Šetnjica
29.09.2004., srijeda
Opet počinje...
|
Ne znam radi kojih sam nebuloznih predviđanja mislio da se neće više ponavljati urnebes u kući kojeg smo imali do kada sam odlazio za Afriku. Naime, dugi niz mjeseci, možda čak i neprekinuto od prošlog ljeta, skoro svake večeri bi se sakupili u nečijoj sobi, onako spontano, slučajno, i pravili urnebesnu zajebanciju do sitnih sati. Kako bi odmicali sati ka dubini noći, tako smo postajali sve življi, istinitiji, sve raspoloženiji, sve ispunjeniji radošću, sve više i direktnije spojeni s izvorom života i inspiracijom. Rano dizanje na posao nije predstavljalo problem jer se duša hranila i obnavljala u toj atmosferi, iako bi nakon par uzastopnih takvih dana jednostavno pukli pa bi morali odspavati jedno popodne nakon posla. A onda - opet iznova... Samo, nažalost, smetali smo onim cimerima koji su pokušavali zaspati. Srećom, imali su dovoljno razumijevanja, a vjerujem da su se i oni telepatski hranili tom radošću i smijehom koji su se širili naokolo. E pa - sinoć je opet počelo... Trajalo je do 2 ujutro i bilo je svega: od bjesomučnog ponoćnog traženja bilo kakve švicarske čokolade po kući (pored mene, u posjeti nam je i jedna Švicarka pa smo "vižitali" i njenu garderobu :-))) i nevjrovatno smiješnih scena oko konzumacije istih, preko upadanja u sobe ostalih cimera da provjerimo da li uistinu spavaju pa sve do prepričavanja kojekakvih dogodovština s ovog ljeta. Naravno, bili smo u suzama od smijeha, ja sam se gušio u svom krevetu od kašlja koji me svaki put uhvati kada postane previše smiješno... Jutros sam zakanio na posao jer sam se uspavao, a usput me je i auto iznevjerio nasred ceste, na kiši, na skoro istoj udaljenosti kao od same kuće do posla. Circo Balcanico is open again, 0 - 24, 7 days a week. |
- 14:50 - Stvarno? (9) - Isprintaj - #
27.09.2004., ponedjeljak
Posao, dan prvi
|
Probudio sam se u 5 ujutro "jedva dočekavši prvi dan na starom poslu", kako da ne... Došao sam pred zgradu oko 08.20, popeo se u svoj ured, rukovao se sa jednom talijanskom mafijaškom barabom koja je grškompostavljena za administratora ;-)) i provjerio privatni mail. Lijepo iznenadjenje, lijep početak i dobrodošlica - govorimo o osobi koja je poslala mail. Onako, baš za gušt, da ti lijepo počne dan. Talijan dolazi i kaže da je vanredni sastanak u 08.30, svi zaposleni. Hm, znam ja što je, najavljuju se otkazi, a ja znam svoje aranžmane tako da sam miran sa svojim otkazom na kraju godine. (Bez panike, za mene je to samo administrativni potez, ništa više). Ali ostalima vrije krv, nije im drago slušati vijesti, osjeća se težina u zraku, iako se već više od dvije godine ubijamo od dosade. Naravno, na kraju takvog sastanka, koji je bio i moj welcome back to Skopje office, nisam bas bio tako dobro raspoložen... A baš sam se čudio zašto takva nemirna noć, zašto opet toliko jaki bolovi u trbuhu, a nisam trudan?!? :-))) Sad mi je postalo jasno. Ali krećemo u kontranapad sa pozitivom, stiže novi mail od osobe čiji je nick Olga Kalašnjikova i beskrajno je smiješna u mailu. I to isto nakon 6 - 9 mjeseci šutnje. E onda sam se upleo u financijske dubioze traženja izgubljenih plaća, ali nisam uspio ništa riješiti. Imam dovoljno love, ali da mi ne pobjegne nešto sa 3 zapadne nule, moram biti oprezan. Nakon ručka, hah, konačno opet PRAVI, UKUSNI RUČAK!!!, ne mogu gledati na oči. Šef me pokušava ljubazno uvesti u radna događanja u Europskom dijelu firminog svijeta i projekte koji nas čekaju do Nove godine, ali meni mozak ne funkcionira, umoran sam i pospan već od 09.40 jutros. I onda šlag: stiže treći mail, to od one prekrasne, "filmski lijepe" Švicarke koju sam slučajno sreo u uredu u Africi, s kojom se znam iz Makedonije. Mislim se: ne smijem se žaliti. Bar ne previše. Imam osjećaj da ne znam tko mi glavu nosi. Slike koje gledam su mi poznate, face ljudi isto tako, ali ne shvaćam baš gdje sam, njhova imena stižu sa zadrškom od pola sekunde - neprimjetno izvana, ali ipak za mene primjetno, to jest, nije mi još ništa leglo. A 'ka će, ne zna se... Tečaj Francuskog počinje večeras, ali ja ću tek u krenuti u srijedu, ne bi bilo pametno. Na poslu se ubijaju od čuđenja zašto zahtjevam početnički stupanj, a govorim bolje od većine njih koji su između 4 i 6 stupnja. Heh, to je još jedna od mojih varki, to jest korištenja šarma i inteligencije na pravi način :-))) Isto je sa znajem njemačkog i talijanskog... Zjev, spava mi se, a valja ići u shopping, sinoć sam shvatio, na vrlo direktan i brutalan način, da nemam dovoljno robe za zimu... Brrr |
- 15:58 - Stvarno? (4) - Isprintaj - #
26.09.2004., nedjelja
Lesi se vratio kuci. Gurajuci.
|
Jupi! Konacno Skopje!!! Naravno, povratak u srce Balkana, zemljopisno i dusevno srce, ne moze biti normalan. Pocelo je u 4 i pol ujutro, kada sam krenio na zeljeznicku stanicu poslije punih 2 sata spavanja. Trebao sam sa 2 vlaka stici do aerodroma u Koelnu. Cekajuci prvi, nakon sto je poceo kasniti 5 - 6 minuta, javili su da ce kasniti 15. Onda su nakon jos 5 minuta javili da uopce nece doci. Vec je bilo kasno za stici taj drugi vlak, tako da sam s prijateljem koji me dosao otpratiti poceo juriti prema ulici na kojoj nas je cekao - lokalni pijanac... Nasli smo taxi i brzo se odvezli do glavnog kolodvora kako bi uhvatili neku alternativu i ipak se uspjeli cekirati na vrijeme na aerodromu. On je platio taxi jer sam ja stedio lovu za nove posiljke Frey cokolade za moje ukucane. Btw, nova kuca na prvi pogled izgleda super. Vidjeti cemo. I tako sam stigao onda sam konacno do aerodroma, sa svih 20 kila na ledjima. Checkirao sam prtljagu i otisao u carinsku ispostavu da mi pecatiraju racune kako bih dobio nazad nesto crkavice u obliku povrata poreza. I hajde sad, poslovicno savrseni Nijemci su bili lijeni primiti me na vrijeme u ured, tako da sam jednostavno sve morao zaboraviti i trcati nekih 800 metara na moju kapiju jer je vec bilo vrijeme za ukrcavanje u avion. Tako sam ostao kratkih rukava. Cak i doslovno. Poslijednjih par veceri u Koelnu smo ukljucivali centralno grijanje u stanu da bi mogli normalno spavati. A ja samo sa jednom majicom dugih rukava, sve ostalo Africa style. Umro sam od zime... I ajde nekako, krene i taj avion za Zuerich, ciji me rebooking od subota na nedjelju kostao 2 i pol puta skuplje od same avio karte... j.. ga, kad steward isti onaj kao i na povratnom letu iz Zagreba. Covjeku se smrklo... :-)) Stigli smo u Zuerich, koji je u stvari grad sa 20 000 zaposlenih, sa internim vlakom koji vozi izmedju terminala i puno drugih stvari. Posto Germanwingsi ne rade tranzitne letove, morao sam izaci kroz carinu sa prtljagom, odgovoriti cariniku da samo idem na drugi let, i onda opet check in, boarding karta, pa trcanje dva kata nize i trecu zgradu u supermarket (jos uvijek se nalazimo USRED aerodroma), povratak nazad u glavnu zgradu, u vlakic na moj terminal, pa ovo pa ono i - evo nas na izlazu ka avionu. Ulazimo u avion za Skopje, koji je po defaultu pun baba, male djece, familija itd. E, sad smo nas desetak usli prvi i vec napravili guzvu koja je stopirala citav avion jer nismo znali sto sa bebom i njenim stvarima, dok su stjuardese pravile jos vecu paniku pokusvajuci nas "odstopati" sa prolaza. Konacno sam sjeo i poceo se cuditi: avion se punio mladim i lijepim Svicarkama, nekih 16 - 18 godina, sa violinama u ruci. Kakva je to lijepa promjena... Medju njima, Balkane moj, su se uvukli i desetak "nasih" od 45-ak godina i poceli praviti neku zezanciju i umirati od smijeha. Kakva je to bila radost: nakon toliko razlicitih avio kompanija gdje je naglasak na profesionalnosti i kiseloj srdacnosti, ovdje se avion tresao od smijeha. Svicarke su se pokusavale suzdrzavali sa pristojim smjeskanjem, ali su pucale nakon tridesetak sekundi. Bilo je super gledati zapadnjake sa sitnom rucnom prtljagom s jedne strane i nase sa baznadezno puno ogromnih torbi, koje su najvjerovatnije nista u usporedbi s onime sto su predali na salteru... I onda smo sjedili neko vrijeme potpuno beskorisno, naravno, uz obilno prometovanje stjuardesa uzbrdo i nizbrdo. I onda - ajme! U avion je usao makedonski predsjednik sa svojim "osiguracima" ;-))) i novinarskom svitom jer su dosli iz New Yorka, sa generalne sjednice UN-a. E bas lipo, sad jos da nas netko pokusava gadjati radi VIP gosta... Sletjeli smo u Skopje, po predsjednika je dosla pratnja, bas kao i po mene. Samo moja pratnja nije mogla direktno na pistu... Sjeli smo u auto, jedan stari Renault 21, ciji sam ja, ni kriv ni duzan, a niti svojom voljom, ali svojim parama, 50-postotni vlasnik. To je jedno cudo od auta, ide i na benzin i na plin, kojeg nam je nasred autoceste pocelo nestajati... Prebacili smo na benzin koji je pokazivao otprilike nulu i krenuli u potragu za benzinskom pumpom. Prosli smo dvije kojenisu imale plin, i onda smo otisli na onu koja ga je imala sigurno. Ali na njoj, kompjuter koji pokrece pumpe je crkao. Kao i rezerve bilo kakvog goriva u autu. Vec kod prvog stekanja poceli smo se smijati o tome kako je to bas lijep i srdacan docek nakon toliko vremena, a kad smo totalno ostali bez icega, to su vec bile salve smijeha. Tako smo poceli gurati auto, kako bi ga parkirali sa strane i busom isli doma. Tada je, u presudnom trenutku, izasao radnik s pumpe i svecano objavio: kompjuter je proradio!!! Sreci nije bilo kraja, give me a break... Dosli smo doma, ostavili stvari i krenuli na nogomet. Ja sam bio ovaj put samo promatrac, smrznuti promatrac. Uskoro je pocela i kisa, sve jaca i jaca, a s njom nogomet sve intenzivniji i zanimljiviji - 4 muskarca i dvije zene u momcadima (zencadima). Cirkus originale. Evo sada pokusavam pisati, a ovi me moji cimeri ometaju i podbadaju. Samo da zavrsim recenicu pa cu ja sada s njima se obrrrrgrrrmmmljjzzz....... Skopje, te sakam. |
- 20:05 - Stvarno? (0) - Isprintaj - #
22.09.2004., srijeda
Posjeta
Otišao sam u utorak u Dubrovnik kako bih se sreo s nekim tko mi je često ulijepšavao dane u Africi svojim lijepim, iskrenim mailovima i pažnjom. Iako se nismo poznavali od ranije, počeli smo se vrlo lako razumijevati u nekim bitnim stvarima. Na primjer, vrlo rijetko u životu sretnem nekoga tko uistinu ne želi povrijediti ili napasti drugu osobu u stresnim situacijama. To je nevjerovatno kako se svi mi, bez iznimke, toliko često i ponosno positovjećujemo s upravo tim riječima, a u stvari miljama daleko živimo od toga što mislimo da živimo. Jedna od najčešćih naših izjava je da smo miroljubivi. Sve dok nas netko ne napadne. To je totalna komedija i nije uopće nešto posebno, jer se tako ponaša i svaka životinja. Kad nas netko dovoljno grubo napadne mi jednostavno izvadimo naše psihičke noževe (agresija, kritika, ljutnja, rasprava itd.) i krenemo u kontranapad dok se izvor boli ne neutralizira. Suprotno tome, ona kao da nosi u sebi savršeno zaštićeno gnijezdo u kojem se nalazi mir i ljubav (skoro) svake vrste, pa je samim time rasprava na konfliktan način automatski van igre. Mislim, nije da sad ona nikada nikome ništa ne kaže i da se ponaša tiho i pokorno kao Luigijeva Bepina (naprotiv!), već je dobrano "operirana" od "velikih i malih zmija koje nosimo u trbuhu", a koje nam služe za obranu, pa se tako i njene rasprave i neslaganja bitno razlikuju od drugih rasprava i neslaganja koje sam vidio i, naravno, vodio. Da ne idem sada u detaljno javno portretiranje, iako bi radi njene bogate i raskošne osobnosti to bilo pravo zadovoljstvo i radost, dodao bih da me, usprkos low energy level s moje strane za vrijeme sureta, konzumiranje i slaganje svega doživljenog dan kasnije ispunilo ponovno s velikom radošću, s puno smijeha radi svih informacija koje sam čuo i opetovanom divljenju tom predivno izbrušenom dalmatinskom temperamentu. Za vrijeme ručka u restoranu, prišla nam je djevojka i pitala da li bi mogli slikati nju i njenog dečka. Lice mi se učinilo poznato pa sam napravio izraz broj 42 s obrvama (pristojan znak upita i čuđenja), na što je ona rekla da sam i ja njoj poznat odnekud ali se ne sjeća odakle. I onda se moja blesava duša u trenutku spojila s nečim "gore" i polako, riječ po riječ, onako kako su se stvarale slike u glavi, otprilike izrecitirala: "Kad si bila u osnovnoj školi bili smo zajedno u Kranjskoj gori preko Društva Naša Djeca." To je bilo otprilike prije 15 godina i ja je od tada nikada nisam vidio niti pomislio na nju. Ovaj "uvid" je bio potpuno neočekivan i "ne-moj". Jednostavno je prošlo kroz mene. Kako sam govorio, njene lijepe, tamne, velike oči su postajale još veće, a njen dečko je prestao disati. Samo je netremice buljio u mene, poluotvorenih usta. Mislim da je nakon toga procijedio nešto kao "Šta je ovo...", očigledno ne vjerujući ušima. Nisam ni ja. Bilo je baš "iz neba pa u rebra". Nasmijali smo se, slikao sam ih, sjeo za svoj stol i u daljnjem razgovoru s mojom domačicom sam svom snagom pokušavao zadržati koncentraciju na naš razgovor, jer je lavina od sada uzburkanih misli i osjećaja te druge djevojke nadirala prema mojim moždanim ćelijama. Moram priznati, nije mi baš dobro išlo... Na molu izvan zidina prema Lokrumu, sjedeći i vodeći razgovore ugodne, nabasali smo na jednu lijepu djevojku i s njom jednu staru osobu kojoj smo pokušavali odrediti spol. S jedne strane je izgledala kao muško, kada bi okrenula drugi obraz, izgledala bi kao žensko. Tijelo je bilo isto tako zbunjujuće. Onda sam čuo makedonski od ove djevojke i spol starice/starca više nije bio bitan, jer sam otišao negdje drugo u mislima... čik pogodi gdje. U večernjem autobusu za Split, nakon spašavanja glavnog glumca zajedno s britanskim specijalcem Russelom Croweom iz ruku južnoameričkih otmičara (akciju su dvaput ometali hrvatski pogranični policajci kod Neuma svojim glavama ispred ekrana i traženjem dokumenata), umorio sam se i zaspao. Probudio sam se pred Splitom i odšetao do doma uz kraći predah u Preradinoj pekari na Pazaru. Nisam htio buditi svoje jer im je soba spojena uz kupaonu, pa sam otisao spavati znojan od isključene klime u busu. Jutros sam se probudio smotan i smušen i takav ostao do kraja dana. Malo me bilo strah spustiti se u grad, iako je Riva na 500 metara. Nekako, svaki put me pojede gradska atmosfera, nešto me tu uvijek iznova poremeti. Jedino ga mogu uspješno preživjeti kada imam točno određen i gust raspored obaveza, pa samo prolazim kroz centar i ne bavim se u sebi previše njegovim izgledom niti njegovim stanovnicima. Danas nisam imao, a istovremeno mi je bila jako potrebna zraka sunca i vedrog neba nad glavom. No, ostao sam doma, a sutra rano ujutro je let za Koln preko Zagreba. Dakle, adio Splite. Čitao sam da je jučer bio neki cirkus s maglom na Plesu (da nije od nih čokolada?), ali se nadam da će sutra biti bolje. Ako ne, biti će to velika i skupa komplikacija za mene. No, imati ću priliku vidjeti Zagreb malo više od inicijalnih sat i pol, koliko imam sutra ujutro. Btw, sestra mi je napravila moju omiljenu tortu i gušim se u njoj. Sit Pjan Ananda! |
- 22:10 - Stvarno? (17) - Isprintaj - #
20.09.2004., ponedjeljak
Avan-furesti (dođi mouse-om iznad slike :-))
Stovani stioci,Steta ca na ovomen kompjuteru nima harvaskih slov pa da me morete tocno razumit ca van to povidin po visku. Ma, necete puno falit ako vazmete zdravo za gotovo da nima ni ch ni sh ni zh vengo c s i z i da se svaka ric rastize ka zvoka. E, homo pocet. Parvo, ka ca san piso u prethodnu libru, sakupila se mola banda iz sridnje tehnicke skule u Splitu, ca smo hodili zajedno u razred. Dugo se nismo vidili, mozda 9 godisc, a duh zive zafrkoncije je jos osta. Cin smo se nasli, poceli su navirot u memoriju sve one smisne stvori ca smo ih ka dica paricoli i izvodili u skulu. Bilo je tamo i vezanih za cabla posli velikeg odmora, bilo je slomjenih zub posli trulih kobila i tako daje i tako daje. Za ne falit, mi smo odlucili ucinit ovi susret priko vikenda, mislec da ce nas domacin bit slobodan, jer atroke nesto cini priko sedmice. A ispalo je obratno. On je bi toliko zauzet sa svojin "hobijima" da nas ni stiga posteno ni vidit. Zato smo vazeli stvor u svoje ruke i poceli istrozivat motorinon ovi prekrasni otok sa svojin skojin. Bilo je puno lipo, tocavali smo se u Srebrenu, positili Titovu spiju, provali gledat Italiju sa Huma, jili u posebnoj domacoj atmosferi kod Darka u Zenu Glovu, smijali se tovaru koji ulazi u restoran ka da mu je doma i pasu koji se vece voli mazit sa furestima vengo tirat koze nase u ogradu. Jucer smo jemali neocekivanu avanturu koja je, sricon, dobro zavrsila. Tili smo hodit parvo u Molu Trovnu, koja je s vrimenon postala mantra ovoj mojoj vlaskoj sempji. Mola Trovna pa Mola Trovna, svako 10 minuti je ponavja u ova tri dona. Nasa ju je bez ikakovih instrumenti, iako nikad ni bi tamo. Tribalo je hodit dosta vrimena pa smo odustali i tili poc u Stinivu, harvasku verziju The Beacha, di je sniman oni film sa Visnjicen i kumpanijon. Posli nekoliko falivenih mista, konacno smo nosli di se gre za tu valu. Parkiroli smo motor, krenuli puton i skoro svatili da smo puno falili i da smo dosta daleko. Ajde, lipo je vrime, ajmo mi ca puton do prve vale, pa cemo onda uz more do Stinive. Dosli smo do vale i nismo izdarzali hitit se u more, koje je bilo neopisivo cisto i lipo. Posli smo se uvatili hodit po stinam i usrid nicega nasli dvi smisnice kako cakulajedu na sikama. Pustili smo jih jer se nase pentranje i savladavanje stina pretvorilo u tiho natjecanje ko more vece hodit bez ruku. A tribalo je skokat, hodit po strminama, pazit da ne padnes u more sa opremon itd. Posli dvi vale, konacno smo nasli tu lipotu od Stinive i stvarno je nesto. Samo, posli smo vidili - jema jedon moli problem. Mores joj pjeske doc samo s jedne strone, a to ni bi nas put. Uskoro smo sidili na vrhu 15-metarske stine koja se okomito spuscala u more i mogli smo se jedino hitit sa stvarima u more. Gori se ni moglo, jerbo je dosta strmo ili jema puno gustega garmja kroz koje triba proc. Posli "vjecanja" odlucili smo ipak poc niz garmje. Posli jedne ure dobroga tempa, izasli smo na put, cili izgranfani i isfrizoni od hodenja niz vegetaciju. Jemali smo osjecaj ka da smo se sa fronte vratili, a ne sa ploze. Posli smo otisli u Komizu i tamo se okripili veceron. Voznja motoron nase u Vis je bila dokaz kako se covik more smarznit u minut usrid Dalmacije. Nisan dobro spi proslu noc, gren ubit oko, na trajektu za Split san mora slusat puno necega ca mi ni bilo po gustu. A i domacini u Vis su nas ubili spizon, ka projci smo dosli u 3 dana... |
- 15:29 - Stvarno? (5) - Isprintaj - #
17.09.2004., petak
Split nikada nece biti Spljit!
|
Dobro, nemam pametnije ideje za naslov, pa eto gore jednog bisera... Croatia nikada nije pretjerano kasnila, ali veceras, kao za dispet, kada sam premoren i kada mi nuzno trebaju svi sati odmora, oni lijepo zakasne puna dva sata. Stigao sam prije sat vremena u prostor kojeg trebam zvati dom, na koje mi glase svi dokumenti itd. a za kojeg niposto nemam osjecaj da je "moj". Nema pojma, doma nisam vec 9 godina, sa malim prekidima, biti ce i 12. Da se na zamaram puno, a ni vas, samo jedno KRATKO (grmmljhh...) spavanje i sutra na trajekt za taj predivni otok Vis. Popodne sam se mislio nesto: ajde de, svi kazu da je blog ovisnost i zlo. DJelomicno se slazem, ali meni godi da imam "obavezu" pisanja. Kao da mi je to sredstvo mentalne higijene donekle, kao da je i borba protiv astro - mentalne lijenosti i krutosti. I tako, mislim da u stvari, barem za neko vrijeme, trebam se truditi odrzavati svakodnevno pisanje jer mi se cini da je, in the bottom line, korisno za sada. Pilot aviona za Split je bio kao iz filma: Stovani putnici (teski splitski akcent), ovod vas kapetan JM. Skuzajte ca smo zakasnili itd itd. Umirao sam od smijeha u sjedistu dok je pricao o letu sa puno ikavice i dalmatinstine. Cirkus. Kao ona famozna pilotska iz Zloceste dece: Nemojte cinit paniku po avijonu jerbo cemo se strmopizdit doli, e! :-)) |
- 01:53 - Stvarno? (6) - Isprintaj - #
16.09.2004., četvrtak
Zagreb
|
kao Zagreb. Nije bas da sam sasvim svjestan da sam u Hrvatskoj, ali sto ima veze. Mogu i ja biti jos malo otkacen od svega... Na aerodromu obiteljska dobrodoslica, zato nisam uspio ubaciti cokolade u dogovorenu kantu, da mi sestra ne pomisli da sam jos uvijek toliko blesav kao sto je to prije bio slucaj :-) Prva postaja Vincek i kremsnite, kao pozdrav domovini :-) Lijepo as usuall. Onda dogovor za sutra za Vis, krecemo trajektom u 9 ujutro, nas mali brod nije bas spreman za tu avanturu. Ali nema veze, blago receno cudnovata druzina ce sigurno napraviti smjehotresnu olimpijadu na Visu jer se nakon 10-ak godina spajaju opet svi opasni elementi urnebesnog smijeha, koji su, toboze, s godinama odrasli i uozbiljili se, ali mislim da su to samo spekulacije bez osnova... |
- 15:15 - Stvarno? (3) - Isprintaj - #
15.09.2004., srijeda
Pisao sam jedan post...
|
jucer, ali nije prosao. Vise srece drugi put... Nsta posebno, blo je o razlici Koelna u kojem sam sada i juga Njemacke i Svicarske. Oni dole su kao malo previse zatvoreni, autisticni, kao vrlo moderni, ali ipak seljaci u glavama. Ovdje se odmah osjeca otvorenot i vedrina kod ljudi, ovo je jedan od najvecih univerzitetskih gradova u Njemackoj sa studentima iz citavog svijeta, tako da ni po cemu ne spada u red tipicnih njemackih gradova. Vrijeme je lijepo, i jucer i danas, ima sunca, temperatura za setnju idealna. Puno zelienla, puno parkova, ah, kao da mi srce dolazi na mjesto poslije one pustinje. Tamo, kada se nalazis usred beskonacog pijeska i vidis horizont i nista na njemu, onda se covjek obavezno sretne sa svojom malenkoscu i beznacajnoscu u usporedbi s velikim sveukupnm zivotom. Osjetis se kao mala beznacajna kapljica u moru. Koliko i da je bolno, donese ti mir. Pocinjes, mozda samo privremeno, oduzimati znacaj svim bjesomucnim trkama za imanjem partnera, za novcem, za prestizem, za polozajem... Dosta filozofije, jutro je pocelo veselo sa neocekivanom "konzultantskom sesijom" u vezi ljubomore pa mi trebaju sada malo drugacije teme. Evo je, kao da zna, upravo vice od dole smijuci se "you f---ing bastard, you are taking a lot of illusions away from me!!!". "It is just an illusion", odgovaram joj na primjedbu... Odoh se prosetati malo, lijep je dan kao sto rekoh. Mozda se ispentram na vrh katedrale, ima brat bratu par stotina skala koje se vrte u krug i uspon traje li, traje. Zato je pogled nagradjujuci - desecima kilometara okolo sve je na dlanu. Ako ne, uvijek je tu Stollwerkov muzej cokolade u kojemu se moze vidjeti proces pravljenja cokolade, a dobije se i porcija svjeze, upravo pripremljene cokolade. Pa jos setnja uz Rajnu, ma che bello... I jos nesto od jucer - kako to da bas idem u gradove koji imaju umlaut u imenu za da se moram boriti sa Zuerich, Koeln i slicno... Zaegroeb, zamisli... |
- 11:44 - Stvarno? (4) - Isprintaj - #
14.09.2004., utorak
Zjev...
|
Aerodrom Zuerich, cekam na ulazak u avion. Vani je kisa, ali se u daljini vidi kako se rasciscavaju oblaci, nagovjestavajuci lijep dan, isti kao i jucer. Jucer je bio takodjer lijep dan i radi ponovnog susreta sa SMS andjelom u Zuerichu. Proveli smo tri savrsena sata u botanickom vrtu, koji je kao neka oaza mira usred grada poznatog po businessu, bankarskom prije svega. Uglavnom smo sutili, ja nisam bio bas razgovorljiv, vise smo uzivali u tisini i u bivanju zajedno. Na rastanku smo zaobisli treptanje okicama, "tugu" i obecanje ponovnog susreta. Bilo je jednostavno mocno i prekrasno to sto smo bili zajedno i taj smo dozivljaj ponijeli u sebi za doma, bez puno razmisljanja i slinjenja o tome kako i kada opet. To je zato jer pri kraju lezanja na travi u vrtu i slusanja zabljeg kocerta koji je poceo odjednom i intenzivno trajao oko 3 minuta a potom naglo prestao, osjetio sam kako smo i bez dodira potpuno stopljeni, potpuno spojeni i da se desava mala nuklearna reakcija u grudima kod oboje. A znamo kako je s nuklearnim posljedicama - na prvi pogled nista, a onda mjesecima poslije sve moguce... |
- 07:41 - Stvarno? (4) - Isprintaj - #
13.09.2004., ponedjeljak
Evo da ne vicete
|
Jos uvijek sam u juznoj Njemackoj. Proveo sam predivan vikend sa svojim najblizma, otprilike oko 50 ljudi. Druzili smo se, pjevali, meditirali, slusali predavanja, igrali nogomet. Ponovni susret sa svim tim ljudima probudio je puno ljubavi i zahvalnosti sto ih vidim ponovo i jako se radujem svemu onome sto se desavalo ovog vikenda. Kao sto mozete zamisliti, susret s toliko puno ljudi u toliko malo vremena bi trebao biti jako hektican i povrsan, ali ja sam upravo dozivio osjecaj kao da sam se sa svima jako intenzivno izmjenio sve sto se desavalo sa mnom i s njima od kada smo se poslijednji put sreli. Malo rijeci, malo vremena, a tako intenzivna nutarnja komunikacija i dusevno - duhovna razmjena. Kao da je vrc moje duse ponovno napunjen do vrha, kao najsladje od najsladjega da se nalazi u mojim grudima. Zbilja sam sretan. Da nije ovako kasno, sigurno bih probudio nekoga i pjevao od srece. |
- 00:24 - Stvarno? (7) - Isprintaj - #
10.09.2004., petak
Nacionalizam, zenevske zene i ostalo
|
Dakle, sto se desavalo poslijednjih par dana: U Nairobiju – nacionalizam. Hrvatski. Od citavog svijeta sakupljenog tamo, ja provedem vecer sa jednom zagrepcankom koja je zamalo produzila s autom u zid kada me vidjela na ulici. Znate kako je, negdje si in the middle of nowhere i najednom vidis n aulici dobro poznatu facu. Bilo je lijepo tjerati mozdane vijuge da upravljaju jezikom na hrvatski. Let iz Nairobija je bio vrlo vrlo ugodan, u novom Boeingu 767, sa osobnim ekranom, sa lijepom muzikom, ukusnim jelima itd. Iako smo kasnili u polijetanju 20 minuta, drustvo je uspjelo natjerati avion da sletimo 15 minuta prije predvidjenog. Znaci, usteda od 35 minuta. A africa kompanija. Nevjerovatno! Na letu sam odgledao Shrek 2, Starsky&Hutch i Big i bilo je zabavno. E sad dolazi smijesni dio: sve je davalo neku nadu da cemo se vidjeti preko prozorskog okna dok smo letjeli preko afrike. No, cim smo iznad Libije izasli na Sredozemlje, okrenu pilot ka Malti i Sardiniji i tu je nadi u nadletanje jadrana bio kraj. “Ovim putem zelim se ispricati stovanim kolegicama na dezinformaciji i sorry for any inconvenience, nadam se da niste izgorile na suncu itd.” Sletanje u Amsterdam, iako ranije od predvidjenog, bilo je ipak prekratko za Jogini da stigne jer je taj aerodrom monstruozno velik i nema sanse. Bilo je cudno gledati Eurpoljane opet... Na dolasku u Zenevu imao sam problema sa mijim izgovorom francuskog, pa nam je trebalo vermena da pogodimo s taksistom koji hotel trazim. U hotelu lijepo iznenadjenje – poruka od jedne lijepe londonske Izraelke da joj se javim cim stignem. Radili smo zajedno na Balkanu i razvio se lijep kontakt. Nismo se vidjeli vise od godine dana i bila je elika radost biti s njom opet. Sutradan na poslu sam vidio vrlo neuobicajeni spisak sastanaka na koje sam zakazan. Naime, uvijek imam sastanke sa vise manje istim ljudima. Sada su very big shots htjeli pricati direktno sa mnom. Bila je to dobra prilika i bilo je vrlo konstruktivno. Slusati hvale pogotovo. Ja ih zato ovim putem prenosim vama, jer ste vi dio tog dobrog sto je ucinjeno tamo. U pauzama za rucak i izmedju sastanaka odvijala se mala ljubomorna drama. Naravno da pretjerujem, ali ne previse. 4 cure su se htjele vidjeti samnom, a ja sam napravio princip “first came, first served”, sto se nije dopalo drugima. Na kraju, ipak sam se uspio vidjeti sa svima bar na par minuta, ali uz otvoreno negodovanje zasto sam odabrao druge, zasto moram sutra vec ici, zasto ne dodjem opet uskoro, pa mozda da one dodju ako sam u blizini itd. Itd. Ma ne znam, ovo je sve novo za mene... Dan poslije sam krenuo vlakom za Konstanz u Njemackoj i napravio pauzu u Zurichu da se vidm sa svojim “SMS andjelom”. Proveli smo lijepo popodne uz jezero, na savrseno lijepom danu. Navecer sam stigao u Njemacku, poslije krace provjere na granici :-). Iskreno, jos mi je sve novo i ne mogu se naviknuti, hladno mi je... ne znam, trebati ce vremena za prilagodjavanje. Ah da, jos nesto: asterix je dosao u ruke glavnoj urednici internog firmonog casopisa koji se distribuira po citavom svijetu i odusevljena je. Kada je cula da imam jos toga, pala je u nesvijest :-) Sad trazi da joj posaljem sve pa da moze objavljivati... |
- 12:07 - Stvarno? (4) - Isprintaj - #
06.09.2004., ponedjeljak
Jumbo!
|
Kako sretnem nekoga od posluge u hotelu, oni vicu:Jumbo (Dzambo)! Mislim se ja: ma kome ti jambo, pa zar ti ja licim ko jambo jet ili slonic jumbo. Kad ono, to bilo - hello.... |
- 15:29 - Stvarno? (7) - Isprintaj - #
Ma nemoj!
|
Evo me u Nairobiju. Glavni grad Kenije i trulog Engleskog imperijalizma. Na izlasku iz One Tamo drzave, na pregledu putovnica kod sigurnosnih sluzbi na aerodromu, u 3 ujutro, stojim ispred agenta u civilu koji provjerava dokumente. Sad ja ocekujem klasicnu scenu sa njima, kada uzmu putovnicu i kazu: aha Igor Ivanov! Onda ja zakolutam ocima, napravim par gegova kao da zelim otici nazad jer mi je dosta tih usporedbi itd itd, oni se nasmiju i eto nas. A ovaj ce mrtav ladan: kako si? Molim???????!!!!!!! - Kako si? - Dobro, odgovaram ja, sto cu, jadan ;-))) I covjek zna otprilike samo toliko, kaze da je bio prije dest godina u zagrebu i osijeku kod brata koji je ozenio nasu curu. pozdravimo se, sretan put i odoh na kontrolu putovnica. poslije toga, problemi sa stapom jer je opasan za kabinu, a ne stane mi u ruksak za nekoliko centimetara. On se opet pojavi, dovede mi jednog njegovog starijeg kolegu sa istom pricom sa bratom i navodno se njihova braca poznaju i druze u hrvatskoj. Stariji pokusava pravilno izgovoriti krizevci i virovitica, ja se pravim ljubazan i korigiram ga. malo se smijemo, mladji dosapne nekom svom (halo bing sistem) i on preuzme stap i vazno mi namigne da ce biti sve u redu. i onda se sjeti: laku noc. laku noc, kazem ja, covjek me lijepo zagrli, pozdravi i pozove da dodjem opet. a little bit tommorow, da budem malo cinican. ili sarkastican? i stvarno, stap me docekao u nairobiju, let je bio manje vise ok, kad smo sletjeli osjetio sam neki cudan osjecaj u svom tijelu koji mi se uopce nije svidio. nije opet neka mistika - naime, smrz'o sam se. nije bilo vise od + 16° i dok smo odhodali od aviona do aerodromske zgrade, meni je bilo dovoljo da se uplasim povratka u europu... vozac me sacekao, stavili smo stvari u prtljaznik i krenem ja ka suvozackom mjestu, kad on kaze: no, ser, i pokaze na suprotnu stranu. Pa naravno, damned!!!! Engleska kolonija, sto drugo ocekivati osim voznje na lijevoj strani... Odosmo u Intercontinental, nije lose, mislim da je soba oko 350 EUR-a za bed and breakfast za jednu noc. Oni stvarno nisu normalni, ovi u firmi. Legnem ja poslije dorucka i neprospavane noci u avionu i probudim se oko 3 popodne. Oooh, divota... zjev, zjev... Oko 6 mi padne na pamet da otvorim prozor od sobe da udahnem malo svjezeg zraka. E, to je bio pravi dozivljaj - konacno na suncu koje te miluje, koje te hrani svojom blagoscu, pred kojim se ne trebas sklanjati i zamatati u kape, rukave i naocale kao pred najgorim neprijateljem. I tako vec skladam ode radosti i zahvalnosti prema milom nasem suncu, stojeci na prozoru jedno petnaestak minuta, kad mi na um dodje ideja da vidim koja je to temperatura pa da me prodje strah od europe. I stavim tako termometar, na sunce, ali zalazece. Poslije 15 minuta provjerim: 42 stupnja celzijusa, dragi gledaoci!!!!!!! Bez treptaja oka sam uzeo termometar natrag u sobu, opsuo sve od soka i hipnotizirao sam sebe da termometar vise ne radi dobro. I molim bez razuvjeravanja. Tocka. ne pricamo vise o tome. Ja NISAM poludio. bez diskusije. Sutra je opasan dan za sve blogerice koji se skrivaju. Sutra, izmedju 15.30 i 16 sati cu nadletati hrvatsku obalu na putu za amsterdam, tako da molim scuru, modesti i keopsovu da se lijepo nasminkaju, srede, izadju vani i masu rukicama prema nebu. ako ne, ne pricamo vise :-))) big brother will be watching u.... A madamoiselle Jogini neka nastavi bacati cari na pilota da zakasnim na poslijednji avion amsterdam - zeneva pa da provedemo vecer zajedno. Eto ga na, ovo bi trebao biti poslijednji africki ovogodisnji blog. dobio sam neke prilicno jake informacije da bi trebao zasluzeno ljencariti do kraja godine u skopju. |
- 13:25 - Stvarno? (4) - Isprintaj - #
04.09.2004., subota
La comedia (non) e finita
Evo, došlo je vrijeme da napišem da mi je zadnji dan ovdje i onda treba uvaliti još koju pametnu, pa suma sumarum svega, pa neki pametni osvrt na sve to. A meni se jednostavno ne da sada to pisati. Možda kasnije. Dakle, uspio sam poslije dugo vremena, možda su prošla i dva - tri tjedna, lijepo se naspavati - 10 sati sa samo jednom kratkom WC pauzom. Jučer i danas sam proveo dan sa sestruškom, bili smo na bazenu, učili plivati, učili voziti, bili u shoppingu po suvenire, bili na sladoledu. Bilo je puno puno šutljive ljubavi u prostoru, uživanja u međusobnom prisustvu. Bez puno riječi oboje znamo da je vrijedno to što smo se sreli ovdje, oboje daleko od doma, s novim, nepoznatim ljudima, i što smo jedno drugom uspjeli pružiti taj osjećaj bliskog, domaćeg, poznatog, sigurnog - jako potrebnog u trenucima umora i slabosti. Stvarno, život u ovom kaosu je postao daleko podnošljiviji kada znaš da negdje ima mjesto gdje se možeš skloniti kada si previše ranjiv, kada samo nečije prisustvo uvijek dopre tvoju dušu i podsjeti te na bitne stvari u životu, u koje posao definitivno ne spada. Pogotovo ne ovakav "jurišnički" kao što je moj (naš). Ajd negdje pukne rat u svijetu: juri Šanti i drži vodu da ne iscuri... dok ti sam ne iscuriš od pretjerane iscrpljenosti i užasnih uvjeta za život. Možda mi bude falila, ali potruditi ću se ne upasti u tugu i žaljenje, već učvrstiti se u stanju zahvalnosti i radosti radi tog susreta i zahvalnosti prema njoj što je uvijek bila tu za mene i što je imala povjerenja da ja budem tu za nju. Toliko. Halas. Druga osoba vrijedna spomena jest (opet) ta švicarska liječnica, ali mislim da s njom neće biti daljne komunikacije nakon odlaska odavde. Ipak, uvijek me obuzme radost i ugoda kada se sjetim kako bi mi tri rečenice s njom potpuno promijenile raspoloženje. I jučer se, prilikom tog ponovnog susreta desilo isto. Pričali smo o sudbini pijevca zvanog Betty Bob, koji je smetao šefu na terenu, a prilikom hvatanja istoga (pijevca, ne šefa) se pokazao kao nenadmašni zajebant i mudrica. Prije nekog vremena sam čuo da je završio na stolu ukućana, ali mi je ona jučer rekla, potpuno iznenađena nepravdom, da je dat u kokošinjac jednog od naših kolega i da je živ i zdrav, vrši svoje prirodne dužnosti :-)) I eto, pričajući mi o ludim kokošama i gledajući me svojim bistrim, ljubavno zračećim pogledom direktno u oči, opet je napravila čudo. Jer, ako čovjek radi čitavu noć i spava samo od 6 do 9 ujutro, ne probudi se baš sa svim vijcima na svom mjestu. A ona je vratila sve na svoje mjesto. Onda je došla sestruška i preuzela "paket" od nje... Popodne su mi došli u oproštajnu posjetu moji momci s posla i donijeli poklone, s kojima ne znam gdje i šta. Dobio sam brdo čaja od šipka koji je ovdje ponos domaće proizvodnje i - štap. Ovdje je štap znak moći, to jest bilo koji čovjek koji ima neku značajnu funkciju, ili je pozicioniran u hijerarhiji (plemenskoj, vladinoj itd.) nosi štap kao dokaz svoje moći. Što je štap bogatiji detaljima, rezbarijama, ili izrađen od što kvalitetnijeg drva, nekada čak i s pozlaćenim/posrebrenim dijelovima ručke, to je dokaz veće moći i utjecaja njegovog nosioca. Naravno, ne smiješ imati štap koji predstavlja utjecaj veći od onoga kojeg stvarno imaš. Isto tako naravno, nitko neće propustiti imati štap koji pokazuje manju moć nego što ima. Kad smo već kod hijerarhije, ima još jedna zanimljiva stvar - kašnjenje na sastanke isto dokazuje poziciju u društvu. Što više kasniš, to znači da si viši. Opće je poznato da "face" imaju svoje ljude koji u potaji promatraju mjesto sastanka i javljaju svom gazdi tko je već došao, a tko ne. Tek kada su tamo svi koji su niži od njega, tada on može doći. To je nevjerovatno izraženo prilikom sastanka s plemenskim poglavicama, ljudima iz državne uprave, vojskom, policijom itd., pogotovo ako je u pitanju neki sastanak na kojem prisustvuje više šeika ili omdi ili sultana ("položaji" u plemenu). Radi toga, ovakvi sastanci znaju trpiti beskonačno odlaganje početka dok se svi ne skupe. Dok nisam ovo shvatio, često sam se čudio na aerodromu zašto potpuno zdravi ljudi hodaju sa štapovima okolo... Kao što možete zamisliti, hijerarhija se jako poštuje svugdje, pa čak i u busu. Glavnim gradom operiraju manji busevi uvezeni s Dalekog Istoka, još uvijek oblijepljeni naljepnicama na tamošnjem pismu. Veličine 40-ak sjedala u kojem ima nepisano pravilo tko gdje sjedi (a propos hijerarhije) i u kojem pored vozača postoji i kondukter čiji posao nije samo naplata karata pri ulasku, već on čitav dan napola visi iz autobusa i komunicira s potencijalnim putnicima. Dok vozač povremeno trubi kako bi privukao pažnju, ovaj glasno pita ljude, viče, pregovara - sve to načešće bez zaustavljanja autobusa. I bogami, stvar funkcionira. U drugim dijelovima države promet između mjesta se odvija sa vozilima nevjerovatnog izgleda, konstrukcije i moći. Ta vozila su neka mješavina kamiona, jer imaju "njušku" naprijed, kabina izgleda isto kao kamionska (najčešće bez prozora jer kome to treba na ovoj vrućini), dok prostor za putnike izgleda kao jako izdužena i modificirana kamionska pozadina. Ima dosta mjesta, ulazi se sa krajnje pozadine (stranični ulaz) i na obje strane konstrukcije postoje zavarene ljestve koje vode na krov istoga na kojem se nalazi neopisivo puno stvari, a načešće i brdo ljudi. Taj cirkus od vozila je uvijek obojan mnoštvom najrazličitijih boja, tako da izgleda zbilja smiješno i - ogromno. Mislim da sve zajedno dostiže visinu od nekih 6 metara. I onda sve to putuje kroz nemoguće predjele, kroz pustinju, kroz blato, kroz nabujale rijeke i korita. Što je najčudnije od svega - to i stiže na odredište. Kada i kako, to ovdje apsolutno nije bitno, jer je sasvim normalno da se upadne u blato pa svi izlaze van i guraju, da se pokvari pa se beskonačno majstoriše ispod kamiona, dok svi sjede u hladu istoga, na podu, na cesti. Ovdje vrijeme sasvim gubi na značenju.Ima još puno toga, možda još samo rečenica koja stoji u internom firminom prospektu kojeg dobiješ prilikom posjete jednom naših ureda na jugu države: "Remember that Africans do not necessarily understand why we enjoy walking in the middle of nowhere. Be aware that the local population goes to the river to wash themselves - naked." Za kraj, želio bih se iskreno zahvaliti svima koji ste posjećivali ovaj blog i pravili mi "društvo" svojim komentarima - dokazao se kao vrlo koristan alat za održavanje kakve - takve astro - mentalne higijene i izlaz iz ovog teškog okruženja. Shukran gjaziran - hvala lijepa - i čitamo se (a s većinom i vidimo) vrlo uskoro! :-)) Poslijednji pozdrav sa užarenog afričkog pijeska. Za sada. |
- 17:21 - Stvarno? (4) - Isprintaj - #
03.09.2004., petak
Slučajnosti?
|
Počinjem pisati ovaj post, otvara se nova stranica, udara grom i nestaje struje. Imam baterije. Slučajno? Danas, dan prije odlaska odavde, na vratima mog apartmana se pojavljuje ona zaljubljena švicarska liječnica, opisivana u ranijim postovima. Nismo se vidjeli ni čuli mjesec dana. Ona je došla s terena jer ide na tjedan dana doma. Slučajno? Kada ste mi jučer pisale sve one lijepe stvari u komentarima (vidite dole, sve je u razmaku nekoliko minuta), ja sam točno u to doba ovdje dobivao otvorene ponude za noć. Slučajno? Jučer sam dobio e-mail od osobe iz Zagreba s kojom se nisam čuo godinu i pol dana, a ona je provela godinu dana ovdje once upon a time. Slučajno? Da ne duljim previše, jer sam htio o nečemu drugome. Jučer navečer sam počeo raditi Asterixa. Odspavao sam popodne nekih 2 sata i probudio se sav sretan. Ljudi koji su me vidjeli par sati prije toga namrštenog i nervoznog na poslu nisu mogli vjerovati očima. Sjeo sam za kompjuter oko 23 h bez ikakve ideje. Namjestio sam lijepu laganu muziku da "vozi" u pozadini (Cafe del mar i slično). stavio velike slušalice na uši i krenuo u prelistavanje 350 slika iz kojih sam trebao napraviti selekciju, a iz nje roditi priču. Oko ponoći sam registrirao da mi se podiže energija i da otvara čakre u glavi. Dogodilo se da sam se toliko unio u posao i da mi je muzika toliko godila, da sam izgubio osjećaj za vrijeme i prostor. Slijedeći trenutak kojeg sam registrirao (to jest kada sam opet postao svjestan da je noć i da sjedim za kompjuterom) je bio oko 3 ujutro jer se prekinula muzika. Posao je bio napola gotov. Imao sam laganu "spavalačku krizu" do negdje 3.50, a onda sam opet upao potpuno u to stanje. "Osvijestio" sam se u 6 ujutro. Sve je bilo gotovo, ispalo je vrlo dobro. Da se neki ne bi čudili o čemu to pričam, da malo objasnim: kada te nešto uistinu ispunjava, kada taj rad aktivira tvoju istinsku kreativnost, bas ono što ti leži i u čemu neizmjerno guštaš, onda te to toliko obuzme i sve tvoje misli i osjećaji su u tom radu, tako da se čovjek potpuno odvoji od svega vanjskoga. On je potpuno koncentriran i prisutan duhom na ono čime se bavi, pošto su sve vanjske smetnje isključene, kroz njega teče kreativnost i visoka produktivnost. Čak se i fiziološke potrebe (WC, glad, žeđ) potpuno povuku na neko vrijeme. Prilikom "povratka na zemlju" :-)) čovjek se osjeća u savršenoj harmoniji i miru, potpuno odmoran i napunjen, usprkos višesatnom radu. Meni je ovo tek drugo ovako jako iskustvo u životu, gdje je trajalo satima i gdje je bilo jako lijepo. Prvo sam imao prije nekoliko godina kada sam trebao hitno napraviti nešto na Internetu, a bio sam na putu, bez kompjutera. Počeo sam u Brightonu ujutro, nastavio u Londonu iste večeri, produžio sutradan ujutro u Zuerichu na željezničkoj stanici - sve u Internet cafeima, da bih počeo završavati u Zagrebu treći dan navečer u stanu. Tada sam isto počeo negdje oko ponoći i potpuno sam bio nesvjestan sve do 7 ujutro. Iako sam sjedio pored velikog prozora, na Pantovčaku, nisam uopće primjetio da je svanulo i da je toliko sati. Otišao sam leći - duša je bila presretna i svježa, ali tijelo je trebalo malo odmora, jer sam isti dan produžavao za Skopje. Od tada nadalje - živio Internet! |
- 20:27 - Stvarno? (3) - Isprintaj - #
02.09.2004., četvrtak
Asterix
|
Tri je ujutro, ja sam se upravo probudio. Zvuči poznato, oder? Ali zato sam večeras super raspoložen. Zaspao sam već oko 9 i pol sinoć i sad sam odmoran i pun prane. Možda je zato to što sam sinoć opet obrijao glavu pa se, suprotno Samsonu, dobro osjećam. Nekako, kad obrijem glavu, dođu do izražaja moje lijepe (ali ovaj put i umorne) oči i obrve (naaaaaarciiiiiiiiiis!!!!!!!!!! :-))))))))))))) pa odmah postanem dobro raspoložen i razigran. Jučer sam konačno dobio svoj CD sa slikama Asterixa, poslije čitava tri tjedna. Ja sam veliki ljubitelj Asterixa, a mene moja firma jako podsjeća na likove iz tih romana, jer se i on susretao sa pripadnicima svih nacija i rasa pod svakakvim okolnostima. Zato, u svakoj zemlji u kojoj se zadržim dovoljno dugo da me intrigira i inspirira (nekada je dovoljno i samo dva tjedna), napravim kratku kolaž - priču u kontekstu okruženja i posla, sa malim izmjenama u tekstu i slikama (živio Photoshop!) i onda ljudi pišaju gaće od smijeha, jer većina situacija ispadne tako dobro portretirana i direktno dira situacije i frustracije s kojima se svakodnevno susreću na poslu. Oh-la-la, Igeur, you are very funny guy, hohoho... (ovo ide sa jakim francuskim naglaskom...). A ovdje inspiracije (likova) ima na pretek, skoro me strah da neću stići sve završiti u ova tri dana što su mi preostala, jer mi neprekidno naviru nove ideje kada ugledam neku novu sliku i stalno hoću mijenjati već postojeću sliku i tekst - i mi imamo ovdje Helvećane, Vikinge, Lutećane, Gale, Bretonce, Gote; a Nubijaca koliko hoćeš :-)) Baš se radujem, nisam već godinu dana imao ovako veliki zalogaj pred sobom... I još nešto ljudi: vi ste divni!!! :-))))))) |
- 02:04 - Stvarno? (0) - Isprintaj - #
01.09.2004., srijeda
Finding Nemo
|
Sjecate li se kako je ona otkacena riba Dora pricala na kitovski? E tako se i meni pocinju formirati misli od svih ovih neprekidnih slijetanja i polijetanja, cca svako 10 minuta, cijelu noc, svaku noc, sto se odvijaju tik preko ceste, ne sire od Vukovarske avenije u Zagrebu. A za najveci nered i buku krivi smo, naravno, mi sami. Nasa firma je iznajmila, (halo Bing, kako brat?) za tricavih 150 000 dolara po letu (cijena: prava sitnica), jedan od najvecih aviona na svijetu, Antonov AN 124 - 100, u kojeg s lakocom stane ni manje ni vise nego 6 velikih kamiona nakrcanih robom. I onda se oni lijepo dogovore da avion slece ovdje oko 3 ujutro, a polece oko 6 - sto znaci da se svake noci budimo u predinfarktnom stanju, kuca se trese, sve u tebi se trese, zaboravljas disati od nereda. Mislim, bude se oni koji spavaju. Ja sam se vec zalio da ne zaspivam do 3 - sada se produzava do 5 ujutro, a cigle u trbuhu pocinju sve jace i jace setati lijevo desno. Sinoc sam, nakon visednevnog nagovaranja i nakon 12 godina "cistoce" popio tabletu za spavanje koja me, kako kazu, trebala drzati mrtvog barem 6 sati, ako ne i vise. Istina, zaspao sam sa knjigom u ruci i upaljenim svijetlom oko ponoci, ali sam opet bio budan oko 3. I nista od pokusaja ponovnog zaspivanja. Sada je 6 ujutro i meni je vec toliko dosadno od slusanja te celicne magaradi kako slece i polece, da sam se spustio u dnevnu sobu nase vile i poceo pisati. Kao, imam inspiraciju... :-)) Inace, kad je to nase cudoviste po prvi put sletjelo, okupila se sva fotoreporterska svita da dokumentira postojanje tog monstruma, "za kojeg su inace tvrdili da postoji samo u legendama jer ga nitko nije vidio..." :-)) Dobro vam jutro, snene oci. |
- 04:56 - Stvarno? (0) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Što je ovo?
Radim u zabitim dijelovima svijeta. Ne dajem odgovore za koga radim jer mi ne dozvoljava poslodavac. Ovaj blog bi trebao zamijeniti beskonačne mailove prijateljima sa objašnjenjima kako si i što radiš tamo, svakome pojedinačno. I, treba poslužiti meni osobno, da se konačno naučim pisati jasno i glasno :-)) "Bez bahornic i liečnika Tu mi narav zdravlje goji Izvarsniega ni'e bo lieka Neg u miru kad duh stoji... Samoćo u svem blažena si, I blaženstvo ti sama si." Jerolim Kavanjin 1640 - 1714 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||