Evo me u Nairobiju. Glavni grad Kenije i trulog Engleskog imperijalizma. Na izlasku iz One Tamo drzave, na pregledu putovnica kod sigurnosnih sluzbi na aerodromu, u 3 ujutro, stojim ispred agenta u civilu koji provjerava dokumente. Sad ja ocekujem klasicnu scenu sa njima, kada uzmu putovnicu i kazu: aha Igor Ivanov! Onda ja zakolutam ocima, napravim par gegova kao da zelim otici nazad jer mi je dosta tih usporedbi itd itd, oni se nasmiju i eto nas. A ovaj ce mrtav ladan: kako si? Molim???????!!!!!!! - Kako si? - Dobro, odgovaram ja, sto cu, jadan ;-))) I covjek zna otprilike samo toliko, kaze da je bio prije dest godina u zagrebu i osijeku kod brata koji je ozenio nasu curu. pozdravimo se, sretan put i odoh na kontrolu putovnica. poslije toga, problemi sa stapom jer je opasan za kabinu, a ne stane mi u ruksak za nekoliko centimetara. On se opet pojavi, dovede mi jednog njegovog starijeg kolegu sa istom pricom sa bratom i navodno se njihova braca poznaju i druze u hrvatskoj. Stariji pokusava pravilno izgovoriti krizevci i virovitica, ja se pravim ljubazan i korigiram ga. malo se smijemo, mladji dosapne nekom svom (halo bing sistem) i on preuzme stap i vazno mi namigne da ce biti sve u redu. i onda se sjeti: laku noc. laku noc, kazem ja, covjek me lijepo zagrli, pozdravi i pozove da dodjem opet. a little bit tommorow, da budem malo cinican. ili sarkastican? i stvarno, stap me docekao u nairobiju, let je bio manje vise ok, kad smo sletjeli osjetio sam neki cudan osjecaj u svom tijelu koji mi se uopce nije svidio. nije opet neka mistika - naime, smrz'o sam se. nije bilo vise od + 16° i dok smo odhodali od aviona do aerodromske zgrade, meni je bilo dovoljo da se uplasim povratka u europu... vozac me sacekao, stavili smo stvari u prtljaznik i krenem ja ka suvozackom mjestu, kad on kaze: no, ser, i pokaze na suprotnu stranu. Pa naravno, damned!!!! Engleska kolonija, sto drugo ocekivati osim voznje na lijevoj strani...
Odosmo u Intercontinental, nije lose, mislim da je soba oko 350 EUR-a za bed and breakfast za jednu noc. Oni stvarno nisu normalni, ovi u firmi. Legnem ja poslije dorucka i neprospavane noci u avionu i probudim se oko 3 popodne. Oooh, divota... zjev, zjev... Oko 6 mi padne na pamet da otvorim prozor od sobe da udahnem malo svjezeg zraka. E, to je bio pravi dozivljaj - konacno na suncu koje te miluje, koje te hrani svojom blagoscu, pred kojim se ne trebas sklanjati i zamatati u kape, rukave i naocale kao pred najgorim neprijateljem. I tako vec skladam ode radosti i zahvalnosti prema milom nasem suncu, stojeci na prozoru jedno petnaestak minuta, kad mi na um dodje ideja da vidim koja je to temperatura pa da me prodje strah od europe. I stavim tako termometar, na sunce, ali zalazece. Poslije 15 minuta provjerim: 42 stupnja celzijusa, dragi gledaoci!!!!!!! Bez treptaja oka sam uzeo termometar natrag u sobu, opsuo sve od soka i hipnotizirao sam sebe da termometar vise ne radi dobro. I molim bez razuvjeravanja. Tocka. ne pricamo vise o tome. Ja NISAM poludio. bez diskusije.
Sutra je opasan dan za sve blogerice koji se skrivaju. Sutra, izmedju 15.30 i 16 sati cu nadletati hrvatsku obalu na putu za amsterdam, tako da molim scuru, modesti i keopsovu da se lijepo nasminkaju, srede, izadju vani i masu rukicama prema nebu. ako ne, ne pricamo vise :-))) big brother will be watching u.... A madamoiselle Jogini neka nastavi bacati cari na pilota da zakasnim na poslijednji avion amsterdam - zeneva pa da provedemo vecer zajedno.
Eto ga na, ovo bi trebao biti poslijednji africki ovogodisnji blog. dobio sam neke prilicno jake informacije da bi trebao zasluzeno ljencariti do kraja godine u skopju.
Post je objavljen 06.09.2004. u 13:25 sati.