Kao prvo: Sretan rodjendan, Ralph! Da si mi ostao ovako.... hm... : )
I nastavljamo tako...
Nisam mogla vjerovat da je ovaj dan ovako brzo stigao. Petak... Koliko je divnih asocijacija u toj jednoj neznacajnoj rijeci, kalejdoskop uzitaka. Ne mislim se danas micat nikamo dalje od vecea. Samo ja, internet, grafit i papir... dan hedonistickog bdijenja.
Svatko bi trebao imati jedan ovakav dan jednom na mjesec. Kad si sam s onim svojim sitnicama koje volis, kad te nitko ne dira, kad si svoj na svome. Kad smo vec o svome...
Bas kako sam jucer pricala s Leilom, i otpratila R., i pozdravila jos hrpu ljudi koji idu doma preko praznika... bas sam ljubomorna, moram priznat. Leila prica kako se veseli kad vidi more iz busa (iz Šibenika je), „Znas kako mi je lipo, ono, moja uvala, more, jaa, doma san!“.
Ova cura je stvarno spratila sve vlakove. Ocu doma! Ovo ljeto nece nikad doc (pokunjeno).
Ocu jesti crni kruh s maslacem, i boršć, i zgušćjonku sve zajedno, zaljevat to sve bakinim kompotom, otic se na rijeku kupat, brat gljive, rostiljat s djedom i cut njegove price isponova (moj djed je zakon, ali malo senilan), pa ic sarafit nesto u njegovoj radioni, pa pec vafle s bakom i cut nanoviji trac i kuharsku tajnu. Ocu disat svoj vlastiti zrak i smog, vidjet breze (nase su manje i pravilnije) i jelke i polja i crkve i ljude i cut „zdravstvujte“ u ducan kad udjem, kupiti pola kile mlijecnog sladoleda i pojest ga s pekmezom od kupina. Zalit to Buratinom. Rjesavat ruske krizaljke i japanske zagonetke. Ic u goste i slusat kak mama i baka pjevaju u dva glasa pjesme koje sad napokon znam napamet. I onda ic pecat i veslat u djedovom camcu iz drugog svijetskog protiv struje pa ispod mosta pa pustit da me struja nosi natrag. I lopoce hocu i knjige svoje i razrusenu skolu s srebrnkastim kipom djevojcice koja hrani kokos i koji nema veze s vezom s tom skolom.
I da me oslovljavaju s djevuška, i jeftinu robu s buvljaka i plave ljude i tristo vrsta cigareta i petsto vrsta pive i fine bombone s cokoladom. I zgrade pohabane i velke reklame na cirilici.
I alvu ocu jest! Ja sam hebeni ovisnik o njoj! I „syrki“, jedini proizvod od bijelog sira koji obozavam. Onako kao cokoladica, supergusta krema od tog sira prelivena cokoladom, a ponekad ima pekmeza u tome. I samo se hocu setati, preskacuci rupe sa srcem koje preskace.
I otic u Peterburg, i odvalit se a onda radi frajerstva reci da je periferija ipak bolja.
Ma doma hocu. Zna Leila.
Imam srece sto sam odgojena i jako skromna, pa se zadovoljavam sitnim stvarima.
Tako da... ako me netko hoce, evo me ovdje u Samoboru, zujim u ekran trazeci slike vukova. Pa navratite, castim čajem.
Osjeca se: nije li ocito?
Slusa se: katastrofa – nocniye snajpery
Osjeca se: ma sve dobro, samo mi netko fali... : )
Post je objavljen 22.12.2006. u 19:05 sati.