Evo, došlo je vrijeme da napišem da mi je zadnji dan ovdje i onda treba uvaliti još koju pametnu, pa suma sumarum svega, pa neki pametni osvrt na sve to. A meni se jednostavno ne da sada to pisati. Možda kasnije. Dakle, uspio sam poslije dugo vremena, možda su prošla i dva - tri tjedna, lijepo se naspavati - 10 sati sa samo jednom kratkom WC pauzom. Jučer i danas sam proveo dan sa sestruškom, bili smo na bazenu, učili plivati, učili voziti, bili u shoppingu po suvenire, bili na sladoledu. Bilo je puno puno šutljive ljubavi u prostoru, uživanja u međusobnom prisustvu. Bez puno riječi oboje znamo da je vrijedno to što smo se sreli ovdje, oboje daleko od doma, s novim, nepoznatim ljudima, i što smo jedno drugom uspjeli pružiti taj osjećaj bliskog, domaćeg, poznatog, sigurnog - jako potrebnog u trenucima umora i slabosti. Stvarno, život u ovom kaosu je postao daleko podnošljiviji kada znaš da negdje ima mjesto gdje se možeš skloniti kada si previše ranjiv, kada samo nečije prisustvo uvijek dopre tvoju dušu i podsjeti te na bitne stvari u životu, u koje posao definitivno ne spada. Pogotovo ne ovakav "jurišnički" kao što je moj (naš). Ajd negdje pukne rat u svijetu: juri Šanti i drži vodu da ne iscuri... dok ti sam ne iscuriš od pretjerane iscrpljenosti i užasnih uvjeta za život. Možda mi bude falila, ali potruditi ću se ne upasti u tugu i žaljenje, već učvrstiti se u stanju zahvalnosti i radosti radi tog susreta i zahvalnosti prema njoj što je uvijek bila tu za mene i što je imala povjerenja da ja budem tu za nju. Toliko. Halas. Druga osoba vrijedna spomena jest (opet) ta švicarska liječnica, ali mislim da s njom neće biti daljne komunikacije nakon odlaska odavde. Ipak, uvijek me obuzme radost i ugoda kada se sjetim kako bi mi tri rečenice s njom potpuno promijenile raspoloženje. I jučer se, prilikom tog ponovnog susreta desilo isto. Pričali smo o sudbini pijevca zvanog Betty Bob, koji je smetao šefu na terenu, a prilikom hvatanja istoga (pijevca, ne šefa) se pokazao kao nenadmašni zajebant i mudrica. Prije nekog vremena sam čuo da je završio na stolu ukućana, ali mi je ona jučer rekla, potpuno iznenađena nepravdom, da je dat u kokošinjac jednog od naših kolega i da je živ i zdrav, vrši svoje prirodne dužnosti :-)) I eto, pričajući mi o ludim kokošama i gledajući me svojim bistrim, ljubavno zračećim pogledom direktno u oči, opet je napravila čudo. Jer, ako čovjek radi čitavu noć i spava samo od 6 do 9 ujutro, ne probudi se baš sa svim vijcima na svom mjestu. A ona je vratila sve na svoje mjesto. Onda je došla sestruška i preuzela "paket" od nje... Popodne su mi došli u oproštajnu posjetu moji momci s posla i donijeli poklone, s kojima ne znam gdje i šta. Dobio sam brdo čaja od šipka koji je ovdje ponos domaće proizvodnje i - štap. Ovdje je štap znak moći, to jest bilo koji čovjek koji ima neku značajnu funkciju, ili je pozicioniran u hijerarhiji (plemenskoj, vladinoj itd.) nosi štap kao dokaz svoje moći. Što je štap bogatiji detaljima, rezbarijama, ili izrađen od što kvalitetnijeg drva, nekada čak i s pozlaćenim/posrebrenim dijelovima ručke, to je dokaz veće moći i utjecaja njegovog nosioca. Naravno, ne smiješ imati štap koji predstavlja utjecaj veći od onoga kojeg stvarno imaš. Isto tako naravno, nitko neće propustiti imati štap koji pokazuje manju moć nego što ima. Kad smo već kod hijerarhije, ima još jedna zanimljiva stvar - kašnjenje na sastanke isto dokazuje poziciju u društvu. Što više kasniš, to znači da si viši. Opće je poznato da "face" imaju svoje ljude koji u potaji promatraju mjesto sastanka i javljaju svom gazdi tko je već došao, a tko ne. Tek kada su tamo svi koji su niži od njega, tada on može doći. To je nevjerovatno izraženo prilikom sastanka s plemenskim poglavicama, ljudima iz državne uprave, vojskom, policijom itd., pogotovo ako je u pitanju neki sastanak na kojem prisustvuje više šeika ili omdi ili sultana ("položaji" u plemenu). Radi toga, ovakvi sastanci znaju trpiti beskonačno odlaganje početka dok se svi ne skupe. Dok nisam ovo shvatio, često sam se čudio na aerodromu zašto potpuno zdravi ljudi hodaju sa štapovima okolo... Kao što možete zamisliti, hijerarhija se jako poštuje svugdje, pa čak i u busu. Glavnim gradom operiraju manji busevi uvezeni s Dalekog Istoka, još uvijek oblijepljeni naljepnicama na tamošnjem pismu. Veličine 40-ak sjedala u kojem ima nepisano pravilo tko gdje sjedi (a propos hijerarhije) i u kojem pored vozača postoji i kondukter čiji posao nije samo naplata karata pri ulasku, već on čitav dan napola visi iz autobusa i komunicira s potencijalnim putnicima. Dok vozač povremeno trubi kako bi privukao pažnju, ovaj glasno pita ljude, viče, pregovara - sve to načešće bez zaustavljanja autobusa. I bogami, stvar funkcionira. U drugim dijelovima države promet između mjesta se odvija sa vozilima nevjerovatnog izgleda, konstrukcije i moći. Ta vozila su neka mješavina kamiona, jer imaju "njušku" naprijed, kabina izgleda isto kao kamionska (najčešće bez prozora jer kome to treba na ovoj vrućini), dok prostor za putnike izgleda kao jako izdužena i modificirana kamionska pozadina. Ima dosta mjesta, ulazi se sa krajnje pozadine (stranični ulaz) i na obje strane konstrukcije postoje zavarene ljestve koje vode na krov istoga na kojem se nalazi neopisivo puno stvari, a načešće i brdo ljudi. Taj cirkus od vozila je uvijek obojan mnoštvom najrazličitijih boja, tako da izgleda zbilja smiješno i - ogromno. Mislim da sve zajedno dostiže visinu od nekih 6 metara. I onda sve to putuje kroz nemoguće predjele, kroz pustinju, kroz blato, kroz nabujale rijeke i korita. Što je najčudnije od svega - to i stiže na odredište. Kada i kako, to ovdje apsolutno nije bitno, jer je sasvim normalno da se upadne u blato pa svi izlaze van i guraju, da se pokvari pa se beskonačno majstoriše ispod kamiona, dok svi sjede u hladu istoga, na podu, na cesti. Ovdje vrijeme sasvim gubi na značenju.
Ima još puno toga, možda još samo rečenica koja stoji u internom firminom prospektu kojeg dobiješ prilikom posjete jednom naših ureda na jugu države: "Remember that Africans do not necessarily understand why we enjoy walking in the middle of nowhere. Be aware that the local population goes to the river to wash themselves - naked."
Za kraj, želio bih se iskreno zahvaliti svima koji ste posjećivali ovaj blog i pravili mi "društvo" svojim komentarima - dokazao se kao vrlo koristan alat za održavanje kakve - takve astro - mentalne higijene i izlaz iz ovog teškog okruženja. Shukran gjaziran - hvala lijepa - i čitamo se (a s većinom i vidimo) vrlo uskoro! :-))
Poslijednji pozdrav sa užarenog afričkog pijeska.
Za sada.
Post je objavljen 04.09.2004. u 17:21 sati.