Zanofa - Aleksej Remizov (drugi deo)
10.12.2006.,
- Nece ona samo to da napravi, govorili su za Zanofu, - pustice grad i potuci ce polja, poslace munju i spalice zito, pomorice stoku, podavice decu, istetice zene, unistiti seljake, popice svu reku i odnece sumu s korjenjem, nece ostaviti ni crkvu, ni izbu, nece postedeti ni poslednji iver.
- Nece ona samo to da napravi – saputali su obamrlim usnama, smrtno preplaseni, - sve ce nas prerusiti u sove i naterati da zivimo u jazbinama.
- Oko joj je prokleto.
- Ruka joj je prokleta. Vestica je ona prokleta.
Foma i Jerma su nagovarali ljude da se svrsi sa vesticom, ali se nije nasao majcin sin, svima su ruke prekratke.
I svi su ustuknuli od Zanofe, a i brat i sestra je se odrekose.
Ma sta se dogodilo u Batijevu, svaki greh, svaka nesreca, sve su prebacivali Zanofi.
I ostade Zanofa sama s majkom.
Krisom su pogledali i prolazili kroz selo pored bele kuce s plavim vratima i plavim kapcima, nisu pevali pesme, nisu govorili naglas; primecivali su vidikovac gdje je roda kao na karauli cuvala vesticino leglo.
A ona je, krijuci se, lezala pored prozora, sve je videla – preko tri polja je videla, sve je cula – preko sume je cak cula.
I videla je Zanofa i slusala, stezala je srce, a sama nije mogla da ustane.
Opustela je kuca starog Čabaka.
Tamo gdje su nekad pucali zidovi od naroda, ne cuje se ni smeh, ni topot. A kod zaboravljene kapije po zemlji ne vidis ni otiske kopita ni konjski galop.
Krstenog Čabakovima niposto neces namamiti, osim krajnje nuzde, jer je bolje predahnuti na pragu nego uci u prokletu kucu.
Po sobama vise trave.
I mirise do besvjesti na zacine, ne mozes izdrzati na nogama.
I po svim zidovima „ptice“, - Zanofa je crtala, i to ne ptice, nego krilate macke. Od tih ptica-macaka kao da su leteli i zidovi i kuca.
Nespokojno je u sobama, jezivo.
Povrsi Stepanida domaci posao, prisedne kod Zanofe. Gleda na kcer: zao je – a ne zna sto da radi.
A Zanofa lezi, otvorene oci, i gori u njima plamicak, - nicim da ga utulis.
Govorila je Zanofa majci:
- Srecna si, srecno si prozivela zivot, igrala si i pevala; tako si igrala da su dolazili da te gledaju. A ja nista nemam.
Pridizala se starica, vrtela sedom gavom, nalivale se zile na broncanom vratu:
- Ne, Zanofo, snazna si ti, lepotica, nema lepse od tebe.
Zanofa nije cula, Zanofa nije slusala, majci je svoje govorila:
- Ti si srecna! I ima jos toliko srecnih! Ko to sve radi? A ja – zbog cega sam ja kriva?
- Nisi ti ni zbog cega kriva, Zanofo, nisi kriva... to su ljudi krivi...
- Ljudi? Koji? Srecnici? Nemam ni jednog dana, ni jednog trenutka, eto, ni jednog jedinog trenutka srece!
Starica se ispravila:
- Hajdemo, Zanofa, napusticemo kucu, napusticemo sve, hajdemo u stepu, tamo si u stepi na slobodi...
- Zasto lazes? Kakva sloboda? Gdje je sloboda? Sta ce ti ta sloboda? I kud da odem? Pa ja sam nakaza, cujes li, nakaza, ja ne mogu da idem! I to zbog cega? Ko to sve radi? Kakva je to pravda? I gde je pravda?
Zanofa se pridizala na ruke, i nekud je gledala mrzeci majku, proklinjuci majku, proklinjuci ljude, ceo svet sa njegovom slobodom i pravdom.
I njoj su se ucinili svi toliko srecni, a ona jedina – ukleta, puzavac; i zbog cega to sve, - nije znala krivicu.
I srce joj je bas kao vepar iskezenih zuba, - strasna je osveta izlazila iz srca.
Starica bi se opustila na klupi, oci joj se od jada same sklapale. Starica bi nemocna zadremala, nista nije mogla da uradi.
A Zanofa bi dugo na istegnutim rukama, nakostresena ko macka, nisanila ocima i kolutala.
Nesto nemoguce, nesljudsko se desavalo u njenoj dusi, - nemoguce, neljudsko se stvaralo u srcu.
Ona su i poceli po selu pozari, i iznenada su umirali ljudi, i skapavala stoka, zaticali su zgazene njive i nailazile su sve moguce nesrece, sav huk zlog oka.
Postepeno joj bivalo sve lakse na dusi, lagano bi se savijale celicne nepotrebne ruke.
Zavlacila bi se Zanofa u ugao kreveta, i sva bi se sakupljena pritajila, kao ranjena zvjercica.
Secala bi se Zanofa djetinjstva, oca, svoje srecne ruke, onda kola... kolo, vetar, koji je oborio na zemlju, i zemlje na kojoj je lezala sada vec bez nogu, godine za godinom – svih godina na ovom krevetu, i kako se jednom sama prisetila da iscacka sebi srecu na desnom dlanu – kako se na vencanje odvezla, i kako je dopuzala natrag iz crkve.
Starica bi se odjednom budila.
Zanofa je plakala.
Lice kao pesnica, kao kod one nekad srecne devojcice, koja je, razmahujuci srecnom rukom skakutala na jednoj nozici od vrata do kapidzluka i pevala tananim glasicem i pricala price, i napucivsi ustasca, imitirala grom i sama se plasila i grdila, terala od kuce kisicu, i mnogo plakala kad ona ne bi prestajala, pa je ne bi pustali u setnju.
- Hoces li da jedes? – savijala se starica ka kcerci.
- Hocu smrti! – saputala bi Zanofa.
Starica je zvakala uvelim ustima, prebirala mrsavim prstima krajeve mrke marame, crne kao zemlja. A ptice-macke su letele po zidu, sepurile se macje njuske, i zid je sav ispucao.
- Hocu smrti!

Tek sto je pocelo da se smrkava i toplo vece da sprema na pocinak dnevni vetric, i da se isplivava noc iskicena zvezdama, i sove koje su zvezde probudileda sire tugu hucuci niz reku, kad ono Zanofa ispuza na bastu.
Tamo je ona lice u lice sa tamom ceprkala po zemlji, po cvecu, do same zore.
Ali su noci bivale kao i dani, i Zanofa nije mogla da se spusti s kreveta.
Svakoga leta basta je sve vise i vise zarastala.
Zatrpavali su cvetnici i puste leje.
Gusti korov je dohvatio sve uglove.
Polegle su grane i senke postale sve gusce, pokrivajuci svaki zracak.
Nocu bi se Zanofi prisnivali sni i ona se s krikom istrzavala iz njih, i kopneci bi zivela po ceo dan pod njihovom vlascu.
I tada majka i kci ne bi razgovarale, nego bi samo gledale jedna u drugu, ali se desavalo da je i gledanje bilo strasno.
Stepanida je vracala.
A karte nisu obecavale dobro: padala joj nesreca, neprijatnost, postelja, a zatvarale se karte kroz gozbu – pikovom damom.
Retko bi se ponekad ozarila kuca, kao od srece.
Budeci se, Zanofa je prizivala majku:
- Mamice. Sta sam nocas sanjala!
Starica bi trcala prema cerci:
- Sta si to sanjala?
- Sanjala sam, mamice, cizme, a onda kao ti mi dajes kosulju, a kosulja sva u krvi.
- Cizme, to ti je put – tumacila bi Stepanida – a krv, sastanak s rodbinom, a ja sam sanjala luk, kao jedem luk – arpadzik. Da se nece stari vratiti?
I zaboravivsi se, Stepanida bi pevusila pesmicu.
- Mama, taj put, ja znam, mama: to je moja smrt.
Starica je cutala.
- A na groblju je mirno, tamo nitko ne dira.
Starica je cutala.
Sve joj je ispadalo iz ruku – tresle su joj se ruke, i nije znala stara od svoje tuge: da li da kuka, da li da place!
Otezali se dani jedan za drugim.
Toliko je tmrnih dana proteklo u zapustenoj Čabakovoj kuci! I da covek udari glavom o zid samo da iscupa iz grlabilo kakav zvuk.
Tako je u Čabakovoj kuci bilo strasno cutanje.
Bilo vedro ili lose vreme, padala kisa ili sijalo sunce, sve jedno, oci su samo htjele: nestati!
Starica vise nije mogla da izdrzi, plasila se cutanja, ustajala je lagano, prilazila cerci, crna, zemljana, kao zemlja:
- Cedo, cedo moje!
- Sta, sta je? . podizala je Zanofa strasne oci na povijenu majku.
- Ja samo tako, cedo. Nista. Ja bih samo zeljela...

Lepa je bila noc: u dalekoj mocvari jasno su se cule zabe, i malene pticice – recne kokocice jedva su cujno zvizdale, slivajuci svoj zvizduk s pucketanjem, a zemlja se njihala.
Preko reke su tuzno bukale sove, i kreketale zabe, kao da se karuce po putu kotrljaju.
Od visokih crnih topola preko celog Čabakovog dvorista protezala se duboka senka roz mesecinu.
U beloj kosulji, kao beli cvetic, lezala je u travi Zanofa. Tuzno se rasula po ramenima tamna raspletena kosa. Iskezivsi bele zube, Zanofa je gledala nekud – iza zvezda.
A zvezde su bile toliko udaljene.
Jedna misao je kopnela, kao da mesec kopni u srcu, - misao o smrti.
I ucinilo se zanofi kao da je nesto promaklo pored staje, kao da je izasao neko pokraj nje sa svecicom, avo, zaobisao je topolu i pao na travu i vec puzi preko ivice senka prema basti.
Plamicak je, kolebajuci se, svetlucao kao sveca, - kao dve svece.
I ukoliko je plamicak blize dopuzavao, utovliko jeZanofi bivalo jasnije, da to covek puzi, i lice mu se bolje vidi: poznala je, - to je on, mladozenja njen, njegove oci.
Njegove oci su sijale.
Zanofa se pridigla na ruke, i kao macka izvivsi vrat, pocela da puzi njemu u susret.
I oni su puzali jedno prema drugome.
I sve se put medju njima skracivao.
Vec je leprsala njegova kosa i usne joj se osmehivale.
Tako je i put medju njima zavrsio.
Njegove su ruke ispruzile prema Zanofi, i dohvativsi joj grudi, stegle ih snazno, vatreno, za ceo zivot, za navek.
I u samo praskozorje, kao nekad tamo u staji sa uzdom oko vrata, iskezivsi zube, pridigao je on nju sa zemlje.
I poleteli su – mlada i mladozenja.

Ujutru su nasli Zanofu na kraju baste kod ribnjaka: sedela je sva bela na prelazu, zadavljena – djavo je zadavio!
Ceo dan pije Batijevo. Jeka jeci, pesma i tutanj i topot.
Ispopadali su igrajuci kazacok, noge nisu zalili.
Pa kad je pocelo, - Foma je Jermi izbio poslednje oko, a Mitroski su nesto kao rep otkinuli zajedno s parcetom mesa. A i kako da se povodom ovog slucaja, - bez straha, bez vestice! – ne udari po svemu.

13:45 - K ( 0 ) - * Drž/Nedaj