DOBRO JE U BATIJEVU – veselo je to selo.
Svega ima dosta: i sume unaokolo, i reka je u blizini. U reci ribe – ne mozes je isrebiti, u sumi zverinje – sto zazelis, svega.
Nesto samo ne valja. Ne mozes se do milje volje razveseliti. Opustis li se, ne krivi nikog uzalud: ako nesto lose ispadne, sam si kriv.
Otkad postoji Batiljevo i otkad je crkva sv. Spasa sagradjena, ne mogu da se potamane zli dusi i nema nikakvog leka: zilavi su kao crvi.
Isceszne jedan, pogledas, a vec drugi posluje.
Drugi put opet, ne uspe vjestica ni da prenese svoj zanat, sve jedno, vec se druga negdje pojavi, i to jos pravcatija, ne obucena, nego rodjena.
Rodjena – i tako i tako; ali ova, zna da odvrati: s rodjenom se nije saliti, nece da se bilo cime bavi, tako nesto pakleno naprav da te nitko ziv ne opra.
I rodjenih i obucenih u selu podosta napatilo.
Ne pamte starci kad i h u selu nije bilo, i nije bilo coveka koji je mogao da dokuci odakle su i gdje im je taj njihov koren.
A koliko je naroda u grob otislo, izginuli su uzalud nesrecnici: s tom necistom silom bolje da nemas nikakva posla – upropastice te, a sami – kao da nista nije ni bilo, zivece i zive coveku na strah, Rogatome na milost, i njegovoj zlovoljnoj kceri.
Tako vam je, boga mi, ovo necisto mesto.
Puca glas, siri se prica po Batijevu, grmi slava po svom Černorecju: nema strasnije, preko gora – preko mora, od vestica Zanofe.
Bile su stare: Arina i ustinja, svaka od stotinu i vise godina nosila na grbaci, a ova mlada – tek je tridest napunila. One, mada su i skodile, ali su ipak znale za meru, samo posle i pomognu, ali ova niposto.
Zanofa je znala najstrasnije cini, umela je da obelezi.
Uzme tako, okruzi obrucom coveka, i taj ma koliko da se upinje, nikad i nigde iz obruca ne moze izaci, bludice pred svojim vratima a u kucu nece uci, stajace na pragu, a nece se pokrenuti,
Te vestice su kao svake vestice, na prvi pogled ih i malo dete prepozna: kukast nos, suvonjave, rep. A ova – takvu lepoticu, obidji ceo svet, neces naci, ali za takvu nakazuod postanka sveta nije se culo: telo i sve drugo – pravo pravcato, kao kod najzdravije, a noge detinje, .nije mogla Zanofa da ide, samo je puzala.
Hajd da je samo puzala, nego, kazu, leti: izdigne se kao ptica i leti,
A sto se tice da vidis Zanofu, nikad je neces vidjeti, osim obnoc.
Ali sacuvaj boze svakog od toga, bolje je na mestu tri puta da propadne u zemlju, ili na Uskrs da ne odstoji jutrenje, nego takvu da vidi.
Otac Zanofin je vozio robu po vašarima, a roba se ne bi ustajala – musterije su nagrtale: nece Čabak da prevari, nece da podmetne trulez.
I da nije nasledjenogstarog greha na dusi, veruj bogu, u svece bi ga upisali.
Mati Zanofina je skitara, ciganske krvi, igrala je i pevala – te jos kako!
Desavalo se, udari u zvonke dlanove – kud puklo da puklo, samo da je okom pogledas, pa makar bogu dusu dao.
Takve stepanide nije bilo.
Nije odjednom Cabak stao na noge. U pocetku je jedva spajao kraj s krajem, drzao je ducan u selu, njime se i prehranjivao. Dece puni coskovi, svi da se nahrane i obuku – mora i da kosta. Ziveli su kao seljaci.
Rodila se Zanofa – i sve se promeni.
Navalila na Cabaka sreca. Poceo je da se bogati, naveliko da trguje i nacini se pravi trgovac. Musterije sa svih strana pune ducan – nikakve roba da ostane na zalihu. Postade bogat trgovac. Zarada je iznela za sve: sagradio je kucu, zaradio bastu, kceri poudavao, a sina je namestio u grad, u trgovinu.
Podario je Kornej zvono crkvi, i ispalo je zvono bucno i snazno: kad udare za vecernje, po celom Černorecju odzvanja, i do samo Moskve, do Iljinke, dopire.
A nije Čabak trazio bogatstvo, samo je ono na ruke padalo.
Pametni ljudi su se vec tad dosecali da je tu umjesana necista sila, ali su drzali za sebe, naklapati uludo nije zgodno: i coveka nizasta da osramotis, a ni tebi to tek onako na onom svetu nece proci.
Samo Mitroška – bio je takav momak, nicega se nije plasio – tako, pocne da prica i da dokazuje, i sve na curu, na Zanofu nabaci i njoj sve pripise.
Ljudi nisu obracali paznju: izgrizao coveka hmelj, sta ima od njega da ocekujes.
A cura je bila, stvarno, sam bog bi je znao!
Rodila se Zanofa u Ivandanjsku noc, u prve petle, poslednja u maje. Rodila se u srecnoj kosuljici i s madezom kod palca na desnom dlanu.
Zanofinu je kosuljicu babica prikrila a posle sa sobom ponela. Jadikovali su Čabakovi, ali sta da se radi: takvu stvar ne mozes da povratis, - kome je dospela, taj nek se i koristi!
Glas se razneo po selu.
Putnici – namernici i bogomoljci su se kupili kod Čabakovih.
Zalazili su putnici u kucu da prime od Zanofe, s njene ruke, za srecu.
I srecna rukaje nestedica delila srecu, nikome nije odbijala. Dohodili su putnici i bogomoljci do svetih mjestai vracali se u punom blagostanju.
Niko se nije zalio
I iz udaljenih zaselaka i sela dolazili su Čabakovima za srecu i vracali se puni zadovoljstva.
Nikome se nije dogodila nesreca.
Rasla je devojcica razumna, i kao pticica cvrkutala po celi - celcati dan:
Sve dajoj se pokaze, da joj se isprica i prilepi se za odrasle, nicega se ne boji.
Jednom je u rano prolece uzela Stepanida u kolo da poigra.
Volela je devojcica da bude u veselom kolu.
A kad je kolo poslo po ulici, odjednom se podigao vetar, oborio je s nogu, i pala je na zemlju.
Od tog doba su joj se oduzele noge, nije mogla da hoda.
Nije Zanofa trcala, nego se ulezala.
I cudna stvar: celo joj je telo raslo, a noge su ostale u jednom te istom stanju: - decije, majusne.
Jos vise sveta se kupilo u kucu kod Čabakovih, i prosipala se Zanofina sreca po celom svetu.
Medjutim, jasno je da se silo u vreci ne moze sakriti.
Jedna je starica koja je navratila, primeti kod Zanofe na srecnoj ruci Krstice, i to nekakve sasvim neobicne krstice.
I odjednom posle Zanofine kao srecne ruke, otisao Foma na hodocasce ceo, a vratio se bez noge, a Jeremiji su izbili oko, Katarinu, kmetovu unuku, su udali, pozivela je katarina do godinu dana dobro, a druge se propila, a isto je i Baraban otisao u Petrograd i nije se vratio, a bas kod onog Mitroske iz cista mira izraste nesto kao Rep.
I jos se nesto desilo sto mi glupak nebi ispricao.
Sto je Zanofa postajala starija, to se Kornejev posao teze odvijeo.
Hteo je stari jos za zivota cerku da zbrine pa mirno da umre.
Slao je Kornej provodadzije. I prosci su dolazili. Mnogi su se polakomili na bogatsvo: bogatijeg od Čabakau celom Batijevu nije bilo. Ali nista od provodadzluka nije sipadalo. Neko bi rado – prerado, ali u posljednjem trenutku po nestane mu odlucnosti. Ma mnogo je jeziv pogled kod neveste: pogleda, kao nozem da probode, - od takvih ociju ne sakri se. I tako se stvar rasturi.
Nije volela Zanofa prosce, korila je oca, a sa starcem ni sam djavo ne moze da zadje na kraj, tvrdoglav, ostaje pri svome.
Nekako ti dodje Čabakovima trgovac jedan iz grada poslom. Veseljak, sve selo pomuti. Zene i sad placu kad pocnu da pricaju o Rodionovu.
I Zanofa zavole Rodionova.
Sama je ocu priznala.
Obradovao se stari, odmah kod trgovca – kod Rodionova. Voleo je starac cerku, dusu bi prodao, eto kako je voleo! A trgovac lakomislen, bas ga briga, sipa sale ko iz rukava, hajde da presecemo.
Sve je po propisu: uzeli su blagoslov, obavili gledanje devojke i sve sto je u takvim slucajevima red, za te je vec stvari zena – pravi majstor. Nahodali se da su bez nogu ostali.
I dosao je svadbeni dan, okitili su Zanofu za vencanje. Odvezli su se u crkvu. Naroda se sakupilo – celo selo: svi radoznali.
A mladozenje nema.
Mislili su, nesto se desilo. Tamo – vamo. Jednog posalju, drugog posalju a mladozenje nikako nema.
Nigdje Rodionova ne mogu da pronadju.
I – ju – ju – ju, i ju – ju – ju, i sta da radis – mora se kuci.
Zanofa – ni makac.
I nagovarali su je, i molili, i silom htjeli da odvuku, ne slaze se, nece natrag.
I onako kao sto je bila u vencanici, legla je na zamlju i pocela da puzi, i tako je puzila po zemlji do samo kuce, a sva je ko hartija, bela, a oci – pa kad bi svi gromovi zagrmjeli i kad bi sve munje provalile, takve oluje ne bi bilo! – uzarene oci zegu.
Ko se kako zatekao tako je i ostao, a ona samo puzi.
Drugo jutro su Rodionova pronasli. Nasli su ga kod Čabakovih zadavljenog u staji.
Oprasila se Čabakova svinja, i stajale su u staji stare pletene jasle za prascice, a napolju dizgine namaknute na crnu topolu.
Vec je mrtav.
Pocela je istraga. Utvrdili su da je Kornej.
Kleo se Kornej: nije pa nije. Nisu poverovali zakletvi i osudili ga.
Otisao je stari u Sibir, i tamo je, mora biti, i umro.
Eto, tako mu je to.
Onda je Mitroska repati poceo da laje po celoj ulici, a pametnici, sto su se ranije dosecali ali su precutkivali, razvezase jezik.
I sada svima postade jasno kakva je to Čabakova sreca, i kakva je to srecna Zanofina ruka s madezom do palca na levom dlanu i s krsticima.
Imada je Kornejzadavio Rodionova, to je znak i nije u to sumnjao, ali bez Zanofe se nije moglo proci.
Svi – Zanofa, svi – vestica je ona.
Uzburkalo se Bastijevo.
Post je objavljen 09.12.2006. u 20:31 sati.