11.11.2012., nedjelja
KRIZE U EUROPSKOJ HISTORIJI
Gustav Bang
Pojava Krscanstva, Reformacije,Francuske revolucije , i Kapitalizma
Pojava Krscanstva
Nastalo na marginama starog i srednjevjekovnog drustva, ovaj dalekosezan historijski dogodjaj tek je jedna karika u onom mocnom procesu raspada, pomocu kojeg se ogromno Rimsko carstvo raspalo, da bi se na njegom mjestu pojavilo Srednjevjekovno drustvo.
Stari je vijek bio zasnovan na robovlasnistvu. Veci dio drustveno potrebnog rada cinili su robovi, bas kao sto to danas cine slobodni radnici. I samo je posredstvom takvog ropskog rada bilo omoguceno slobodnom covjeku, dok su proizvodne snage bili jos grube i nesavrsene,da se bavi javnim poslovima. Da ucestvuje u ratu, da se bavi umjetnoscu i znanoscu, da njeguje i razvija vlastitu dokolicu. Citava drevna civilizacija bila je prozeta na toj podjeli izmedju slobodnih i robova.
Ovaj se ekonomski odnos isprva pokazivao dosta snosljiv. Preovladavalo je sitno poljodeljstvo.Stanovnistvo se vecinom sastojalo od seljastva, koje je radi vlastite sigurnosti bivalo oformljeno u malim skupinama , i svako od njih sacinjavalo je svoju politicku jezgru. Odanle su u neposrednoj okolici obradjivali zemlju. Robovi su im bili pomagaci, i sve dok ih je bilo malo postupalo se s njima dobro. Pripadali su patrijarhalnoj porodici; radili su zajedno sa svojim gospodarima na poljima i u kucnim poslovima. Bili su uglavnom jos privrzeni svojim gospodarima koji su ih mogli ostaviti same na vlastitim imanjima dok su odlazili u ratove. Bilo je to drustvo jos bez ostrih sukoba s jednom relativnom seljackom demokracijom. Jednostavna seocka kultura privrzena svom poljodeljstvu. Takav je bio ranji stari vijek Grka i Talijana. Svojim razvojem ono postaje posve nesto drugo. Vremenom robovi postaju vecinsko stanovnistvo . Radna im snaga pojeftinjuje, odnosi prema njemu postaju sve grublji i do mjere da im je daljnje uzdrazavanje postajalo neisplativo. Nije tako slucajno da se upravo u to vrijeme radja krscanstvo svojim opcim zagovaranjem njihova oslobadjanja.
Totom dugih stoljeca stari se poljodedjelski odnosi sve vise raspadaju. Taj spori ali siguran proces donijela je pojava militarizma. Ratovi koji su se do tada zbivali i unosili obavezno vojacenje njenih slobodnih seljaka bivali su od manjeg znacaja sve dok su njihovi robovi odgovorno vodili racuna o njihovim domacinstvima.
Ali postepeno, dok se ratovanja sire i produbljuju, postaju tako uzrok mizerije i sve tezeg opstanka. Mali posjednici bili su prisiljeni ostavljati svoja imanja za duza razdobla. Time su uranjala u korov, sve ih je teze bilo iznova obnavljati, prouzrovala su zaduzivanja kod bogatih sve dok su se pretvorili u njihovu svojinu. Dotadasnje slobodno stanovnistvo time se sve vise pridruzuje nomadskim robovima,dok bogate klase postaju sve mocnije.
Kao sto su im ucestalija ratovanja omogucavala i sve laksu eksproprijaciju sitnih posjeda, kao i da im ta ista ratovanja sve lakse i jeftinije obezbjedjuje radnu snagu na vlastitim posjedima, tako im ratni zarobljenici postali njihovi robovi , rasprodani su na trzistu sve nizom cijenom. Bogati posjenici postaju sve bogatiji. Tamo gdje su se nekad zaticali sitni obradjivaci vlastitih imanja, tu se sada nalaze veci posjedi, obradjivani masovnim ropstvom, tjerano bicem nadstojnika. Sa poljodjelstva, taj se robovski rad dalje siri na druge djelatnosti, u rudarstvo, plovidbu, velike sjedinjene radionice i drugdje. Sve gdje god se otvarala prilika sticanja profita pozudnijih bogatasa, i gdje god se nagomilavala sve jeftina radna snaga.
Stjeran sa vlastitog posjeda,taj obezvlasteni seljak pocinje naseljavati gradove , narocito Rim, gdje stice ona opca prava rimskih gradjana na drzavne subvencije*. Ali i bezpostednu konkuretnost sve jeftinijie radne snage, koja im tu ne omogucucuje jedan pristojan zivot, baveci se rukotvorstvom, trgovinom ili u drugim aktivnostima, a sto ih sve dublje ponizuje i uvrstava u siromasniji proleterski slum. Prosjacenje, pokloni od pojedinacnih bogatasa ili drugih, koji bi ih primili kao sluge i dizali time svoj javni ugled, i kitili se svojim dobrotvorstvom, bio je to je jos jedini izvor njihovih prihoda. Taj slobodni proleter nije sada postao samo slobodan gradjanin, sticajuci pravo glasa, vec i priliku da se pridruzi velikim kradjama bogatih i sticanja privilegija za drzavne subvencije. Jos od ranijih vremena ovdje se bio zadrzao obicaj ga se skitajuci proletarijat dohranjuje, kao i da mu se omogucava prisustvo javnim zabavama. Taj se obicaj postovao, vremenom postajao sve trazeninijim u mjeri da su tadasnji vladari bili prisiljeni da udovoljavaju sve vecim zahtjevima, bivajuci svjesni da se gladno stastanovnistvo moze lako pretvoriti u opasnu gomilu, koja je generacijama postajala vicna neradu i ovisna da ju se uzdrzava. Kakva razlika izmedju danasnjeg proletarijata, koji izdrzava drustvo svojim radom i ondasnjeg proletarijata, koji je u velikim skupinamma naseljavao tadasnji Rim i druge vece gradove. Nevican radu u toku nekoliko generacija, bio je bez ikakvih prihoda. Zivio je od milostinje, odnosno na racun drustva, koje, zbog svoje klasne raslojenosti nije marilo za onaj dio masa koji je ostao bez svojih posjeda.
Da bi se kako tako podmirile potrebe sve vise rastuceg proletarijata, koji se i dalje mnozio bez ikakvih mogucnosti da dodje do nekog zaposlenja, vladarima preostaje osvajanje novih teritorija, iz kojih ce se cijediti sve veci nameti. Vladari, ne samo da time smiruju donekle unutrasnje drustveno stanje vec se znacajno obogacuju eksploatacijom novo osvojenih zemalja kao guverneri, utjerivaci poreza , zelenaskim kreditima i monopoliziranom trgovinom. Zahtjev proletarijata da zivi na racun drzave postao je tako i jedan od glavnih pokretaca da se osvajaju nove zemlje.
*The Roman proleteriat lived at the expense of socity, while modern cociety live at the expense of the proleteriat.“ K. Marx
„The Roman proleteriat became, not wage laborers, but a mob of do- nothings more object than the former 'poor withes' in the southern country of the Unitet States…“K. Marx
Drustvena cijena robovlasnistva
U vrijeme Krista, prisvojeni teritorji Rimskog Carstva bili su zaokruzeni. Rim, rimski vladari, kao pravi monstrumi, prosirili su svoju dominaciju na sve strane, pocem od srednje Azije do Atlantika, od sjeverne Engleske do Saharske pustinje. Kao veliki izrabljivaci, apsorbirali su bogatstva svih tih zemalja , koncetrirajuci jedan nevjerojatan luksuz u ruke nekolicine, tjerajuci sva ta drustva u sve vecu mizeriju i bijedu. Svemu sto je preostalo od nekadasnjeg seljastva i obrtnistva nametnuti su im nevjerojatni porezi ( ne bez razloga Rimski „publicans“ postaju naj omrazeniji u narodu) toneci sve dublje u bespomocnu bijedu.Citave zajednice u svim tim zemljama bile su podredjene zajmovima po nemogucim otplatnim ratama nametnutim od strane rimskih financera, koji nisu popustali sve dotle dok im nisu preoteli i zadnju preostalu imovinu. Preoteta bogatstva iz osvojenih zemalja prenosila su se u Rim.
Drustveni uvjeti stvoreni takvom eksploatacijom postali su tako losi da su natjerali stanovnistvo da se ne samo proda kao rob, vec da se takvo ropstvo smatralo kao konacno olaksavajuce rjesenje koje ih je oslobadjalo od jos tegobnijeg opstanka kao slobodna ljudska bica.
Sve veca proletarizacija velike vecine stanovnistva , gigantska koncentracija bogatstava u posjed malobrojnih, okrutna eksploatacija daljnjih dosega- to su bila zapazena vremena cijelog Rimskog Carstava kad se pojavio Krist.
Jedan na izgled slican razvoj kapitalisticke proizvodnje koja vlada danas Ali izgled je samo prividan. U biti drustveni su uvjeti tada bili drukcije prirode.
Dok kapitalisticki nacin proizvodnje unapredjuje sve vecu tehnologiju rada, beskrajne inventivnosti i nova otkrica, koja omogucavaju utrku za sve vecim kolicinama nuznih objekata lagode i sa manje napora,sljedstveno, stvaraju se uvjeti za jednu novu visu formu drustva koje pridonosi opce drustvenoj beneficiji putem socialisticke metode proizvodnje i raspodjele – gdje toga nije postojalo u starom drustvenom uredjenju . Sve je bilo usmjerno prema doli i prema natrag, nista prema usponu i prema napretku.
Raspad robovlasnickog drustva
Robovlasnistvo, kao baza cjelokupnog drustva , stvara jednu nesavladivu prepreku bilo kakvom tehnoloskom napretku. Robovski rad koji je postao vec toliko jeftin nije mogao stvarati nikakav poticaj pronalazenju nekog odgovarajuceg nacina proizvodnje kojim bi se ustedilo na radnoj snazi. Masina koja omogucuje vecu proizvodnju sa manje radne snage, kracim vremenom i sa manje napora, ustedila bi malo i rijetko svom vlasniku, jer bi njena cijena tada bila daleko visa od ustede kojom bi se postiglo sa smanjenjem radne snage. Spoznaja prirodnih znanosti , koja se odvijala veoma sporo, imala je jos tada veoma malo utjecaja na opcu proizvodnju.
I nije samo jeftinoca robovskog rada bila ta koja je prijecila daljnji tehnoloski razvoj, vec je nato utjecala i jedna vladajuca patvorenost. Robovi nisu vise kao nekad u patriarhalnom drustvu zivjeli pod istim kroovom sa svojim vlasnikom i odlazili s njima na posao, vec su bili zatvarani u posebnim nastambama i drzani pod prismotrom. Bili su neinteligentni, nepouzdani, nezainteresirani,lijeni, koje je trebalo tjerati na rad pod bicem njegovog nadstojnika. Time su stvarani sve losiji uvjeti njihova zivota. Za patnje koje su im nanosene osvecivali su mucenjem njihovih zivotinja, razarali njihove staje i cinili sto vece stete sa sto manje koristi. Moglo se je tako, na jedan odredjen nacin, tjerati ih tek na neke grube i jednostavne radove. Dok za bolje i preciznije, njihove sposobnosti nisu vise zadovoljavale. Bilo bi posve nemoguce da ih se u mnostvu zaduzi da vode racuna o poslu sa nekim interesom i unesu u njih svoja iskustvena umijeca.
Stagnacija proizvodnih snaga postala je tako neizbjezna posljedica u postojecim drustvenim vlasnickim pravima nad ljudskim zivotima. Produktivne snage postaju paralizirane; vise tu nije bilo mjesta bilo kakvom daljnjem razvoju u okvirima robovlasnickog drustva. Postojece jurizdisticke kondicije trebale su bankrotirati prije no sto neke nove prednosne proizvodjacke relacije mogu biti uspostavljene. Svugdje se pocinje prepoznavati prednost slobodnog rada , kao i pocetak njegovoj prilagodbi. Urusavanjem Rimskog carstva postaje posve uobicajeno da vlasnik oslobadja svoje robove ili ih zadrzava uz neki mali najam, cime im se iducih godina omogucava da posve otkupe svoju slobodu., ali ti oslobodjeni robovi ipak ostaju u zavisnom stanju svojih dotadasnjih vlasnika, kojim postaje duzan jednog svog dijela zarade ili to placa u obliku godisnjeg poreza. Ta zarada koja proistice od oslobadjanja roba koju on zaradjuje kao zanatlija ili trgovac bila je sve u svemu daleko veca od viska kojeg je on predhodno ostvarivao svom vlasniku kao rob. Takvo je bilo stanje u gradovima. Pokraj njih se odvija slican pokret. Nepregledna imanja kultivirana robovima, sve se vise zaticu ne profitabilnima. Zemljoposjednik tako pocinje sa njihovom parcelacijom te ih iznamljuje svojim polu robovima za odredjenu svotu ili za odredjen dio proizvoda. Na taj nacin bogati zaradjuju jos vise nego sto je to bio slucaj sa njihovim robovskim radom.
Tako se staro drustvo postepeno raspada; srednji vijek time objase njegove rusevine, ma da jos postepeno i gdje se jos ne odrazavaju posve jasno njegove nijanse.
Paraliza proizvodnih snaga prouzrokovana drustvenom institucijom starog svijeta nije predstavljala tek stagnaciju; znacila je i opci regres. Nije samo vecinsko stanovnistvo vec i drustvo u cjelini posve osiromasilo i njegov izvor bogatstva postepeno je postajalo sve oskudniji.
Eksploatacija sa strane drzave i njenog bogatog dijela stanovnistva Imperije vodjena je neprekidnim rasipnistvom. Dok se u kapitalistickom proizvodnom sustavu veliki dio bogatstva koje kapitalista apsorbira biva investiran u nova proizvodna sred, u tvornice, rudnike , zemljisno unapredjenje, transportna sredstva, i sve ostalo sto biva potrebno proizvodnji novih bogatstava,pod starim drustvenim uredjenjem bilo je malo i nikavih prilika da se aplicira takva proizvodnja.Porezi i lihvarski interesi slijevali se poput zlatnog toka iz Azije, Europe i Afrike u Rim, gdje se naveliko trosilo na festivale, teatarske performanse , sjajna zdanja i drugo. To je sve predstavljalo jednu eksploataciju bez kraja ; vjecno uzimanje nikakvo nadomjestanje. Raste siromastvo,opca mizerija , raspad cijelim Imperijem postaje neizbjezan ishod; godina za godinom postaju sve gore.
Drugi su uzroci takodjer pridonosili tom stanju.. Zemlja je postala iscrpljena, upravljanje sa nepreglednim posjedima postaje napadano i potkradano. Imanja koja su bila izvor zitnica sa minimalnim stocnim fondom , iz kojih se izvozilo zito u Rim, Aleksandriju i druge vece gradove, postajala su sve manje rodna zbog sve nemilosrdnijeg iscrpljivanja zemljista i zbog njihovih kratkovidno profitnih iskoristavanja bez bilo kakvih nacina da se ona ponovno obnove .
Plodni kapacitet im opada. Postojeci militarizam takodjer je pridonosio u znatnoj mjeri sve vecem drustvenom osiromasenju.
Takodjer, sve veci zahtjevi se namecu za obranu nepreglednih granica Imperije od barbarskih naroda. Romansko stanovnistvo bilo je nedovoljno da se obrani, dok je njegov izgladnijeli proletarijat bio posve nesposoban da se koristi u ratne svrhe. U tu svrhu unajmljuju se barbari sve dok njihove usluge ne poskupe naporedo njihovoj potraznji. Taj obrambeni teret neprekidno raste, gutajuci sve veci i veci dio bogatstva koji je prethodno bio grabljen sirom svijeta. Da bi se udovoljavalo tim militaristickim zahtjevima mirovna nastojanja morala su biti napustena . Sjajni drumovi nisu mogli vise biti odrzavani; Navodnjavanje se ogranicuje zbog sve veceg crpljenja njegovih izvorista i pretvarajuci ih u ne plodna polja. Stanovnistvo opada- civilizacija se povlaci.
Rezultati svega toga vode u opcu dekadenciju, sigurnim i polakim hodom krece se u sveopcu neimastinu. Bilo je to drustvo koje je prezivljavalo iznad vlastitih mogucnosti, krecuci u neizbjeznu propast. Pucalo je u svim svojim savovima, sve dok mu je preostajao onaj svestrani raspad.
U svim je klasama preovladavala jedna opca nelagoda. Zbunjenost i uplasenost i nesrecom koja se naslucivala. Nikakva nada za buducnost. Naziralo se tek opce propadanje i mrak. Ovako ocajne drustvene prilike ostavljale su svoj dubok pecat na stanovnistvo. Intelektualni zivot kao da je poprimao jedan svoj drugciji tok, cime se, u stvari, pripremao put prema radjanju Krscanstva i njegov pobjedonosni pohod po cijelom svijetu.
U drustvu sitne zemljoradne ranijih vremena, religiozno shvacanje sastojalo se od neke vrste racionalne prirodne religije. Prirodni elementi o kojima se malo ili nimalo znalo imali su neki ljudski oblik. Misticizam jos nije postojao. Nije postojao neki osobni bog. Svecenistvo kojim je upravljala drzava vodili su jedino racuna da se u odredjenim svetkovinama redovno pridose zrtve,i sve dok je tako bilo bogovi nisu imali nikakvih drugih zahtjeva prema stanovnistvu. Grijeh i svijest o grijehu bili su posve nepoznati pojmovi. Ako je covjek postupao u interesu drzave i drustva,on je postupao pravilno. Gnjev bogova se pojavljivao samo u slucaju kada se necije ponasanje nije odvijalo u tom skladu. Njegov privatni zivot bila je njegova privatna stvar. Nije se bavio zagrobnim zivotom; njegova je paznja bila usredotocena na zemaljski zivot. Ako je netko i gajio neke svoje pojmove o jednom drugom zivotu bili su to neki nejasni pojmovi o sumornom i tuznom svijetu aveti.
Beznadnost i misticizam
Koliko su drugaciji bili religiozni i moralni nazori ljudskog uma pod kraj starog vijeka, kao sto je tad postojala nemilosrdna eksploatacija , velika miserija i opca beznadnost! Nemiri, nesigurnost i tjeskoba dominirali su tadasnjim mentalitetom. Kao sto nije bilo nikakvog znaka izlazu iz mizerije starog drustva u jedno novo , bolje i sretnije stanje, tako isto nije postojao izlaz k nekom zamisljeno robusnijem pogledu na zivot izvan tog kaosa ,pogled koji bi potakao bar da se krene u potragu za jednim boljim drustvom. Dok sve povecavajuca razocaranja u kapitalizam nasih vremena bar su sklona namjerama da se kreira jedna bogatija zivotna koncepcija klasnog subjekta, dok on postaje sve svjesniji vlastite drustvene pozicije i historijske misije, raspad starog vijeka kreirao je osjecaj opce nesigurnosti, zbunjenost i moralnu nemoc. Narod se osjecao kao da postoji na nesigurnom temelju i u strahu trazili su utocista prema bilo cemu sto mu moze sluziti kao potpora i utjeha.
Taj je sentiment vladao, iznad svega, u proletarijatu, u velikim masama siromasnih ljudi i bivsih robova zapalih u bijedu i bez ikavih izvora za zivot. Treba se pri tome podsjetiti koliko se radikalno razlikovao proletarijat onih vremena sa danasnjim. Suvremeni najamni radnik, u kapitalizmu, kao individualac, on nema nikakve sanse da se popne na neki bolji i sigurnji placeni polozaj. Ali smatran kao jedan od pripadnika vlastite socialne klase, pred njime je svijet koji se moze osvojiti puten socijalne revolucije i koja proizlazi iz njegove klasne borbe. Nije bilo tako sa starim proletarijatom. On se osjecao napusten od drustvenih snaga kojima se nije mogao suprotstaviti. Nije sagledavao izlaz iz miizerije, ni kao individua niti putem svog klasnog ujedinjenja. Njegova je pozicija bila bezizgledna u jednom posve drugom smislu. Jedino stvarno i trajno oslobodjenje o kojem je on mogao misliti nije lezelo van granica postojeceg drustva, vec van granica zemaljskog zivota. Samo tamo se mogao nadati nekom rjesenju. Njegove su se misli tako usmjerile prema misticizmu obavijenim poezijom i snovima, a ne svjesnim upravljanjem svojim dejstvima.
Pocelo se tako sanjati o nekom spasitelju, koji bi mogao izbaviti covjecanstvo nekim nad prirodnim silama, vjerovanjem da su zato nadlezni carevi. Njihove se osobe smatralo kao nadljudske , bozanske i sirile se o njima svakakve cudne price. Nakon Cezarevog pogreba pojavila se kometa, To je navodno bila njegova dusa koja se uzdizala prema bogovima.
Proces carskog truljenja se time ipak nije mogao sprijeciti. Drustvena je mizerija rasla, naporedo njome i misticizam. Narod je sve vise pocimao vjerovati u zagrobni zivot . Ako je zemaljski zivot trebao biti tako los, kao sto je bio, tada bi morao postojati neki drugi, zagrobni zivot, gdje ce se steci otkupljenja za ovdasnje patnje. Onaj svijet sumornog sivila, koji je tako malo uznemiravao ljude proslih sretnijih dana, sada se sve vise prikljanja krscanstvu. A time se radjaju vjerovanja o kaznama i nagradama poslije smrti za zasluge na zemlji. U obliku ideje o nekoj cistoj nebeskoj pravdi. Taj se utjecaj odrazava narocito na moralne posljedice. Sve vise preovladava ideja „grijeha. Pojam o liku boga pretapa se u molitve i poniznost, nadomjescuje staro trgovacko bogosluzije, kojeg su provodili svecenicki zastupnici drzave.
Tradicionalna mitologija puke naive nije vise bila u stanju zadovoljiti religiozne potrebe jednog nadolazeceg novog doba . Odnosno bila je prilagodjena i zamjenjena zahtjevima nastajucim drustvenih promjena. No, istocne religije, koje su zadrzale misticne osobine , jos su se uvijek zadrzavale i ostale od znacajnog utjecaja u zapadnom dijelu Rimskog carstva, gdje mu je jedan dio stanovnistva i dalje bio priklonjen. Ali jednobostvo je sve snaznije sebi utiralo put. Vjerovanje u jednog boga preuzelo je staro prirodno vjerovanje u mnogobostvo. „Neznani bog“, kojem su Atenjani podigli hram, znacajan je primjer novog zivota koji se radjao; mnoge izjave koje proizlaze iz spisa tadasnjih filozofa veoma su nalik krscanskim. Naporedo s jednobostvom pojavlju se i drugo, naizgled suprotno shvacanje o bezbroj dobrih i zlih duhova, poput katolickih sveca i djavola.
Istovremeno su nicali u nekom mnostvu svakakva praznovjerja. U jednoj opcoj rastrojanosti i naj nakaradnije ideje nalazile su svoje plodno tlo. Sve veca potraznja raste sa raznim prorocima i carobnjacima. Zanimljiva zapazanja kako su se pri tome narodnom vjerovanju zbivala cudesa, koja se spominju u Novm zavjetu. Price kako bozanska bica radjaju djecu sa smrtnim zenama, i kako se sveti ljudi uznose na nebo bez da ostave traga svojim tjelesima. Kako su njemi progovorili i slijepi progledali. Cak i prisebni povjesnicar Tacit opisuje kako je car Vespanzijan povratio vid jednom slijepom covjeku, nakon sto mu je svojom pljuvackom premazao oci. Pricalo se o uskrnucima mrtvih. Tako cuveni cudotvorac u susretu sa jednom pogrebnom povorkom naredi da se spusti njegov lijes, obecajuci da ce mladu djevojku u lijesu ponovno ozivjeti , i ona ustane , progovori i vrati se svom domu. Takodjer je znacajno da rani krscani nisu ni najmanje osporavali sposobnost poganskih „magionicara“ da cine cuda, ali su ih tek prepisivali utjecaju zlih djavolih duhova. Nije to bio samo niz religijskih pojava, vec su i moralni nazori dozivljavali velike prevrate pod neposrednim utjecajem raspada onog starog drustva. Poprimajuci nova obiljezja sobom donose nova znacenja, koja ih sve vise udaljavaju od starodrevno morala i priljizavalo krscanstvu. U toj svekolikoj nuzdi i materijalnoj nestasici, koje je samo raslo iz dana u dan,a koje u starom drustvu ipak bila lakse snosljivo, sada pobudjuje jedno opce milosrdje i osjecaje saucesca, za razliku od prijasnjih vremena u kojima nisu postojali razlozi tome. Postepeno dolazi i do raspada raznih drzava. Medju proletarijatom se razvija smisao uzajamnosti u trazenju sklonista i suosjecaja jednog prema drugome.
Jedna osobita pojava ovog radjanja duznosti prema zajednistvu sa drugim covjekom- pored vecih sila u kojem se ona pojavljuje, sto mu daje daleko dublji karakter, sada se prosiruje na druge narode, strance i robove. Interesna istovjetnost koju je staro drustvo prirodno stvaralo, bila je ogranicena na ljude unutar jedne zajednice. Tudjin ili stranac gledan je sa podozrenjem i bio je smatran neprijateljem, te su bili izrazavani istom rijecju. Na roba se gledalo kao na zivotinju s nekom sposobnoscu razmisljanja, s kojim se, u interesu njegova gospodara postupalo dobro, a njegov ga je gospodar mogao voljeti kao sto bi volio svog psa ili konja. Taj novi drustveni razvitak napokom je dokrajcio te odnose.
Rimsko je carstvo obuhvatalo razlicite narode heterogenih nacija; medjunarodna povezanost dovodila ih je stalno u medjusobni dodir. I buduci tako pomjesani nisu vise bili smatrani kao ranije Rimljanima, Grcima, Teutonima ili Sirijancima, vec kao ljudska bica, tako da je i graniica izmedju roba i slobodnog covjeka sve vise jenjavala. Velike mase oslobodjenih robova stvarale su medjusobnu prelaznu povezanost; njihovi preci su bili robovi, dok njihovi nasljednici postaju slobodni ljudi. Mnogi su bivsi robovi poceli da se uspinju i na drustvene polozaje, kao Imperatovi savjetnici ili na polozaje „ministara“, koje slobodni clanovi visih klasa nisu podnosili zbog svojih rasnih zabluda, ali je to ipak vremenom izcezavalo. Sve veca saznanja da je ropstvo jedno neodrzivo drustveno stanje , nesumnjivo je doprinijelo toj promjeni odnosa prema robu; a mnogobrojni proleteri koji nisu posjedovali robove i koji se nisu osjecali u nekom boljem stanju od samih robova sve su manje imali razloga za gajenja vlastitog uvjerenja da su oni nesto drukciji ili nizeg stupnja od njih.
Poganstvo, kao i moralni i religijski pojmovi starog vremena, u stvari se pocelo urusavati daleko prije pojave samog krscanstva. „Veliki pan je mrtav“, bio je, prema legendi bolni vapaj koji je odjekivao ulicama. Znacilo je da ona stara prirodna religija vise nije zadovoljavala covjeka. Promjena u drustvenim odnosima utjecala je na svijest , rasprsivali su bivse pojmove i primoravaju covjeka da tumarajuci trazi svoje nove duhovne putove. Instinktivno, sve je vise bio gonjen tim pravcem, koji se kasnije radja u obliku krscanstva.
Dokle se razvila ova tendecija u vrijeme pojave Krista, najbolje govore spisi rimskog filozofa Seneke kao istaknutog studenta staro grcke filozofije. „Tijelo“ ili 'meso', kako ga je on prezirno nazivao, toliko je bez vrijednosti da ga ne mozemo dovoljno ni podcijeniti; ono je samo smrtni okvir duse, stan u kojem ona obitava privremeno , ali u kojim se nikad ne osjeca kod svoje kuce, koji je , sto vise, teret sto je tisti, lanac kojeg se ona tezi osloboditi.. Sama po sebi, dusa je isto toliko nad tijelom, koliko i bozanstvo nad materijom, istinski zivot duse pocinje tek onda kada napusta tijelo…Sadasnji zivot je njemu predigra jednom boljem zivotu, tijelo tek mu je svratiste koje dusa ostavlja da se povrati svojoj visoj kuci. On gleda radosno prema onom danu, kada ce polomiti svoje tjelesne lance – 'rodjendanu vjecnosti', kako ga on nazivlje. Takvog osvajaju i prvi krscani; on oslikava taj vjecni mir,koji nas ocekuje gore, slobodu i blazenstvo nebeskog bistva, svijetlost razumijevanja, koje ce nam otkriti tajne cijele prirode; pri tome ne zaboravlja ponovno sjedinjenje poslije smrti. On takodjer shvaca smrt kao veliki dan suda, u kojem ce biti izrecena presuda svima nama; u zagrobnom zivotu vidi smisao snagu naseg moralnog zivota. Ne uznemiruje se da ce ga dusa nekad ostaviti je ce se pojaviti u nekom drugom obliku“.
Elemente za sirenje krscanstva stvarale su tadasnje intelektualne, religiozne i moralne struje, od kojih, svaka svojom logicnom nuznoscu ponice iz drustvenih promjena pri samom kraju starog drustvenog uredjenja. Pojavljuje s 'punoca vremena' kako se to slikovito tumacilo. Kad se u prvim stoljecima nase ere krscanstvo pocelo siriti medju jevrejskim kolonijama Rimskog carstva, ono vec zatice misli tih zajednica, dodajuci im odredjeni oblik pojmovima koji ce zavladati svijescu cijelog stanovnistva, narociti proletarijata. Postale su ne samo njihovi religiozni i moralni nazori,koji su naisli na simpatije masa, vec su postale i njegove drustvene norme.
Krscanstvo tako, u svom prvom i najcistijem obliku, bila je religija proletarijata, siromasnih, izrabljenih i postenih drustvenih slojeva. To su bili ljudi kojima je tada govorio Krist. Prije no sto se pojavio kao ucitelj proucavao je sinagogino prorocanstvo Isaije u Nazaretu: „Duh je gospodnji u meni,zato me pomaze da najavim evangelije siromasima; poslao me da izlijecim skrusene u srcu; da propovjedam zarobljenima da ce se osloboditi, slijepima da ce progledati, i da oslobodim suznje.“ (sv. Luka: 4-18) U njegovim prorocanstvima izlozena je priroda njegove djelatnosti. S ovim se slaze i ono sto kasnije kaze: „Blago vama koji ste siromasni duhom , jer je vase carstvo Bozje. Blago vama koji ste gladni danas , jer cete se najesti. Blago vama koji sad placete, jer cete se veseliti.“ (Sv. Luka: 6.20-21)…. „Dodjite k meni svi koji ste umorni i optereceni i ja cu vas odmoriti.“ (Sv. Luka: 11.28)
Bio je to obican narod koji se okupljao oko njega da ga cuje. Njegovi apostoli bili su siromasni ribari i zanatlije. Veliki gnjev i gnusanje vladao je drustvom . Bili su to bas oni jadni i prezreni koji su ga slusali i nalazili svoja utocista. I ne samo utjehe dusi, vec i prakticnu obranu od onih koji su ih ponizavali. Prica o zeni uhvacenoj u bludu ,u svojoj uzvisenoj prostoti , najtezi je izraz prezrenja postojeceg moralnog licemjerstva, tadasnje Kristove rijeci koje i dan danas imaju svoju tezinu. „Koji je medju vama bez grijeha neka prvi baci kamen na nju.“ (Sv. Ivan: 8.7.)
Njegova je poslanica milosrdja i blgosti za siromasne i odbacene od drustva ; za bogatase su postojale samo grube rijeci . Bogati ce podnositi teske muke u paklu ne zbog svoje pokvarenosti i grijesnosti , vec iz prosto razloga sto je bio bogat i uzivao svoje bogatsvo u svili i kadifu, dok je Lazar spavao pred njegovim vratima i hranio se mrvama odbacenog s njegovog stola. Isti pojam o bogatsvu sve se cesce upotrebljavao. Apsolutno se osudjuje svako ono drustvo u kojem ima bogatasa i siromaha, izobilja i nuzde. „Ali tesko vama bogatima, jer ste vec primili svoju utjehu!“ (Sv. Luka 6.24) Zaista vam kazem da je tesko uci u carsko nebesko. I jos vam kazem : lakse je devi proci kroz iglene usi nego sto ce bogati uci u carstvo Bozje.“ (Sv. Matej 19.23. 23.) A kad ga bogati covjek pita sto on treba uciniti da zasluzi to carstvo nebesko, Isus odgovori: „Ako zelis biti savrsen, prodaj sve sto imas i daj to siromasima, tad ces imati blago na nebu.“ 8Sv. Matej 19.21. U poslanicama njegovih sljedbenika svugdje se ponavlja taj prezir prema bogatsvu, narocito se u poslanici Jakova bogatasi osudjuju zbog izrabljivanja i ugnjetavanja , kojima potcinjavaju siromasne: „Nisu li to bogati koji vas muce i odvode vas na sudista?“* (Sv Jakov 2.6.)… Hodajte vi bogati sad uplakani i ridajte u vlastitoj nesreci Bogatstvo nek vam istrune , a haljine nek vam izjedu moljci. Zlato i srebro nek vam zardja a njihova rdja bit ce dokaz za vas: vase ce tijelo pojesti poput vatre.. Stekli ste bogatsva u posljednje dane. Gle, vidi izrabjivaca rada koji je pokrao vasa polja, (--?--).
Prema tome je vidliva odlucna tendencija tadasnjeg proletarijata iz prvih stoljeca , koju je teologija kasnijih vremena posve izvrnula sofisticiranim upraznjavanjem bezobzirnog nasilja protiv starih tradicija. Pozitivni socialni ideali koje je proklamiralo krscanstvo jednako su se odnosili i na ideale tadasnjeg proleterijata.
Krscanski komunizam
Bio je tokomunizam zajednikog posjeda i potrosnje, komunisticka forma drustva , koji je bio prironi izraz jednog prizeljkivanja starog proletarijata, a koji je u prvoj krscanskoj kongregaciji bio ne proklamiran vec i prakticiran. Ma da joos nisu postojali uvjeti za jedno socijalisticko drustvo suradjujuce zajednice, jer su historijski uvjeti zato jos nedostajali; potrosacki komunizam, zajednicko uzivanje stvari i zbog postojecih proleterskih idela onog vremena .
Taj je princip istaknut u Evangelju,narocito u “ Acts“ Onaj koji ce sljediti Krista treba da se rjesi cjelokunog posjeda , pokloniti ga kongregaciji,tom skupu koji zivi u zajednickom domacinstvu, odrzavan zajednicom. To nije bio neki dobrovoljni cin dali ce pojedinac predati svoje vlasnitvo zajednici , vec duznost koja je smatrana kao moralni grijeh ako je zapostavljeno. Ananias i njegova zena Saphira bili su osudjeni na smrt sto su zadrzali dio posjeda van zajednice. (Acts 5.) Krscani su trebali biti bezvlasnici, a mogli su ih koristiti iskljucivo kao zajednicki posjed. U „Acts“nalazimo opis takvog krscansko zajednistva , i nalaze se uzakonjeni prema nalogu Krista , utemeljena iskljucivo na idealima potpunih komunistickih odnosa vlasnistva i njegove potrosnje
„I svi koji su bili vjernici zivjeli su zajedno na zajednickom imanju; prodavali su svoje posjede , stvari i dijelili ih medjusobno sa svakim koji ih je trebao. Svaki su se dan jednodusno okupljali u crkvi, djelili kruh po kucama i primali su hranu s radosti i prostoti srca , hvaleci Boga i milost za sve ljude. Gospodin je tako svakim danom umnozavao drustvo onih koji su se spasavali. (Djela: 4.44.-47)
„Jer ni jedan medju njima vise nije bio siromasan, koliko god ih je bilo rasprodavali su svoja imanja i kuce, i donosili su novce koje su zaradili razastirajuci ih pred noge apostola. Svima se davalo koliko im je bilo potrebno“ (Djela 4. 34-35)
Posve je razumljivo da je jedno takvo komunisticko drutvo bilou stanju da privuce velike mase gladnih , ne samo u Palestini vec i siromRimnskog carstva . Ali ce se takodjer brzo ukazati da ce njegovo trajanje biti kratkog vijeka. Broj ocajnih, koje je trebalo zadovoljiti brzo je rastao, ali ne i kolicina materjalnih dobara koji su tada mogli biti proizvadeni. Nakon sto se dostiglo do tog skladisnog dna ljudima je preostalo tek da sanjaju o nekom novom povratku krista i da se kraj ovog svijeta naglo problizava. Ali , kako je vrijeme odmicalo, sve vise se nagomilavale teskoce . Iz tadasnjih Pavlovih poslanica, stice se jasan dojam o ostrim opomenama mocnijima zato sto ne pridonose dovoljno na zbrinjavanju siromasnih slojeva u zajednici. I vec za nekoliko decenija neminovno dolazi do urusavanja tog cistog komunizma. Razlog je ocit : klasni interesi proleterijata nisu se mogli usuglasiti sa interesima nastajuce burzoazije. Preostalo mu je jedino da se ponovno prometne u jednu vec zastarijelu milostinju, koje prevelo uglavome na pomaganja svecenstva , a koje je direktno islo na ustrb zajednice. Obicajeno pricesce sada se pretvara u puku imitaciju zajednica prvih krscana. Sredstva koja su se i dalje sakupljala za zajednicu sve se vise pocinju slijevati visim duhovnickim kastama, ciji zahtjevi rastu proporcionalno sa njegovim odvajanjem od njene iskone kongregacije.
Taj krscanski komunizam polako transcendentira u svoju potpunu srednjevjekovnu izrabljivacku crkvu. Teologija jos za neko vrijeme prezivljavla, ali tek u oblicima vlastite preobrazbe i prevrtanja cjjelokupnih smisaonih pojmova iz Novog zavjeta, koji se odnose na tumacenja bogatstva i bijede, i da bi napokom posve lisila „soli“ rano krscanski nauk, te ga prilagodila potrebama novih drustvenih izrabljivaca , u cijem se drustvu zatice sve do nasih dana.
Ono sto je jos dugo prezivljavalo, tek je pripadalo raznim sektaskim strujama, koje su pokusavale da povrate programe ranog krscanstva. I nakon zavrsetka srednjeg vijeka jos su uvijek dolazi do izrazaja tokom sve napetijih klasnih kontradikcija, koje dostizu svoj vrhunac u kapitalisticko globalnoj Imperiji.
Zakljucci iz djela „svetih apostola“, sto vise i danas pretstavljaju jednu osudu licemjerstva , s bibljom u rukama da se dokaze pravo i opravdanost privatne svojine .
Na drugoj strani, kao da sve vise strsi ona gorka istina da ni jedan sociajlisticki pokret jos nije izrazio tako ostre osude privatne svojina kao sto je to ucinio Krist i njegovi rani sljedbenici.
Opaska ovog skromnog co-prevoda:
Za Gustava Banga , rodjenog u Danskoj 1871.- 1915., gdje je izrastao pod utjecajem svog oca historicara, i nakon toga postao aktivni suradnik Sociajlisticke Radnicke Partije Amerike,njen tadasnji nacioanalni sekretar Arnold Petersen, pisuci predgovor 1916. engleskom prevodu, kaze sljedece:
„Dr. Bang was a quiet and unobstrusive man unassuming almost to the point of self-effacement. And, like most scholars he was totaly devoid of vanity. Though he has added nothing to the fundamental principle of sociology and economic s. he has done much to make these principles, i.e., the principles of Marxian Socialism, better known to and more easely understood by a large circle of working- class readers. For this he has earned a niche in the hall of fme of international Socialism.
Arnold Petersen,
New York, April, 1916.
.
|
- 16:05 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|