Šetnjica
26.09.2004., nedjelja
Lesi se vratio kuci. Gurajuci.
|
Jupi! Konacno Skopje!!! Naravno, povratak u srce Balkana, zemljopisno i dusevno srce, ne moze biti normalan. Pocelo je u 4 i pol ujutro, kada sam krenio na zeljeznicku stanicu poslije punih 2 sata spavanja. Trebao sam sa 2 vlaka stici do aerodroma u Koelnu. Cekajuci prvi, nakon sto je poceo kasniti 5 - 6 minuta, javili su da ce kasniti 15. Onda su nakon jos 5 minuta javili da uopce nece doci. Vec je bilo kasno za stici taj drugi vlak, tako da sam s prijateljem koji me dosao otpratiti poceo juriti prema ulici na kojoj nas je cekao - lokalni pijanac... Nasli smo taxi i brzo se odvezli do glavnog kolodvora kako bi uhvatili neku alternativu i ipak se uspjeli cekirati na vrijeme na aerodromu. On je platio taxi jer sam ja stedio lovu za nove posiljke Frey cokolade za moje ukucane. Btw, nova kuca na prvi pogled izgleda super. Vidjeti cemo. I tako sam stigao onda sam konacno do aerodroma, sa svih 20 kila na ledjima. Checkirao sam prtljagu i otisao u carinsku ispostavu da mi pecatiraju racune kako bih dobio nazad nesto crkavice u obliku povrata poreza. I hajde sad, poslovicno savrseni Nijemci su bili lijeni primiti me na vrijeme u ured, tako da sam jednostavno sve morao zaboraviti i trcati nekih 800 metara na moju kapiju jer je vec bilo vrijeme za ukrcavanje u avion. Tako sam ostao kratkih rukava. Cak i doslovno. Poslijednjih par veceri u Koelnu smo ukljucivali centralno grijanje u stanu da bi mogli normalno spavati. A ja samo sa jednom majicom dugih rukava, sve ostalo Africa style. Umro sam od zime... I ajde nekako, krene i taj avion za Zuerich, ciji me rebooking od subota na nedjelju kostao 2 i pol puta skuplje od same avio karte... j.. ga, kad steward isti onaj kao i na povratnom letu iz Zagreba. Covjeku se smrklo... :-)) Stigli smo u Zuerich, koji je u stvari grad sa 20 000 zaposlenih, sa internim vlakom koji vozi izmedju terminala i puno drugih stvari. Posto Germanwingsi ne rade tranzitne letove, morao sam izaci kroz carinu sa prtljagom, odgovoriti cariniku da samo idem na drugi let, i onda opet check in, boarding karta, pa trcanje dva kata nize i trecu zgradu u supermarket (jos uvijek se nalazimo USRED aerodroma), povratak nazad u glavnu zgradu, u vlakic na moj terminal, pa ovo pa ono i - evo nas na izlazu ka avionu. Ulazimo u avion za Skopje, koji je po defaultu pun baba, male djece, familija itd. E, sad smo nas desetak usli prvi i vec napravili guzvu koja je stopirala citav avion jer nismo znali sto sa bebom i njenim stvarima, dok su stjuardese pravile jos vecu paniku pokusvajuci nas "odstopati" sa prolaza. Konacno sam sjeo i poceo se cuditi: avion se punio mladim i lijepim Svicarkama, nekih 16 - 18 godina, sa violinama u ruci. Kakva je to lijepa promjena... Medju njima, Balkane moj, su se uvukli i desetak "nasih" od 45-ak godina i poceli praviti neku zezanciju i umirati od smijeha. Kakva je to bila radost: nakon toliko razlicitih avio kompanija gdje je naglasak na profesionalnosti i kiseloj srdacnosti, ovdje se avion tresao od smijeha. Svicarke su se pokusavale suzdrzavali sa pristojim smjeskanjem, ali su pucale nakon tridesetak sekundi. Bilo je super gledati zapadnjake sa sitnom rucnom prtljagom s jedne strane i nase sa baznadezno puno ogromnih torbi, koje su najvjerovatnije nista u usporedbi s onime sto su predali na salteru... I onda smo sjedili neko vrijeme potpuno beskorisno, naravno, uz obilno prometovanje stjuardesa uzbrdo i nizbrdo. I onda - ajme! U avion je usao makedonski predsjednik sa svojim "osiguracima" ;-))) i novinarskom svitom jer su dosli iz New Yorka, sa generalne sjednice UN-a. E bas lipo, sad jos da nas netko pokusava gadjati radi VIP gosta... Sletjeli smo u Skopje, po predsjednika je dosla pratnja, bas kao i po mene. Samo moja pratnja nije mogla direktno na pistu... Sjeli smo u auto, jedan stari Renault 21, ciji sam ja, ni kriv ni duzan, a niti svojom voljom, ali svojim parama, 50-postotni vlasnik. To je jedno cudo od auta, ide i na benzin i na plin, kojeg nam je nasred autoceste pocelo nestajati... Prebacili smo na benzin koji je pokazivao otprilike nulu i krenuli u potragu za benzinskom pumpom. Prosli smo dvije kojenisu imale plin, i onda smo otisli na onu koja ga je imala sigurno. Ali na njoj, kompjuter koji pokrece pumpe je crkao. Kao i rezerve bilo kakvog goriva u autu. Vec kod prvog stekanja poceli smo se smijati o tome kako je to bas lijep i srdacan docek nakon toliko vremena, a kad smo totalno ostali bez icega, to su vec bile salve smijeha. Tako smo poceli gurati auto, kako bi ga parkirali sa strane i busom isli doma. Tada je, u presudnom trenutku, izasao radnik s pumpe i svecano objavio: kompjuter je proradio!!! Sreci nije bilo kraja, give me a break... Dosli smo doma, ostavili stvari i krenuli na nogomet. Ja sam bio ovaj put samo promatrac, smrznuti promatrac. Uskoro je pocela i kisa, sve jaca i jaca, a s njom nogomet sve intenzivniji i zanimljiviji - 4 muskarca i dvije zene u momcadima (zencadima). Cirkus originale. Evo sada pokusavam pisati, a ovi me moji cimeri ometaju i podbadaju. Samo da zavrsim recenicu pa cu ja sada s njima se obrrrrgrrrmmmljjzzz....... Skopje, te sakam. |
- 20:05 - Stvarno? (0) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Što je ovo?
Radim u zabitim dijelovima svijeta. Ne dajem odgovore za koga radim jer mi ne dozvoljava poslodavac. Ovaj blog bi trebao zamijeniti beskonačne mailove prijateljima sa objašnjenjima kako si i što radiš tamo, svakome pojedinačno. I, treba poslužiti meni osobno, da se konačno naučim pisati jasno i glasno :-)) "Bez bahornic i liečnika Tu mi narav zdravlje goji Izvarsniega ni'e bo lieka Neg u miru kad duh stoji... Samoćo u svem blažena si, I blaženstvo ti sama si." Jerolim Kavanjin 1640 - 1714 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||