- Razumijete, decki, mi ne tiskamo romane s nastavcima. – Avotin je bacio opusak u staklenku s vodom i pomahao rukom ispred lica, ganjajuci dim. – mi nismo mjesecnik, samo obisan studentski casopis.
Savuškin se osmjehnuo:
- Ma to nam je jasno. Ali ovo ipak nije nekakav roman, nego beletristican dnevnik geološke ekspedicije. To su dvije razlicite stvari.
- Ali je ogroman, Vitja! – Avotin je ustao i, gurnuvsi ruke pod pazuhe, poceo setati po redakciji. – Skoro 2 lista u casopisu! Kod nas je plafon: 10 stamparskih listova. Zar da rastezem vas dnevnik na dva izdanja?
- A zasto ne? – umjesao se Krešenbaum. – Stvarno, nije to Agata Kristi, a potreban, aktualan materijal. Posao geologa.
- I napisano je, kako mi se cini, dobro, - dodao jeKolomijec.
- Predugacko je napisano, - zagunđao je Avotin, setajuci, - predugo i preopsirno.
- Zasto dugo? Ma zar je to dugo?
- Sve je jasno i najkrace moguce.
- A o prirodi kako dobro napisano! Saša se potrudio.
Avoti je prisao stolu i cvrsto se oslonio na njega dlanovima:
- Ovako. Ako zelite da se tiska – skratite na pola. Onda cemo izdati, ajde, u dva broja, probat cemo smjestiti. Inace, nista od toga.
Studenti su se u cudu pogledali:
- Na pola? Sto ti je?
- Kako na pola? A sto ce ostati?
- Sto se tu ima za kratiti?
Avotin je sjeo za stol, zjevnuo i pogledao na sat:
- Vec je devet... Opet zasjedali predugo...
Krešenbaum je prisao stolu:
- Serjoža, to nije moguce. Kako da skratimo? Unutra je toliko cinjenica, toliko otkrica. A opisi folklora? A opis Urala? Zar da sve to bacimo?!
- Ne bacajte a skratite. Ja vas ne trazim da odbacujete. Skratite. Pa vi ste literatori! Pa i skratite tako da ostane i folklor i Ural, i sve ostalo...
- Ali daj shvati da imamo stvarno gust materijal. Nema praznna. Same cinjenice.
- Cinjenice isto treba znati izlagati kratko i jasno.
- Serjoža, sad sam sebi proturjecis. Sam si prosli put rekao da radi aktualnog materijala neces stedjeti ni retka! A sad? Odmah kratiti? To je najlakse napraviti.
- Ne. To je najteze, dragi moj, napisati kratko i jasno je najteze od sveg. Pa i dobro, sto ti na kraju predlazes? Tiskati u deset brojeva?
- A zasto ne? - ustao je Savuškin. – takav materijal nije sramota ni u nastavcima tiskati!
- Naravno! I citat ce svi s uzitkom!
Avotin je nestrpljivo uzdahnuo:
- slusajte! Da li vi razumijete sto e to studentski casopiščić? To su samo dva stupca! Dva! Kad bih imao cetiri, pustio bih vas tekst bez pretenzija u 5 izdanja. Ali to je trenutno nemoguce. Nemoguce. I stvarno, ajmo zavrsavati s ovim, koliko se moze tako sjedeti...
- Kako zavrsavati? A materijal?
- Skratite. Drugo nista ne zelim ni cuti.
- To je nemoguce, Sergej!
- Moguce je. Kad ga skratite, bit ce jos bolji.
- To su gluposti...
- Ajmo, junaci, kuci. Skratite, donesite, popricat cemo.
Studenti su sutjeli.
Avotin je ustao i poceo spremati papire sa stola u aktovku. Savuškin se dignuo i cvrsto rekao:
- Znas sto, Serjoža: ako ce tako biti, mi cemo se posavjetovati s komitetom komsomola.
- Tako je, - klimnuo je Keršenbaum, - pokazat cemo ga Losevu. Neka on odluci.
- To je vase pravo, - suho je rekao Avotin. – ja sam svoje rekao. Losevu cu reci isto. Na kraju krajeva, pitanje o duljini materijala je bilo rijeseno na komitetu... A sada, doviđenja. Ja jos moram doma raditi...
Studenti su polako poceli izlaziti.
- Gena, ostani na minutu, - rekao je Avotin, zakopcavajuci aktovku. Tu su iz DND dolazili ljudi u vezi s tvojim clankom, skroz sam zaboravio reci...
Kolomiec je prisao naslonjacu i ponovo sjeo.
Avotin je zakopcao aktovku, protrljao bradu, gledajuci otvorena vrata:
- Jucer sam razmisljao o tvojem clanku. Znas, imam jedan poslovan prijedlog za tebe.
Kolomijec je ustao, prisao vratima i, pritvorivsi je, okrenuo dvaput okruglu rucku lokota. Onda se okrenuo Avotinu i jos sire osmjehnuo, ogolivsi ravne bijele zube.
Avotin je polako ustao iz stola, približio se njemu i, pruzivsi ruku, prosao drhtavim prstima po njegovoj glatko obrijanom obrazu. Kolomijec se zasmijao, polozivsi dlanove na ramena Avotina. Trenutak su gledali jedno u drugo, i onda su im se lica priblizila.
Dugo su se ljubili, naslonivsi se na vrata. Avotin je gladio kovrcavu glavu Kolomijca, zatim posegnuo prema njegovom zatvaracu. Kolomijec je maknuo njegovu ruku:
- Nemoj sad...
- Zasto? Ajde ovdje! – prosaptao mu je na uho avotin.
- Ma sto ti je.
- Nitko nece vidjeti. Kroz prozor se nista ne vidi...
- Ne
Avoti je slegnuo ramenima.
- Ceg se bojis?
- Niceg.
- Pa sto je onda? Ajde, Gena!
- Necu, - hirovito je zagunđao Kolomijec i , naslonivsi se na vrata, pogledao u strop.
Avotin je gladio njegov obraz:
- ocemo onda kod mene?
- Kod tebe? – mlako je ponovio Kolomijec.
- Kod mene.
- Daleko se vuci.
- Uzet cemo motor, 15 minuta voznje. Hajdemo.
Kolomijec se protegnuo.
- Necu.
- Zasto, Gena?
Ne zelim. Ma i, znas... – Prisao je prozoru. – Nisam ti rekao najbitnije.
- Sto? – oprezno je pitao Avotin.
Kolomijec je udahnuo i poslje duge pauze rekao:
- Opet sam njusio jucer kod mamice.
Avotin je problijedio.
Kolomijec se okrenuo k njemu i ponovio, cudno se osmjehujuci:
- Njusio.
Avotin je sutio. Kolomijec je sjeo na prozor i isto sutio.
- Gena... – poceo je Avotin jadnim glasom, - ali, obecao si, ali ti si...
Kolomijec je gledao kroz prozor.
- gena! Gena! – Avotin se spustio na koljena i, dopuzavsi do njega, pocao plakati licem se stisnuvsi uz njegova koljena.
- Ma daj, prestani, sto ti je... – mlitavo ga je odstranio Kolomijec.
- Ja... ja... to je... ali obecao si, - smrcao je Avotin. – Ti... ti si obecao... gad! Gad!
- Ma daj, dosta, stvarno...
- Gad! Gad! – ridao je Avotin, treseci glavom. - Ti me samo zelis muciti, da? Mucit? Zar da je... zar da... ubijem? Ili se obije...siti? Gad!
- Ma sto to govoris...ustani... odmah da si ustao.
- Gad! Ubit cu je! Kucka sugava! Kujetina! Ubit cu je!
- Zacepi! Ustani, sto ti je, kao neki... ustani...
- Koja kuja! A ti! A sam ti! ti si obecao! Zakunuo si se! Zakunuo si se, onda, na Jalti! Zakleo si se!
- No, osta!
- Ne! Sto sam ja... ja sam za tebe lutka? Da? Pjun? Kao Perfiljev? Ti... ti me uopce covjekom ne smatras? Tko sam ja za tebe? Reci, reci! A njoj? Za nju? Koja kuja! Kojaprokletinja!
Kolomijec je zagrlio glavu Avotina i zatvorio mu dlanom usta. Neko vrijeme su sutjeli, samo je tiho smrcao Avotin. Napokon je ustao, izvadio maramicu, obrisao lice i suho rekao:
- Da... uglavnom, to je, naravno, tvoja stvar. Ti si nas egoist. Samo o sebi razmisljas. A ja sam eto, o tebi danas pomislio.
Prisao je stolu, otvorio ladicu i dostao paket, povezan ruzicastom vrpcom:
- Evo. Dar za tebe.
- Prisao je Kolomijcu i bacio mu paket:
- - za sve dobro.
Kolomijec je uzeo paket, položio sebi u krilo i razvezao vrpcu. Onda je odmotao papir i acio na pod. U rukama mu je sa bila dugacka plasticna kutija.
Otvorio ju je. U kutiju je bila utisnuta grubo odrubljen dio muškog lica. Rubovi rasjecene stvrdnute koze su bili pokriveni krvlju, neobrijani obraz rastegnut medju poplavjelom sjajnom jagodicom i izvrnutom celjusti. Ispod razrubljenih usana virili su pozutjeli zubi, od kojih dva su bila zlatni. Pobjeljelo oko, istisnuto iz pocrnjele duplje, je lezalo u kutu kutije.
Gledajuci u cudu u sadrzaj kutije, kolomijec se dignuo sa prozora.
Avotin se suzdrzano osmjehivao.
Odjednom je Kolomijec ispustio kutiju na pod i bacio se za vrat Avotina:
- Serjožka!
Avotin mu je odgovorio na zagrljaj. Kolomijec je s ushitom ljubio lice Avotina:
- Serjožka! Serjožka...
Smirivsi se, rekao mu je, gledajuci u oci:
- Serjoža!
Lice mu je sjajilo od ushita
- A ti kazes – puding! – nasmijao se Avotin.
- Serjožka! - Kolomijec ga je ponovo poljubio.
- A ti meni druge darove donosis, govnar, - smjesio se Avotin, - No onda? Idemo?
Kolomijec je radosno klimnuo.
- K meni? – trgnuo ga je za ramena Avotin.
Kolomijec je klimnuo.
- uzimamo Pereka?
Kolomijec je klimnuo.
- A po vati budemo? Poslije?
Kolomijec je klimnuo, nestasno pogledao Avotina i sapnuo:
- A ipak je ponjusiti kod mamice po skrivecki, oj kako sladko, Serjoženjka.
Avotin je stisnuo saku i dignuo je do lijepog lica Kolomijca. Kolomijec je poljubio dlakavu saku i zasmijao se.
Post je objavljen 07.12.2006. u 20:15 sati.