne moze pozaliti da je neudobna, a jos kad te umotaju u rucnik i tristo dekica pa jos zavezu oko vrata, osjecaj topline se pocinje razlijevati po cijelom tijelu. I onda pocinje ono pravo.
Ja sam ovisnik o ceskanju tjemena. To je jednostavno dogma, kao i da ce se Sunce jednom ugasit. A kad to radi profesionalka... U biti je cijela moja nazovi-frizura nacin da me zena obradi cim bolje. Ko prvo, preko krake kose se jace osjeti prolazak zubaca ceslja (a za kratku se upotrebljava samo onaj plasticni, od kojeg je dozivljaj jos jaci) end det mejks maj skin krol. Prolazi mi prstima kroz kosu, lagano je povlaci, a ja imam potrebu vikat „Uzmi me doma, molim te! Radit cu ti kucanske oslove, bilo sto, samo za ovo“. A onda stize vibrator medju frizerskim alatima: Masinica. Da, napisala sam tu rijec s velikim slovom, a i kako da drukcije iskazem postovanje i poniznost prema toj spravi? Kad mi pocne zujat iza uha, i lagano prelazit prema celu, ja sam gotova.
Frizerka me pita: „Jel dosta?“
Zla zena. : )
„Ma daj mi jos krace malo...“
He he, kako sam ju zaribala.
Nakon svega ovog zelim se samo zahvaliti svojim divnim genima zbog kojih mi kosa brzo raste.
Ok, ovo je sad ispalo ko neki jeftini frizero-pornic... dupli He-He.
S dobro prokrvljenim vlasistem, odlebdila sam na bus, ko imala sam jos jedno predavanje, kad ono, aravno mi netko mora pokvarit cijeli dozivljaj i uleti u bus jedna moja, Znam-ju-iz-vidjenja-a-ona-misli-da-zato-mora-pricat-sa-mnom.
Hejt her. Mislila sam se predat muzici i toplini uspomena, a umjesto toga mi je ova graktala na uho. Kil...
Predavanje je bilo jos gore s nekim iskricama pozitive (mama mi nije rekla da je Majakovski bio seks-gad), a kad ono, sala sudbe nada mnome, i to jedna vrhunska.
Priklopio mi se kolega rusist na bus, „inace idem vlakom, ali zaboravio sam pokaz, pa moram busom“.
Sto ja tu mogu, rekoh „ajde“. I tako cavrljasmo, morala sam gledat u stranu koliko mi je tip odbojan (ne samo fizicki, nego ima nesto u njemu toliko ljigavo, da bi se i kraljevski puz golac posramio i nasao kucicu da se sakrije), napokon njegova stanica i izvali tip vic godine
„pa mogli bi na kavu koji put“
Skamenila sam se.
Nisam znala dal da mu se nasmijem u facu ili, sto mi je dolazilo jos instinktivnije, da kazem jedan svoj „Iiiiiiijuuuuuuu!!!!“
Ostala sam u neodlucnosti, vrata su se zatvorila, aleluja.
Sad mi se jos uvijek malo dize zeludac, al se kontroliram takda sjecam svijetlih vremena u frizerskom obrtu.
Da, bilo je mmmmmm.......

P.S. promijenih br, ko se hoce javit, nek me pita za novi
P.P.S. Lou, zaslto takvo izricito naglasavanje da sam sibirka? jel nesto abaut mi? ;P

Slusa se: nista, idem sad spavat, ali cijeli dan Tranzit od D.R.
Osjeca se: svasta
Zeli se: hmmm. ?



Nakupila se par dana... post za strpljive

*gore

Makar sam se proslog jutra obukla, spremila, pocistila sve sto se pocistiti dalo, kad sam pogledala na sat i skuzila da bi se morala zuriti na kolodvor, strovalila sam se u krevet i zaboravila. Nije da mi je taj dodatni sat u krevetu nesto popravio raspolozenje, jos sam i vise bila pospanija, svejedno sam imala osjecaj da sam stavila sistemu soli na rep.

*dolje

Na uvodu u teor. rus. knjiz. je prof pozvala apsolventicu (rus i cro, znaci da takvi ljudi nisu samo mit) da nas priblizi ruskoj kulturi i tajanstvenoj ruskoj dusi, to jest da nam odpjeva, uz pratnju gitare, par ruskih romansa.
To je boljelo. Mislim, ekipa se ufurala, uzivili se, al ja sam te pjesme slusala ko klinka, i jos uvijek ih slusam, i cut tako los izgovor primjenjen na njima je bilo patnja. Ubila ih je.
Kad smo napokon mogli ic, bila sam toliko nazivcirana da mi se sve zamaglilo, jedva sam nasla put do jezicnih.

*klac

Rokendbluz se prosvercao u nasu grupu i smijala sam se ko idijot toliko idijotskim forama da nisam zapamtila niti jednu. On ima tu neku rezkost koja me fascinira.
Poslje jez otisli na pivo u ksff (moja prva tamo, al ocito ne zadnja), pokupili meni malo i nepoznate ljude i otisnuli se do jaruna. Oni su sirocici morali pjesacit, al sam se ja prosvercala i uzela karte za utakmicu. Imavsi par sati viška, javih se Ridvotockaplejusklicnikdevetstoosamdesetisestu pa da se pokupimo na kavu. Citaj pivu. Daz det mejks mi en alkoholik? Vrijeme brzo prolazi u dobrom drustvu, dosla Lada s deckom (sori, zaboravila sam ime...), a ja morala na utakmicu.

*klac

Mrzim sport. Po meni je to samo nakupina muskih koji se vole naguravat i vristat: „to stari, dobro si ga, dobro!“ a poslije to sve zaliti necim.
Sat vremena jedva podnosljive dosade, dobro da se nacrtala neka cura koju znam, uvalila mi sokic, i bar smo malo pricali. Pisalo mi se ko psu, jedva sam nasla wc, i onda se skoro spovracala na prizor istog jer ga vjerojatno nisu prali od kad je druga Tita. Moleci se da ne pokupim nekog bacila, zbavila sam sto se moralo i prala ruke nekih 10 minuta da sperem ljagu.
Nakon sat vremena, dosao je kraj.

*klac

Kak je pao dogovor da se ide na „tulum“ kroatista, navratih po R. (nemam zivaca pisat do kraja, a i ovako nema smisla, buduci da je inteligent izbrisao blog). Pricasmo u sobi o... o cem ono?

*klac

Kombinacija Balasevica, Lava i malo (jace) zbediranog R. me dotukla, u uzasno kratkom vremenu, tako kratkom da nisam ni znala da je moguce, pala sam u depresiju. Sjetila sam se najnovijeg podatka da mozda neidem ove godine doma. Morala na sam se silu izvuc, makar nisam ni imala neku preveliku zelju. Lezala sam i gledala Pariz, pila srpskog Lava, pusila rovinjski Walter i mislila o Rusiji. I o tom kako malo zapravo covjeku treba, ali najcesce nema ni to.
Dotuko me zadnji R.-ov post do kraja. Progutala knedlu, odosmo po Katju.

*klac

Magla me malo, a i vise od malo razvedrila, ipak je vani bilo tako lijepo da se malo i u mene uvuklo.
Tramvaj, prozor, i, da li mi se ucinilo, ili neki pogledi? ne znam.
Sad vec kvartetom, idjosmo kroz dzunglu velegrada (mocna ironija) s punim plucima i mjehurima. Kondom, prezervativ i gumica se sveli na kurton, postignut sporazum i mir.
Faks.
Pregovori su donjeli kompromis, ostali smo na naizgled bezazlenoj i time dosta neprivlacnoj veselici polupijanih apsolventa kroatistike.
I sto da dalje kazem... recimo da se neke greske ocito daju ispravit. He he.
Ma u stvari, s obzirom na moj nacin pisanja, sto god da napisem, zvucat ce sturo, zafrkantski i seljacko. Zvucat ce kao: ja i R. se ljubakali u javnosti, hip hip hura.
A nekako nije bilo nijedno od to troje. Bilo je lijepo. Nekako bas PRAVILNO. Oprostis mi na tom nedostatku informacija, ali stvar je u tome da informacija nije bilo, bilo je STANJE, ne ZBIVANJE...
Ovo isto zvuci cinovnicki... nisam zadovoljna.
Sigurna sam da bi on to ljepse objasnio/opisao, al naravno, on je utrnuo svoj blog. Takve sam ja srece.

*klac

Miki mi poslala sms koji mi je dignuo tlak do nebesa u roku od tri stotinke. Zgodni nece doc sutra, jer on kao nije cuo da se slavi u subotu, i dofurat ce curu. Imala sam potrebu prebit nekog al sam to potisnula. Mozda se taj osjecaj kasnije vrati kao potreba terorizirati svoje dijete, silovat postara ili krast pisma iz sanducica. Cudni su ti potisnuti bjesovi. : )

*klac

Skidam kapu Zrinjevcu i Trgu bana.
U busu natiskani ko srdele (tko je bio protiv blizine, nek digne ruku! Nisam!), dokoturali smo se do doma. Sve sto je lijepo kratko traje, kazem ja.
Sirni pozdrav.
Penjanje po stepenicama a glava Fiiiiiiiiijuuuuuuuuu...
Tusiranje, navlacenje pidjame. Oborila rekord u brzom padanju u san. Bez obzira na birceve preko puta.

*klac

Mrzim jutra.
Ne mogu spavati u tudjem prostoru tak da sam se probudila u 8. Lezala u krevetu, smrzavala se i rekapitulirala.
Bilo je prehladno cak za disanje. Cijela sam se zavukla po pokrivac i cekala da se Portugalka probudi.
Kad tad se morala.
Pricali smo o knjigama i filmovima (ne voli DŽejmsa Bonda, uzas...), i onda se sjetila da mora odnjet frendici njenu iksicu, i vec kasni, i ajmo! Ajmo!...
Mrzim zurbu.
Naravno, onda me se sjetila citava moja porodica i odemo zvat dasu! Nisam jela nista, nisam videla R., iako smo se dogovarali, glava mi je bila ko bacva usoljene haringe a u zelucu uragan.
Morala sam se vuc doma. Ohrabrena juceranjim komentarom, pokusavala sam za istač ubijat ljude pogledom ali nije islo.
Doma, nakon postenog tusa i ispiranja mirisa jucerasnjih, juha mi je vratila malo zivotne snage.
A jos sam se morala nac s Velicanstvenima.
To je trebao biti spektakl.
I bio je.

*klac

Dosla sam na Tomislav 10 min prerano a oni po par minuta kasnili.
Dobro da su dolazili u obrocima, inace bi pala u sok.
Miki, sredjena ko uvijek, izronila iz pothodnika.
Tvrdi, hoda i pogleda mrkog medvjeda, dosao sa strane Sinestara.
Zgodni, prehladjen, s temperaturom, i prema tome pravi slatkis, dovuko se s Trga bana.
Uspjeli smo.

*klac

Uzajamno izmjenjivanje dojmova s faksa u kojem ja nisam mogla sudjelovat. Ja sam rekla da ce se to desit i jos jednom dokazala da sam uvijek u pravu.
Jedino Zgodni, empatican ko uvijek, je gladio mene po glavi, citaj razmazivao svoje bakterijice po meni. Kiss.
Zakasnjeli darovi.
Cestitka i Slatka Tajna. : ))))))))))))))))
Privjesak. Nemam kljuceve i ne volim slonove.
Vukodlak u cizmici Djeda Mraza. Grrrrr...
Dovukla se Argentina, cura Zgodnog. Nase vibre su bile prekinute. Zgadila mi zivot kad je rekla da ce si odrezat dredove jer je svrbi glava. Fuj.
I tako smo sjedili, pricali o nicem. Miki se napalila na Tvrdog ko zivotinja. To je bilo nesto novo. Bilo ih je i zabavno i odvratno promatrat u isto vrijeme. Ma bili bi simpa. : )
Ja sam pak tonula. Bila sam umorna na neznam koju potenciju, bilo mi je prohladno...
A i upalio je stari pakovski trik. Oni me jednostavno znaju bacit u jarak. Samo se malo opustis, spustis gard i oboren si. Nok aut. Bez razloga, samo neka sjeta se navuce, kao da imamo nesto oplakivati. Djelimo je kao kolac, pomalo na svakoga.
Zgodni i Argentina se pokupili ranije, a mi smo ostali. Zapala je tisina. Izvalila sam kako mi je ovo nedostajalo.
„Nedostajalo ti je to da nemamo nis pametno za rec?“ Tvrdi.
„Da. Kad smo imali nesto pametno za reci?“
Semiuvrijedjen pogled ali se vidjelo da zna o cem pricam. To mi se svdja kod njega. On uvijek zna o cem pricam, i na sto mislim. Unatoc mom teskopratljivom slijedu misli.
Morali smo krenuti. Pao je tesko ispunjiv dogovor za toplice. Navukla sam jedan od boljih fejk osmjeha u zivotu. Pozdravile smo Tvrdog (Miki zdusnije nego ja, mala vragolanka, ne znam sto ceka), i krenuli kuci. Bila sam olicenje srece i zadovoljstva, al u stvari mi je svaki dio tijela plakao, a i cijeli dan mi je bio malo tuznjikav, da pravi protutezu jucerasnjem. Napokon smo dosli do kolodvora, otpratila sam nju, i sama sjela u bus, moj drugi dom. Skoro sam se srusila na putu do doma, napisala trecinu ovog posta, i iskljucila se.

*klac

13 sati spavanja ispravi covjeku puno nepravda u zivotu. Dan provedoh u polusnu, vecer u polujavi, djelujuci u polupatetici, razmisljajuci s pola mozga, gledajuci polufilm, s jednim podosta cjelovitim covjekom.
Bas fin dan. Napokon.
Sad jedem kruh s tartarom i cvarcima, smijuljim se bez veze, kopam po sanovniku i cekam krevet.
Da li cu se ikad odmorit? : )

Slusa se: Tv u pozadini
Zeli se: da nema ovog tjedna faksa, nego da se odmah prebacimo na praznike
Osjeca se: lagana glad + umor + opce zadovoljstvo



Ko prvo:
Ridvotockaplejusklicnikdevetstoosamdesetisest, drago mi je da moja zbediranost bar nekog uveseljava.
Makar, ok, preuvelicavam, vise nije zbediranost nego samo lagana potistenost. Jos samo da mi se nesto lijepo desi i ja cu biti na vrhuncu moci.
Opet.
A ako vec nista, onda samo treba docekat subotu, taj divan dan ujedinjavanja.
Sad sam s Miki pricala na telefon (ko zna kako ona sad izgleda, moja malena, draga prijateljica...) i tak su mi Velicanstveni iznenada zafalili da mi je skoro zlo doslo. Skoro. Nema smisla da mi dolazi zlo kad samo sto ih nisam vidjela, moje favorite u zivotnoj utrci za mjesto pod neonskom svjetiljkom.
Kako cu ih izljubit!
Jel ja to govorim o rulji koja je zaboravila da imam rodjendan? Koja me zove anarho-lezbacom? Najdrazim deckicem? Sibirkom? Koja popusi moje cigarete? Koja mi nije vratila crteze? Koja mi se nije javila vec .... dana?
Da, bas o njima. Hell, ja fakat nemam kriterija.
Boli me dupe.
Nemam srca reci im "ne". Ikad.
Slaba sam. : )
No dosta o njima.
Kolokvij iz staroslavenskog... Buduci da nismo pisali kod Žagara, uopce se nisam imala namjeru posebno isticat. Bilo je tuzno.
Ali na putu kuci... mmmm....
Totalno sam se ufurala u ovu zimsku idilu bez snijega, jer je danas bio prvi dan kad se stvarno osjetilo da je zima (kao doba godine, ne kao hladnoca).
Umjesto snjega tu je bila nasa divna lady Maglom. Nikad se nismo mogli tako nje nauzivati kao ove godine. Ne znam kako je sad u zagrebu, ali je u samoboru tako gusta magla da se ne vidi nista do tri metra ispred sebe, divno je skroz. Onako, izdahnes jace i tvoja se para stopi s maglinom. Romantika... : )

A poanta je u tome da sam sad gotova sa svime i imam sam praznike na rasporedu. Eto. Riđojs!

Eto, ovaj post je za one ljubitelje kracih postova. He he..

Idem pit mljeko s Kurvom. Da, pijemo iz iste case. Ako vam se to gadi – smola!

Kiss

P.S. ne pusim vec 7 dana! Ima nade!

Slusa se: neki turbo pop ruski
Zeli se: ges!
Osjeca se: umjerena zadovoljstina.



Zaspala sam na predavanje.
Sjedila sam na krevetu u pidjami, u glavi zlo i naopako, preveliki gornji dio, u stvari stari TI-šrt, omotao se oko mene i smetao disat.
Ciganska Kurva ej.kej.ej. Šapka se popela na krevet, sjela mi u krilo i rekla mi:
„Glupaco, daj se pogle!“
Moja macka je uvijek u pravu.
Tako je bilo jucer.
A danas je prezivljen jedan kolokvij sto ne znaci da je moj zivot automatski bolji.
Jer je sad i macka odustala od mene. Samo zirka na mene svojim zelenim macjim ocima.

I havent seen a friendly face some while now.
Velicanstveni su odustali od mene, ko fol se trebamo vidjet ovu subotu, al to nece ispravit podatak da mi se nisu javili nekih ... dana, samo Velicanstvena I., a i to, samo za rodjendan.
„sretan rodjendan. E! A znas da su Tvrdi i Zgodni zaboravili da ga imas danas?! Ja sam rekla njima da kao...“
Dalje mi se nije dalo slusat.
Nije mi jasno. Naravno, kad se tak ne vidimo, odsmirgavamo se jedni od drugih, i dok se opet ne naviknemo na te karaktere, posvadjamo se do bola. Ok, ja, koja oprosti prije nego se stignem nadurit do kraja (mana, spada pod moj slabi karakter nemam dovoljno volje za svadju), al ostatak se zeli poklast, gledaju se mrko i jos strahote koje ne da ne mogu podnjet nego ih ne mogu ni opisat. Volim te ljude previse.
Na faksu vidim vec dva tjedna letimicno samo rusiste, a i to sam na pet minuta, kava - bok, vidimo se. Na cro – De Saussurova ekipa. Nije da mi je rokendbluz mrzak, ili, nedaj boze, Zveki, al jednostavno ko da nismo iz iste vrticke grupe. Te spike o deckima, bludu nasem svagdanjem, cugi, mogu se u njima nac na nako vrijeme a onda izgubim zanimanje. Sorry.

Ostali ljudi nestadose.
Pojela ih magla, sto li?

Jucer sam imala namjeru koja je bila totalno gresna, namjeru napisat kao „A! Daša je sad super, uvijek se izvukla, i sad je!“
Ostala je samo namjera napisat, ali tema... nije mi se dalo lagat.
Mislim, ok, znam da imam svake godine to neko razdoblje, padnem u jarak, pa se trgnem, bude mi super. Isplazim iz jarka human friendlier.
I znam da samo sto se nisam prebacila u drugu fazu.
Ali jos nisam.
Mozda da drukcije objasnim...
Ja svoj zivot provodim u cudjenju.
Svaki dan vidim nove pojave, ljude, nacine zivota ili provodjenja nekih radnji.
Svijet je sarolik i ja se tomu ne mogu nadiviti. Pun je divnih ljudi, muzike, mjesta, spoznaja.
A kad sam u jarku, onda se ne stignem diviti. Samo pokusavam progurati nove podatke kroz sistem, ima ih previse. Svijet je boca od 2 litre a ja sam casa od 0,2.
I onda obratim paznju na sebe i samo vidim nedostatak volje.
Ne kao da mi se ne da nesto raditi. Nego kao nemam muda, petlje, stomak za to.
Koliko monologa koje bi rado odrzala nekome u facu, a volje se nadje samo na par nesuvislih recenica bez kraja, a budimo realni, i bez pocetka. Nisam koherentna. Eo.

„Ajde da mi to sve ponovimo, samo cu ja donjet drugu odluku na kraju i pravit cemo se da se nista nije u medjuvremenu desilo. Odnosno znam da ces me zajebavat do kraja zivota, bat hu kers.““
„Ne zelim vise bit hrana za tvoj ego. Nadji si nekog drugog. Vise me ne mozes iznenaditi svojim spikama, niti imam volje (kao ne da mi se) slusat ih. Nisi jedina osoba na kugli zemaljskoj“
„Ok, ajde da se posevimo, skratimo si muke, pa svako na svoju stranu.“
„Prestani. Nijedna kurva nije tako privlacna in di end kad se sazna da je kurva.“

Ubijam se.
Jedva cekam subotu da ih vidim i bar na par sati gledam njihova lijepa lica (vec cujem Tvrdog kak glasno frkce na izjavu da su lijepi i dodaje da je samo on).

U subotu ce vec sve biti bolje.

I hate this b-day blues.

P.S. Ridvotockaplejusklicnikdevetstoosamdesetisest, love your last post! Ok, ne znam kako je tu, ali na ruskoj blogerskoj sceni prevladavaju ljudi koje nitko ne voli. Ostavljeni, zaboravljeni, sta ja znam. I eto, tu na Balkanu, sjedis ti na balkonu i lijes suze na mjesecinu, neznajuci „ma zasto me ljudi, zaboga, vole!“. totalna avangarda!
Ko sto vidis, meni opet nesto s komentarima.
I da, slijedeci post (prema blizim planovima) mozda prosvjecujem tebe zasto te ljudi vole.
+komentar na zadnji post. tocno se sjecam kad smo se tek upoznali, ja sam rekla da imam raspored u gej bojama, ti si, onako uvrjedjeno "ja sam gej" a ja sam pomislila "pa nek si gej, raspored je svejedno u tim istim gej bojama" :))))))

News flash: prevodim sad stsl. Na 117 str. pise datum od 11 mjeseca i „Monika. Pusica“.najezurila sam se.
Valjda je rokendbluzov iskon.
Slusa se: 1000 volines cigane
Zeli se: bilo sto, sto date to cu i uzeti
Osjeca se: usrano. pritisak.al ko da malo bolje s obzirom na prije par dana



Gdje je takav san što dulje od noči traje?
Nježna bajka... ma da se zadaviš...
Gdje je takav san da se ne prestaješ čudit?
Za tako nešto, vjerojatno, nije sramotno pod metak...
I gdje je takav dan kuda se poželiš vraćat,
Da ga popiješ do kraja i odvališ?
Gdje sam takva ja?

I gdje si takav ti, da se upoznamo pobliže,
Licem u lice čuti „dobro jutro“.
Gdje je sve takvo da ne bude glupo,
Da se ne oblačimo iako je već jutro.
Otvarati zavjese, provjetravat madrace...
Ne dijele nas na puno i malo...
Gdje sam takva ja?

I gdje si ti takav da opraštaš odgovore
Šutnjom na pitanja, a pjesmica je već gotova?
Več je nevjerojatno, več je nemoguče,
Dogovoriti sastanak, oprezno zagrliti...
Same zagonetke, ni dana, ni sna, ni strpljenja.
Ja ne znam čekati, ja sam u neznanju.
Gdje sam takav ja?


Ilja Lagutenko

p.s. odite si na google, pogledajte slike, covjek je jedno nesavrseno savrsenstvo. A jos bolje da se pokupite u videoteku i posudite si rus film „nocna straza“, on vam tam glumi vampira-frizera. Totalno krvava scena, napalim se svaki put kad gledam, a on je bozanstvo. A i sam je film stvarno dobar, ne govorim to zato sto je ruski. nakon filma imam lagani strah od frizera
p.p.s. zaboravih navesti autora prosle pjesme. u biti, njega ne znam, ali je pjevaju Bi-2 i Čičerina. pjesma je toliko lijepa da je, eto, pjevam tri godine, nemam ni snimku ni nista. savrsen spot. par koji plese na tu pjesmu (svira na radiju). inace je sentis do jaja.


I to što je bilo na bijelo, otkrit će se poslije.
Moj rock'n'roll – to nije cilj, i čak nije sredstvo.
Ne nova stvar, a ponovo, jedan o jednome.
Put je moj dom, i za ljubav to nije mjesto.

Riječi će se prolit sve, i tamo gdje me ti ne čekaš
Nočni vjetar donjet će ti hlad.
Naša lica bez odgovora, samo s odbljescima zore,
Baš one, gdje me ne čekaš.

A dalje – to je najbitnije, sličan tebi...
Na dugom putu, zaplest ću u kosu vrpce.
I nesposobni za smiraj, dat ću ti znak rukom,
Pozdravljajući s tobom, baš kao s mitom.

I to što je bilo na bijelo, otvorit će se kasnije.
Moj rock'n'roll, to nije cilj, i čak nije sredstvo.
Ne nova stvar, a ponovo, jedan o jednome.
Put je moj dom, i za ljubav to nije mjesto.



- Nece ona samo to da napravi, govorili su za Zanofu, - pustice grad i potuci ce polja, poslace munju i spalice zito, pomorice stoku, podavice decu, istetice zene, unistiti seljake, popice svu reku i odnece sumu s korjenjem, nece ostaviti ni crkvu, ni izbu, nece postedeti ni poslednji iver.
- Nece ona samo to da napravi – saputali su obamrlim usnama, smrtno preplaseni, - sve ce nas prerusiti u sove i naterati da zivimo u jazbinama.
- Oko joj je prokleto.
- Ruka joj je prokleta. Vestica je ona prokleta.
Foma i Jerma su nagovarali ljude da se svrsi sa vesticom, ali se nije nasao majcin sin, svima su ruke prekratke.
I svi su ustuknuli od Zanofe, a i brat i sestra je se odrekose.
Ma sta se dogodilo u Batijevu, svaki greh, svaka nesreca, sve su prebacivali Zanofi.
I ostade Zanofa sama s majkom.
Krisom su pogledali i prolazili kroz selo pored bele kuce s plavim vratima i plavim kapcima, nisu pevali pesme, nisu govorili naglas; primecivali su vidikovac gdje je roda kao na karauli cuvala vesticino leglo.
A ona je, krijuci se, lezala pored prozora, sve je videla – preko tri polja je videla, sve je cula – preko sume je cak cula.
I videla je Zanofa i slusala, stezala je srce, a sama nije mogla da ustane.
Opustela je kuca starog Čabaka.
Tamo gdje su nekad pucali zidovi od naroda, ne cuje se ni smeh, ni topot. A kod zaboravljene kapije po zemlji ne vidis ni otiske kopita ni konjski galop.
Krstenog Čabakovima niposto neces namamiti, osim krajnje nuzde, jer je bolje predahnuti na pragu nego uci u prokletu kucu.
Po sobama vise trave.
I mirise do besvjesti na zacine, ne mozes izdrzati na nogama.
I po svim zidovima „ptice“, - Zanofa je crtala, i to ne ptice, nego krilate macke. Od tih ptica-macaka kao da su leteli i zidovi i kuca.
Nespokojno je u sobama, jezivo.
Povrsi Stepanida domaci posao, prisedne kod Zanofe. Gleda na kcer: zao je – a ne zna sto da radi.
A Zanofa lezi, otvorene oci, i gori u njima plamicak, - nicim da ga utulis.
Govorila je Zanofa majci:
- Srecna si, srecno si prozivela zivot, igrala si i pevala; tako si igrala da su dolazili da te gledaju. A ja nista nemam.
Pridizala se starica, vrtela sedom gavom, nalivale se zile na broncanom vratu:
- Ne, Zanofo, snazna si ti, lepotica, nema lepse od tebe.
Zanofa nije cula, Zanofa nije slusala, majci je svoje govorila:
- Ti si srecna! I ima jos toliko srecnih! Ko to sve radi? A ja – zbog cega sam ja kriva?
- Nisi ti ni zbog cega kriva, Zanofo, nisi kriva... to su ljudi krivi...
- Ljudi? Koji? Srecnici? Nemam ni jednog dana, ni jednog trenutka, eto, ni jednog jedinog trenutka srece!
Starica se ispravila:
- Hajdemo, Zanofa, napusticemo kucu, napusticemo sve, hajdemo u stepu, tamo si u stepi na slobodi...
- Zasto lazes? Kakva sloboda? Gdje je sloboda? Sta ce ti ta sloboda? I kud da odem? Pa ja sam nakaza, cujes li, nakaza, ja ne mogu da idem! I to zbog cega? Ko to sve radi? Kakva je to pravda? I gde je pravda?
Zanofa se pridizala na ruke, i nekud je gledala mrzeci majku, proklinjuci majku, proklinjuci ljude, ceo svet sa njegovom slobodom i pravdom.
I njoj su se ucinili svi toliko srecni, a ona jedina – ukleta, puzavac; i zbog cega to sve, - nije znala krivicu.
I srce joj je bas kao vepar iskezenih zuba, - strasna je osveta izlazila iz srca.
Starica bi se opustila na klupi, oci joj se od jada same sklapale. Starica bi nemocna zadremala, nista nije mogla da uradi.
A Zanofa bi dugo na istegnutim rukama, nakostresena ko macka, nisanila ocima i kolutala.
Nesto nemoguce, nesljudsko se desavalo u njenoj dusi, - nemoguce, neljudsko se stvaralo u srcu.
Ona su i poceli po selu pozari, i iznenada su umirali ljudi, i skapavala stoka, zaticali su zgazene njive i nailazile su sve moguce nesrece, sav huk zlog oka.
Postepeno joj bivalo sve lakse na dusi, lagano bi se savijale celicne nepotrebne ruke.
Zavlacila bi se Zanofa u ugao kreveta, i sva bi se sakupljena pritajila, kao ranjena zvjercica.
Secala bi se Zanofa djetinjstva, oca, svoje srecne ruke, onda kola... kolo, vetar, koji je oborio na zemlju, i zemlje na kojoj je lezala sada vec bez nogu, godine za godinom – svih godina na ovom krevetu, i kako se jednom sama prisetila da iscacka sebi srecu na desnom dlanu – kako se na vencanje odvezla, i kako je dopuzala natrag iz crkve.
Starica bi se odjednom budila.
Zanofa je plakala.
Lice kao pesnica, kao kod one nekad srecne devojcice, koja je, razmahujuci srecnom rukom skakutala na jednoj nozici od vrata do kapidzluka i pevala tananim glasicem i pricala price, i napucivsi ustasca, imitirala grom i sama se plasila i grdila, terala od kuce kisicu, i mnogo plakala kad ona ne bi prestajala, pa je ne bi pustali u setnju.
- Hoces li da jedes? – savijala se starica ka kcerci.
- Hocu smrti! – saputala bi Zanofa.
Starica je zvakala uvelim ustima, prebirala mrsavim prstima krajeve mrke marame, crne kao zemlja. A ptice-macke su letele po zidu, sepurile se macje njuske, i zid je sav ispucao.
- Hocu smrti!

Tek sto je pocelo da se smrkava i toplo vece da sprema na pocinak dnevni vetric, i da se isplivava noc iskicena zvezdama, i sove koje su zvezde probudileda sire tugu hucuci niz reku, kad ono Zanofa ispuza na bastu.
Tamo je ona lice u lice sa tamom ceprkala po zemlji, po cvecu, do same zore.
Ali su noci bivale kao i dani, i Zanofa nije mogla da se spusti s kreveta.
Svakoga leta basta je sve vise i vise zarastala.
Zatrpavali su cvetnici i puste leje.
Gusti korov je dohvatio sve uglove.
Polegle su grane i senke postale sve gusce, pokrivajuci svaki zracak.
Nocu bi se Zanofi prisnivali sni i ona se s krikom istrzavala iz njih, i kopneci bi zivela po ceo dan pod njihovom vlascu.
I tada majka i kci ne bi razgovarale, nego bi samo gledale jedna u drugu, ali se desavalo da je i gledanje bilo strasno.
Stepanida je vracala.
A karte nisu obecavale dobro: padala joj nesreca, neprijatnost, postelja, a zatvarale se karte kroz gozbu – pikovom damom.
Retko bi se ponekad ozarila kuca, kao od srece.
Budeci se, Zanofa je prizivala majku:
- Mamice. Sta sam nocas sanjala!
Starica bi trcala prema cerci:
- Sta si to sanjala?
- Sanjala sam, mamice, cizme, a onda kao ti mi dajes kosulju, a kosulja sva u krvi.
- Cizme, to ti je put – tumacila bi Stepanida – a krv, sastanak s rodbinom, a ja sam sanjala luk, kao jedem luk – arpadzik. Da se nece stari vratiti?
I zaboravivsi se, Stepanida bi pevusila pesmicu.
- Mama, taj put, ja znam, mama: to je moja smrt.
Starica je cutala.
- A na groblju je mirno, tamo nitko ne dira.
Starica je cutala.
Sve joj je ispadalo iz ruku – tresle su joj se ruke, i nije znala stara od svoje tuge: da li da kuka, da li da place!
Otezali se dani jedan za drugim.
Toliko je tmrnih dana proteklo u zapustenoj Čabakovoj kuci! I da covek udari glavom o zid samo da iscupa iz grlabilo kakav zvuk.
Tako je u Čabakovoj kuci bilo strasno cutanje.
Bilo vedro ili lose vreme, padala kisa ili sijalo sunce, sve jedno, oci su samo htjele: nestati!
Starica vise nije mogla da izdrzi, plasila se cutanja, ustajala je lagano, prilazila cerci, crna, zemljana, kao zemlja:
- Cedo, cedo moje!
- Sta, sta je? . podizala je Zanofa strasne oci na povijenu majku.
- Ja samo tako, cedo. Nista. Ja bih samo zeljela...

Lepa je bila noc: u dalekoj mocvari jasno su se cule zabe, i malene pticice – recne kokocice jedva su cujno zvizdale, slivajuci svoj zvizduk s pucketanjem, a zemlja se njihala.
Preko reke su tuzno bukale sove, i kreketale zabe, kao da se karuce po putu kotrljaju.
Od visokih crnih topola preko celog Čabakovog dvorista protezala se duboka senka roz mesecinu.
U beloj kosulji, kao beli cvetic, lezala je u travi Zanofa. Tuzno se rasula po ramenima tamna raspletena kosa. Iskezivsi bele zube, Zanofa je gledala nekud – iza zvezda.
A zvezde su bile toliko udaljene.
Jedna misao je kopnela, kao da mesec kopni u srcu, - misao o smrti.
I ucinilo se zanofi kao da je nesto promaklo pored staje, kao da je izasao neko pokraj nje sa svecicom, avo, zaobisao je topolu i pao na travu i vec puzi preko ivice senka prema basti.
Plamicak je, kolebajuci se, svetlucao kao sveca, - kao dve svece.
I ukoliko je plamicak blize dopuzavao, utovliko jeZanofi bivalo jasnije, da to covek puzi, i lice mu se bolje vidi: poznala je, - to je on, mladozenja njen, njegove oci.
Njegove oci su sijale.
Zanofa se pridigla na ruke, i kao macka izvivsi vrat, pocela da puzi njemu u susret.
I oni su puzali jedno prema drugome.
I sve se put medju njima skracivao.
Vec je leprsala njegova kosa i usne joj se osmehivale.
Tako je i put medju njima zavrsio.
Njegove su ruke ispruzile prema Zanofi, i dohvativsi joj grudi, stegle ih snazno, vatreno, za ceo zivot, za navek.
I u samo praskozorje, kao nekad tamo u staji sa uzdom oko vrata, iskezivsi zube, pridigao je on nju sa zemlje.
I poleteli su – mlada i mladozenja.

Ujutru su nasli Zanofu na kraju baste kod ribnjaka: sedela je sva bela na prelazu, zadavljena – djavo je zadavio!
Ceo dan pije Batijevo. Jeka jeci, pesma i tutanj i topot.
Ispopadali su igrajuci kazacok, noge nisu zalili.
Pa kad je pocelo, - Foma je Jermi izbio poslednje oko, a Mitroski su nesto kao rep otkinuli zajedno s parcetom mesa. A i kako da se povodom ovog slucaja, - bez straha, bez vestice! – ne udari po svemu.



DOBRO JE U BATIJEVU – veselo je to selo.
Svega ima dosta: i sume unaokolo, i reka je u blizini. U reci ribe – ne mozes je isrebiti, u sumi zverinje – sto zazelis, svega.
Nesto samo ne valja. Ne mozes se do milje volje razveseliti. Opustis li se, ne krivi nikog uzalud: ako nesto lose ispadne, sam si kriv.
Otkad postoji Batiljevo i otkad je crkva sv. Spasa sagradjena, ne mogu da se potamane zli dusi i nema nikakvog leka: zilavi su kao crvi.
Isceszne jedan, pogledas, a vec drugi posluje.
Drugi put opet, ne uspe vjestica ni da prenese svoj zanat, sve jedno, vec se druga negdje pojavi, i to jos pravcatija, ne obucena, nego rodjena.
Rodjena – i tako i tako; ali ova, zna da odvrati: s rodjenom se nije saliti, nece da se bilo cime bavi, tako nesto pakleno naprav da te nitko ziv ne opra.
I rodjenih i obucenih u selu podosta napatilo.
Ne pamte starci kad i h u selu nije bilo, i nije bilo coveka koji je mogao da dokuci odakle su i gdje im je taj njihov koren.
A koliko je naroda u grob otislo, izginuli su uzalud nesrecnici: s tom necistom silom bolje da nemas nikakva posla – upropastice te, a sami – kao da nista nije ni bilo, zivece i zive coveku na strah, Rogatome na milost, i njegovoj zlovoljnoj kceri.
Tako vam je, boga mi, ovo necisto mesto.

Puca glas, siri se prica po Batijevu, grmi slava po svom Černorecju: nema strasnije, preko gora – preko mora, od vestica Zanofe.
Bile su stare: Arina i ustinja, svaka od stotinu i vise godina nosila na grbaci, a ova mlada – tek je tridest napunila. One, mada su i skodile, ali su ipak znale za meru, samo posle i pomognu, ali ova niposto.
Zanofa je znala najstrasnije cini, umela je da obelezi.
Uzme tako, okruzi obrucom coveka, i taj ma koliko da se upinje, nikad i nigde iz obruca ne moze izaci, bludice pred svojim vratima a u kucu nece uci, stajace na pragu, a nece se pokrenuti,
Te vestice su kao svake vestice, na prvi pogled ih i malo dete prepozna: kukast nos, suvonjave, rep. A ova – takvu lepoticu, obidji ceo svet, neces naci, ali za takvu nakazuod postanka sveta nije se culo: telo i sve drugo – pravo pravcato, kao kod najzdravije, a noge detinje, .nije mogla Zanofa da ide, samo je puzala.
Hajd da je samo puzala, nego, kazu, leti: izdigne se kao ptica i leti,
A sto se tice da vidis Zanofu, nikad je neces vidjeti, osim obnoc.
Ali sacuvaj boze svakog od toga, bolje je na mestu tri puta da propadne u zemlju, ili na Uskrs da ne odstoji jutrenje, nego takvu da vidi.
Otac Zanofin je vozio robu po vašarima, a roba se ne bi ustajala – musterije su nagrtale: nece Čabak da prevari, nece da podmetne trulez.
I da nije nasledjenogstarog greha na dusi, veruj bogu, u svece bi ga upisali.
Mati Zanofina je skitara, ciganske krvi, igrala je i pevala – te jos kako!
Desavalo se, udari u zvonke dlanove – kud puklo da puklo, samo da je okom pogledas, pa makar bogu dusu dao.
Takve stepanide nije bilo.
Nije odjednom Cabak stao na noge. U pocetku je jedva spajao kraj s krajem, drzao je ducan u selu, njime se i prehranjivao. Dece puni coskovi, svi da se nahrane i obuku – mora i da kosta. Ziveli su kao seljaci.
Rodila se Zanofa – i sve se promeni.
Navalila na Cabaka sreca. Poceo je da se bogati, naveliko da trguje i nacini se pravi trgovac. Musterije sa svih strana pune ducan – nikakve roba da ostane na zalihu. Postade bogat trgovac. Zarada je iznela za sve: sagradio je kucu, zaradio bastu, kceri poudavao, a sina je namestio u grad, u trgovinu.
Podario je Kornej zvono crkvi, i ispalo je zvono bucno i snazno: kad udare za vecernje, po celom Černorecju odzvanja, i do samo Moskve, do Iljinke, dopire.
A nije Čabak trazio bogatstvo, samo je ono na ruke padalo.
Pametni ljudi su se vec tad dosecali da je tu umjesana necista sila, ali su drzali za sebe, naklapati uludo nije zgodno: i coveka nizasta da osramotis, a ni tebi to tek onako na onom svetu nece proci.
Samo Mitroška – bio je takav momak, nicega se nije plasio – tako, pocne da prica i da dokazuje, i sve na curu, na Zanofu nabaci i njoj sve pripise.
Ljudi nisu obracali paznju: izgrizao coveka hmelj, sta ima od njega da ocekujes.
A cura je bila, stvarno, sam bog bi je znao!
Rodila se Zanofa u Ivandanjsku noc, u prve petle, poslednja u maje. Rodila se u srecnoj kosuljici i s madezom kod palca na desnom dlanu.
Zanofinu je kosuljicu babica prikrila a posle sa sobom ponela. Jadikovali su Čabakovi, ali sta da se radi: takvu stvar ne mozes da povratis, - kome je dospela, taj nek se i koristi!
Glas se razneo po selu.
Putnici – namernici i bogomoljci su se kupili kod Čabakovih.
Zalazili su putnici u kucu da prime od Zanofe, s njene ruke, za srecu.
I srecna rukaje nestedica delila srecu, nikome nije odbijala. Dohodili su putnici i bogomoljci do svetih mjestai vracali se u punom blagostanju.
Niko se nije zalio
I iz udaljenih zaselaka i sela dolazili su Čabakovima za srecu i vracali se puni zadovoljstva.
Nikome se nije dogodila nesreca.
Rasla je devojcica razumna, i kao pticica cvrkutala po celi - celcati dan:
Sve dajoj se pokaze, da joj se isprica i prilepi se za odrasle, nicega se ne boji.
Jednom je u rano prolece uzela Stepanida u kolo da poigra.
Volela je devojcica da bude u veselom kolu.
A kad je kolo poslo po ulici, odjednom se podigao vetar, oborio je s nogu, i pala je na zemlju.
Od tog doba su joj se oduzele noge, nije mogla da hoda.
Nije Zanofa trcala, nego se ulezala.
I cudna stvar: celo joj je telo raslo, a noge su ostale u jednom te istom stanju: - decije, majusne.
Jos vise sveta se kupilo u kucu kod Čabakovih, i prosipala se Zanofina sreca po celom svetu.
Medjutim, jasno je da se silo u vreci ne moze sakriti.
Jedna je starica koja je navratila, primeti kod Zanofe na srecnoj ruci Krstice, i to nekakve sasvim neobicne krstice.
I odjednom posle Zanofine kao srecne ruke, otisao Foma na hodocasce ceo, a vratio se bez noge, a Jeremiji su izbili oko, Katarinu, kmetovu unuku, su udali, pozivela je katarina do godinu dana dobro, a druge se propila, a isto je i Baraban otisao u Petrograd i nije se vratio, a bas kod onog Mitroske iz cista mira izraste nesto kao Rep.
I jos se nesto desilo sto mi glupak nebi ispricao.
Sto je Zanofa postajala starija, to se Kornejev posao teze odvijeo.
Hteo je stari jos za zivota cerku da zbrine pa mirno da umre.
Slao je Kornej provodadzije. I prosci su dolazili. Mnogi su se polakomili na bogatsvo: bogatijeg od Čabakau celom Batijevu nije bilo. Ali nista od provodadzluka nije sipadalo. Neko bi rado – prerado, ali u posljednjem trenutku po nestane mu odlucnosti. Ma mnogo je jeziv pogled kod neveste: pogleda, kao nozem da probode, - od takvih ociju ne sakri se. I tako se stvar rasturi.
Nije volela Zanofa prosce, korila je oca, a sa starcem ni sam djavo ne moze da zadje na kraj, tvrdoglav, ostaje pri svome.
Nekako ti dodje Čabakovima trgovac jedan iz grada poslom. Veseljak, sve selo pomuti. Zene i sad placu kad pocnu da pricaju o Rodionovu.
I Zanofa zavole Rodionova.
Sama je ocu priznala.
Obradovao se stari, odmah kod trgovca – kod Rodionova. Voleo je starac cerku, dusu bi prodao, eto kako je voleo! A trgovac lakomislen, bas ga briga, sipa sale ko iz rukava, hajde da presecemo.
Sve je po propisu: uzeli su blagoslov, obavili gledanje devojke i sve sto je u takvim slucajevima red, za te je vec stvari zena – pravi majstor. Nahodali se da su bez nogu ostali.
I dosao je svadbeni dan, okitili su Zanofu za vencanje. Odvezli su se u crkvu. Naroda se sakupilo – celo selo: svi radoznali.
A mladozenje nema.
Mislili su, nesto se desilo. Tamo – vamo. Jednog posalju, drugog posalju a mladozenje nikako nema.
Nigdje Rodionova ne mogu da pronadju.
I – ju – ju – ju, i ju – ju – ju, i sta da radis – mora se kuci.
Zanofa – ni makac.
I nagovarali su je, i molili, i silom htjeli da odvuku, ne slaze se, nece natrag.
I onako kao sto je bila u vencanici, legla je na zamlju i pocela da puzi, i tako je puzila po zemlji do samo kuce, a sva je ko hartija, bela, a oci – pa kad bi svi gromovi zagrmjeli i kad bi sve munje provalile, takve oluje ne bi bilo! – uzarene oci zegu.
Ko se kako zatekao tako je i ostao, a ona samo puzi.
Drugo jutro su Rodionova pronasli. Nasli su ga kod Čabakovih zadavljenog u staji.
Oprasila se Čabakova svinja, i stajale su u staji stare pletene jasle za prascice, a napolju dizgine namaknute na crnu topolu.
Vec je mrtav.
Pocela je istraga. Utvrdili su da je Kornej.
Kleo se Kornej: nije pa nije. Nisu poverovali zakletvi i osudili ga.
Otisao je stari u Sibir, i tamo je, mora biti, i umro.
Eto, tako mu je to.
Onda je Mitroska repati poceo da laje po celoj ulici, a pametnici, sto su se ranije dosecali ali su precutkivali, razvezase jezik.
I sada svima postade jasno kakva je to Čabakova sreca, i kakva je to srecna Zanofina ruka s madezom do palca na levom dlanu i s krsticima.
Imada je Kornejzadavio Rodionova, to je znak i nije u to sumnjao, ali bez Zanofe se nije moglo proci.
Svi – Zanofa, svi – vestica je ona.
Uzburkalo se Bastijevo.



Ok, ignore that, umjesto one, fakat turbo pateticne price, dobivat cete ovu.
Zasto sam se predomislila?
Jer mogu.



Nastavak odgovora na pitanje Zasto?.
Jar se osjecam ne usrano, nego uzasno usrano, i ne zelim da mi se ta moja unutarnja patetika (nikako drukcije je necu moc stavit na pisano nego kao patetiku, a u biti je USRANI osjecaj) zagadjuje prostor na netu.
Slijedi jedna dosta djetinjasta prica, napisana trampavo.
Ali tko se usudi izjaviti to, osim mene, naci cu ga i razbit mu bezosjecajnu njusku.



- Razumijete, decki, mi ne tiskamo romane s nastavcima. – Avotin je bacio opusak u staklenku s vodom i pomahao rukom ispred lica, ganjajuci dim. – mi nismo mjesecnik, samo obisan studentski casopis.
Savuškin se osmjehnuo:
- Ma to nam je jasno. Ali ovo ipak nije nekakav roman, nego beletristican dnevnik geološke ekspedicije. To su dvije razlicite stvari.
- Ali je ogroman, Vitja! – Avotin je ustao i, gurnuvsi ruke pod pazuhe, poceo setati po redakciji. – Skoro 2 lista u casopisu! Kod nas je plafon: 10 stamparskih listova. Zar da rastezem vas dnevnik na dva izdanja?
- A zasto ne? – umjesao se Krešenbaum. – Stvarno, nije to Agata Kristi, a potreban, aktualan materijal. Posao geologa.
- I napisano je, kako mi se cini, dobro, - dodao jeKolomijec.
- Predugacko je napisano, - zagunđao je Avotin, setajuci, - predugo i preopsirno.
- Zasto dugo? Ma zar je to dugo?
- Sve je jasno i najkrace moguce.
- A o prirodi kako dobro napisano! Saša se potrudio.
Avoti je prisao stolu i cvrsto se oslonio na njega dlanovima:
- Ovako. Ako zelite da se tiska – skratite na pola. Onda cemo izdati, ajde, u dva broja, probat cemo smjestiti. Inace, nista od toga.
Studenti su se u cudu pogledali:
- Na pola? Sto ti je?
- Kako na pola? A sto ce ostati?
- Sto se tu ima za kratiti?
Avotin je sjeo za stol, zjevnuo i pogledao na sat:
- Vec je devet... Opet zasjedali predugo...
Krešenbaum je prisao stolu:
- Serjoža, to nije moguce. Kako da skratimo? Unutra je toliko cinjenica, toliko otkrica. A opisi folklora? A opis Urala? Zar da sve to bacimo?!
- Ne bacajte a skratite. Ja vas ne trazim da odbacujete. Skratite. Pa vi ste literatori! Pa i skratite tako da ostane i folklor i Ural, i sve ostalo...
- Ali daj shvati da imamo stvarno gust materijal. Nema praznna. Same cinjenice.
- Cinjenice isto treba znati izlagati kratko i jasno.
- Serjoža, sad sam sebi proturjecis. Sam si prosli put rekao da radi aktualnog materijala neces stedjeti ni retka! A sad? Odmah kratiti? To je najlakse napraviti.
- Ne. To je najteze, dragi moj, napisati kratko i jasno je najteze od sveg. Pa i dobro, sto ti na kraju predlazes? Tiskati u deset brojeva?
- A zasto ne? - ustao je Savuškin. – takav materijal nije sramota ni u nastavcima tiskati!
- Naravno! I citat ce svi s uzitkom!
Avotin je nestrpljivo uzdahnuo:
- slusajte! Da li vi razumijete sto e to studentski casopiščić? To su samo dva stupca! Dva! Kad bih imao cetiri, pustio bih vas tekst bez pretenzija u 5 izdanja. Ali to je trenutno nemoguce. Nemoguce. I stvarno, ajmo zavrsavati s ovim, koliko se moze tako sjedeti...
- Kako zavrsavati? A materijal?
- Skratite. Drugo nista ne zelim ni cuti.
- To je nemoguce, Sergej!
- Moguce je. Kad ga skratite, bit ce jos bolji.
- To su gluposti...
- Ajmo, junaci, kuci. Skratite, donesite, popricat cemo.
Studenti su sutjeli.
Avotin je ustao i poceo spremati papire sa stola u aktovku. Savuškin se dignuo i cvrsto rekao:
- Znas sto, Serjoža: ako ce tako biti, mi cemo se posavjetovati s komitetom komsomola.
- Tako je, - klimnuo je Keršenbaum, - pokazat cemo ga Losevu. Neka on odluci.
- To je vase pravo, - suho je rekao Avotin. – ja sam svoje rekao. Losevu cu reci isto. Na kraju krajeva, pitanje o duljini materijala je bilo rijeseno na komitetu... A sada, doviđenja. Ja jos moram doma raditi...
Studenti su polako poceli izlaziti.
- Gena, ostani na minutu, - rekao je Avotin, zakopcavajuci aktovku. Tu su iz DND dolazili ljudi u vezi s tvojim clankom, skroz sam zaboravio reci...
Kolomiec je prisao naslonjacu i ponovo sjeo.
Avotin je zakopcao aktovku, protrljao bradu, gledajuci otvorena vrata:
- Jucer sam razmisljao o tvojem clanku. Znas, imam jedan poslovan prijedlog za tebe.
Kolomijec je ustao, prisao vratima i, pritvorivsi je, okrenuo dvaput okruglu rucku lokota. Onda se okrenuo Avotinu i jos sire osmjehnuo, ogolivsi ravne bijele zube.
Avotin je polako ustao iz stola, približio se njemu i, pruzivsi ruku, prosao drhtavim prstima po njegovoj glatko obrijanom obrazu. Kolomijec se zasmijao, polozivsi dlanove na ramena Avotina. Trenutak su gledali jedno u drugo, i onda su im se lica priblizila.
Dugo su se ljubili, naslonivsi se na vrata. Avotin je gladio kovrcavu glavu Kolomijca, zatim posegnuo prema njegovom zatvaracu. Kolomijec je maknuo njegovu ruku:
- Nemoj sad...
- Zasto? Ajde ovdje! – prosaptao mu je na uho avotin.
- Ma sto ti je.
- Nitko nece vidjeti. Kroz prozor se nista ne vidi...
- Ne
Avoti je slegnuo ramenima.
- Ceg se bojis?
- Niceg.
- Pa sto je onda? Ajde, Gena!
- Necu, - hirovito je zagunđao Kolomijec i , naslonivsi se na vrata, pogledao u strop.
Avotin je gladio njegov obraz:
- ocemo onda kod mene?
- Kod tebe? – mlako je ponovio Kolomijec.
- Kod mene.
- Daleko se vuci.
- Uzet cemo motor, 15 minuta voznje. Hajdemo.
Kolomijec se protegnuo.
- Necu.
- Zasto, Gena?
Ne zelim. Ma i, znas... – Prisao je prozoru. – Nisam ti rekao najbitnije.
- Sto? – oprezno je pitao Avotin.
Kolomijec je udahnuo i poslje duge pauze rekao:
- Opet sam njusio jucer kod mamice.
Avotin je problijedio.
Kolomijec se okrenuo k njemu i ponovio, cudno se osmjehujuci:
- Njusio.
Avotin je sutio. Kolomijec je sjeo na prozor i isto sutio.
- Gena... – poceo je Avotin jadnim glasom, - ali, obecao si, ali ti si...
Kolomijec je gledao kroz prozor.
- gena! Gena! – Avotin se spustio na koljena i, dopuzavsi do njega, pocao plakati licem se stisnuvsi uz njegova koljena.
- Ma daj, prestani, sto ti je... – mlitavo ga je odstranio Kolomijec.
- Ja... ja... to je... ali obecao si, - smrcao je Avotin. – Ti... ti si obecao... gad! Gad!
- Ma daj, dosta, stvarno...
- Gad! Gad! – ridao je Avotin, treseci glavom. - Ti me samo zelis muciti, da? Mucit? Zar da je... zar da... ubijem? Ili se obije...siti? Gad!
- Ma sto to govoris...ustani... odmah da si ustao.
- Gad! Ubit cu je! Kucka sugava! Kujetina! Ubit cu je!
- Zacepi! Ustani, sto ti je, kao neki... ustani...
- Koja kuja! A ti! A sam ti! ti si obecao! Zakunuo si se! Zakunuo si se, onda, na Jalti! Zakleo si se!
- No, osta!
- Ne! Sto sam ja... ja sam za tebe lutka? Da? Pjun? Kao Perfiljev? Ti... ti me uopce covjekom ne smatras? Tko sam ja za tebe? Reci, reci! A njoj? Za nju? Koja kuja! Kojaprokletinja!
Kolomijec je zagrlio glavu Avotina i zatvorio mu dlanom usta. Neko vrijeme su sutjeli, samo je tiho smrcao Avotin. Napokon je ustao, izvadio maramicu, obrisao lice i suho rekao:
- Da... uglavnom, to je, naravno, tvoja stvar. Ti si nas egoist. Samo o sebi razmisljas. A ja sam eto, o tebi danas pomislio.
Prisao je stolu, otvorio ladicu i dostao paket, povezan ruzicastom vrpcom:
- Evo. Dar za tebe.
- Prisao je Kolomijcu i bacio mu paket:
- - za sve dobro.
Kolomijec je uzeo paket, položio sebi u krilo i razvezao vrpcu. Onda je odmotao papir i acio na pod. U rukama mu je sa bila dugacka plasticna kutija.
Otvorio ju je. U kutiju je bila utisnuta grubo odrubljen dio muškog lica. Rubovi rasjecene stvrdnute koze su bili pokriveni krvlju, neobrijani obraz rastegnut medju poplavjelom sjajnom jagodicom i izvrnutom celjusti. Ispod razrubljenih usana virili su pozutjeli zubi, od kojih dva su bila zlatni. Pobjeljelo oko, istisnuto iz pocrnjele duplje, je lezalo u kutu kutije.
Gledajuci u cudu u sadrzaj kutije, kolomijec se dignuo sa prozora.
Avotin se suzdrzano osmjehivao.
Odjednom je Kolomijec ispustio kutiju na pod i bacio se za vrat Avotina:
- Serjožka!
Avotin mu je odgovorio na zagrljaj. Kolomijec je s ushitom ljubio lice Avotina:
- Serjožka! Serjožka...
Smirivsi se, rekao mu je, gledajuci u oci:
- Serjoža!
Lice mu je sjajilo od ushita
- A ti kazes – puding! – nasmijao se Avotin.
- Serjožka! - Kolomijec ga je ponovo poljubio.
- A ti meni druge darove donosis, govnar, - smjesio se Avotin, - No onda? Idemo?
Kolomijec je radosno klimnuo.
- K meni? – trgnuo ga je za ramena Avotin.
Kolomijec je klimnuo.
- uzimamo Pereka?
Kolomijec je klimnuo.
- A po vati budemo? Poslije?
Kolomijec je klimnuo, nestasno pogledao Avotina i sapnuo:
- A ipak je ponjusiti kod mamice po skrivecki, oj kako sladko, Serjoženjka.
Avotin je stisnuo saku i dignuo je do lijepog lica Kolomijca. Kolomijec je poljubio dlakavu saku i zasmijao se.



Prestajem pisati u ovaj blog. Odnosno pisati nesto sto se odnosi na mene.
Zato sto:
Ja nosim odredjeno misljenje o sebi koje se kosi s onim sto nosim, kakti, u sebi. Dvojaka sam licnost. Niti jaka niti dvostruka. Ne mogu pisati o necem sto me odredjuje jer nisam sposobna nista odrediti.
Pisati cu prijevode ze koje mislim da su vrijedni citanja. Jer ti tekstovi imaju neku temu. Nesto je autora tjeralo da napise. Ljubav prema X, mrznja prema X. Ja ne mrzim nikog niti ne volim nikog. Kad nadjem mozda obnovim sve to...
Nekako osjecam da bi blog morao biti u nekakvom odredjenom raspolozenju, da ljudi koji ga citaju dobiju uvid kakav je autor. Moja raspolozenja skacu kaoticno kao klokani na steroidima. Hrpa misli koje lamacu na sve strane. Kao neka buba, kukac, imam antene od misli pa se moram ispricavati kad s njima poberem neciji skalp na ulici kao kisobranom.
Zato mijenjam blog iz korijena.
Mozda cak pocnem stavljati kvacice.
Kad ce smisao postati definiran, novi blog ce biti napravljen.



Prevalivsi tuzan broj trinaest (tuzan jer ga se ljudi uglavnom boje ili se prave da ga ignoriraju) eto me opet u jednom parobrodu za nepovrat sa salicom caja i vama kao suputnicima.
Plutajmo zajedno.
Cijeli dan ko u nekoj praznini medju danima. To je kad se, recimo, srijeda pretvara u cetvrtak. Nitko ne osjeti promjenu, d šift, a ja sam u njoj cijeli dan. I tako sam bila zapela u nedjelji i pitala se kad ce vec doci taj ponedjeljak. Nije dosao. Moram se odmah prebacivat u utorak.
A pun je mjesec, vec eto tri dana. Izmjenjen „auuuuuuuu“ izmjenio dan.
I magla je namignula. Ali nista vise. Nije stalna, njoj to ne treba. Zato i je magla, a ne neki tamo oblak. Ma tko je taj oblak? Umisljeni gad, ak ga oces pogledat moras dignut glavu, zasmeta ti sunce... a magla je tu, pred nosom, i nju malo vole. Nije mi jasno...
Otrgla sam krilo nocnom leptiru i gledala kako ga jede maca. Bilo mi je malo krivo. Ali nije me zanimalo to da ga ona jede, nego kako to radi. Nekako, kao najprirodnija stvar na svijetu. Ni brzo ni sporo. Bas onako kako treba. Cak je i leptir izgledao kao da lamace s tim zadnjim krilom samo zato sto tako nalaze taj neki propis. Mack jede leptira. On se opire. Ljudi su jedina zivotinja koja je odlucila dodati svetom zivotinjskom trojstvu „jedi-pij-razmnozi se“ jos jednu nazovi dogmu „umri“. Mi kakti znamo da cemo umrijet. I iz toga je proizaslo toliko podproblema. Sad se moramo obiljezit u vremenu. Sad se moramo dokazati drugima da nas pamte. Sad se razmnozavamo zato da nam ima ko gene prenjet u buducnost. Ma sranje.
Smeta mi to sto sve nema nenkakvu okosnicu. Sad se radi o jednom, sad o drugom, ali sve u svemu teme se zaboravljaju ko one u Zabranjenoj ljubavi. Marš!
Kao da moram s jednom tubicom tempere obojat cijelo nebo.
Močvare gore.
Shvati me.

Slusa se: nesto lagano, đezi al snazno. Neznam sto.
Osjeca se: bol u grlu i nejasnost sveg ovog
Zeli se: da me prestane boljet grlo. I da se pored mene stvori trenutno jedan vrlo odredjen covjek.



Ok, svasta mi se u zivotu desavalo, ali ovak nesto, bogami nije!
Ne da mi se nadugo i nasiroko raspricavat o dogadjajima, oni su mi u ovom blogu ionako manje vazni, pa ces, dragi moj dnevnice, dobit kratku verziju, toliko da imas bazu za razumjevanje.
Dakle--->
Jucer se proveo jedan od boljih dana u zadnje vrijeme. Fino se jelo, dobre se ocjene se dobivalo (ja sam streberska gadura! Kill me...), u dobrom drustvu se provodilo i dobar film se gledalo.
I dobro, znam da je pokvareno s jednim od boljih frendova zabrijat, al to je, smatram bio jos jedan dokaz da sam slabasnog karaktera i slabasne volje. Hi mejd mi du it! : )
Da bi me, kad se naposljetku vratih kuci, snaslo iznenadjenje kakvih nema! Pazi ovo: aj got from frend list tu grlfrend list! Fak... Sad mislim da cu morat razocaravati sve naokolo, al tak nastavit nece... Cudnog li polozaja! No dobro, ipak mislim da ce ovaj incident zavrsit, ako vec nista onda bar podnosljivo, dosta mi je sto su mi vec tri bivsa momka u ludari (to je samo bed lak, nisam ja kriva!)
Aj tink der vil bi a lot of iksplejning... sve ce biti u redu.
Ovo ce mi bit najkraca veza u mojoj kratkoj povjesti...
Odurna sam : ))
Sori, morala sam to napisat, inace bi mi prsti otpali u gangeni. Zla sam. Znam...
Dont hejt mi.

I da, jos nesto!!! Riplejisucudevetstoosamdesetisest je plagijator i zelim javnu ispriku!!! : )

Slusa se: starog i njegove idijote kak razglabaju o mesu, kolinju i scijevima za cesnjovke.
Zeli se: da odu i ostave svinje na miru
Osjeca se: konfuznost s predosjecajem sretnog rjesavanja.