Jednom kad narastem ukinut cu srijede i uvesti jos jednu subotu.
Ukinut cu radno vrijeme prije devet sati.
Ukinut cu svasta... kad narastem.
Ali imam osjecaj da se to nece dogodit.. mislim da cu ostati ovakvo dijete s nekakvim glupavim mastarijama i filmovima zauvijek. Znam to jer sam mislila s 17 godina da cu bit pametnija s 19, ali nista od toga. I sa 15 za 17. Vise volim imat neparan broj godina.
Ja ne znam koja je to moja bolesna karma, ali svaki put kad imam neki dobar dogadjaj, ili cak cijeli dan, na kraju se obavezno mora desiti nesto jadno, nesto toliko, u najmanju ruku, prosjecno, da mi pokvari sve. Tako i danas. Mozemo reci da je cijeli dan bio sveden na boravak u Rutu s R., jer predavanja ne mogu ubrojati u zivot. Bas imam uzbudljiv drustven zivot s brojnim novim poznanicima... nije da se zalim, ali kad bi stvarno doslovno prepricavala, onako suhoparno, zvucalo bi tipa: „A onda smo odredjivali č i ć...a onda đ i dž...“ jadno. U biti kad vidim na sto se moj mladi zivot trosi, onda mi se smraci pred ocima.
Skrenuh s teme.
U Rutu sam gubila ugled i uporiste.
Sjednem se u bus sa stanice koja nije ukleta, raspolozenje vise nego ruzicasto (boje kreme na torti od visanja, nije da volim vocne, ali „torta od visanja“ zvuci jako fino). Probala sam diskmenom zaglusit misli, al to je, kao i sve drugo sto pokusavam, zavrsi bezuspjesno. Pa sam samo gledala kroz prozor. Bar mi to ide. I u istom filmu dosla doma. Neokrznuta.
Ali naravno.
Kraljica-majka je pocela daviti kak se ne oblacim dovoljno toplo (dobro dosla u svijet odraslih, daša), nazvala Miki s vijestima... Nije da mi nije bilo drago sto je cujem ili sam se tak krvnicki posvadjala s Kraljicom, nego – zasto ljudi ne ostave covjeka koji je u oblacima tamo gdje je?
Ma drek, idem spavat.
Slusa se: Ribareva kci – Bajaga
Zeli se: san
Osjeca se: ma daj, tko bi to znao, ne stignem pratit.
Post je objavljen 19.12.2006. u 23:18 sati.