Danas sam sanjala cudan san. Ne znam koiko je snovima za vjerovati, ali ako je dosta onda ja vjerujem. A ako vjerujem a govorim da ne vjerujem onda meni nije zavjerovati. Ok, Daša, prestani, opet pocinjes... Ovako...
Ne sjecam se pocetka sna, bio je predugacak da ga cijelog zapamtim, ali se radnja svodi na to da smo neka grupa (nitko poznat, ali su mi u snu bili poznati i cak bliski, nesto smo imali zajednicko) i ja utrkivali s drugom grupom tko ce prije dotrcati do jedne zgrade. Nisam znala zasto trebamo doci do tamo, ali sam sudjelovala jer se cinilo vazno. Trcali smo prema toj zgradi kroz neke pothodnike. Zdanje je izgledalo skroz kao filozofski, samo puno vece i nekako otvorenije. Znala sam kako doci do tamo i zato smo vodili. U medjuvremenu sam saznala da trcimo upoznati Isusa (?!). Meni je to bilo cudno (halo!), ali kad smo dotrcali do dvorista ispred zgrade vidjela sam da jedna prostorija na gornjem katu svijetli zlatno. Sad ja to pricam nadugo i nasiroko, ali u stvari mi smo bjezali iz sve snage, jurili smo, trebali smo pobijediti onu drugu grupu i vidjeti Isusa! Kako sam ja znala put, ustrcala sam po stepenicama skupa sa mojim drugovima koji su me slijedili. Stajali smo pred vratima te prostorije koja je svijetlila i cekali sto sad. Pocela sam plakati. Kako ce sad Isus izac a ja niti ne vjerujem u njega, to dvoje se kosilo. I napokon je izasao. Bio je to pravi Isus! Ne samo likom, nego je imao tu auru, oko njega se sirila ta neka... milina, što li? I bilo mi je tako dobro da sam pocela jos jace plakati. Neki vanzemaljski osjecaj, kao kad bi netko rekao da ce sve biti dobro, i da se to stvarno ispuni, bez promasaja. Kao da je bilo nesto skinuto s mene...
Plakala sam od srca, on me je pogledao... utjesno... i prestala sam. Ostale nije trebalo tjesiti, oni su iovako vjerovali. Trebali smo sad uci u onu prostoriju, pricati s njim, ali ona je bila previsoko, ja se iovako uzasavam visine, pa sam pitala zasto da ne stanemo u hodniku koji je bio zasticen i da ne budemo tamo? I onda je netko rekao: „Pa nisi budist!“. Mozda je bio Isus, ali nista ne garantiram. Taj dio bas ne razumijem, ali se labavo sjecam kao da su budisti imali susret s Buddom tamo. Bojala sam se uc u prostoriju i onda je on opet izlucio onaj osjecaj i ipak sam usla. Cijelo vrijeme me je tjesio, sjedila sam mu u krilu (bez primisli, molim!), i svi su razgovarali. Kad je taj ... sto god, sastanak... zavrsio trebali smo letjeti avionom doma. Jedva smo se nagurali ali smo krenuli.
Dalje mislim da radnja nije ni toliko bitna, ukljucuje pretvaranje tog aviona prvo u autobus pa bicikl, Dvornikove, seks na krovu i moju macku (sad moze primisli, ali bez brige, nije zoofilan san!).
Ajde, sanovniku, protumaci mi to! Ja ozbiljno nista ne razumijem.
Ponekad imam snove u kojima iskusim ono sto u pravom zivotu nisam nikad. Od banalnog leta pa do prave pravcate, turbociste ljubavi. Ovo je bio jedan takav. Ona „milina“ koja je zracila od Isusa je stvarno bila... pa, UVJERLJIVA. Bila je stvarna.
Da odmah razuvjerim ljude, ja nisam postala sad vjernica, treba mi nesto vise od sna, ali stvarno ne znam kako da opisem zbunjenost od njega.
Mozda je ovo bio jos jedan dokaz da previse gledam televiziju... Ili da nisam uvijek u pravu.
Inace?
Inace je sve isto kao san, neki vec naporan san koji mi vec ide na zivce i htjela bih vrlo rado da prestane. A mozda se nesto desi? Ili se nesto desilo? Nije cudo da sanjam sranja kad se ovo sranje oduljilo...zna Demi Moore. Pa da mi je samo mrva, znat cu kakvo je cijelo pecivo. Ma hebi ga!, znat cu kakva je cijela pekara. Ma ni mrve nema... Kao neka shebana Marica... S tim da je Ivica takodjer odsutan.
*ja sam zena-rekord. nosim sad tri bloga na plecima. ides... ludnica...
Slusa se: Narodi nam se kralj nebeski..zahebavam se, nista ne slusam. Sad cu Krym – N.S.
Osjeca se: ??? malo zabrinutosti mozda... mozda malo previse...
Zeli se: dvadeset i trece slovo abecede + tocka
Post je objavljen 29.12.2006. u 02:18 sati.