14.12.2011., srijeda
ANTE TOMIĆ: Ako je Maleš, onaj fejsbuk ustaša, junak našeg doba, tko su negativci?!
Hapšenju sudačkih gadova ne mogu se pošteno ni radovati
Kad on naruči juhu, to je drama u kojoj nehotice svi sudjeluju. Starac ima skoro devedeset godina i ruke mu se tako užasno tresu da, kad zahvati žlicom, od tanjura do usta obično sve prolije. Ipak, čak se i ne namršti kad mu se to dogodi, ne zagunđa, niti opsuje, ne ljuti ga vlastita tjelesna nemoć. Strpljivo poliže mokru žlicu i krene iznova, uporno i neumorno, ne dajući se obeshrabriti, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju .
Nekoliko puta zatekao sam se u gostionici dok je bio na objedu, a on dolazi svaki dan i juhu, stara škola, nikad ne propušta. I uvijek bi se dogodila jednaka stvar.
Za svim stolovima malo bi pomalo zavladao muk i prestalo bi se jesti, ljudi bi se zaustavili s jedaćim priborom u zraku i napeto promatrali njegovu sizifovsku borbu s tanjurom bistre govedske juhe, u sebi navijajući da uspije, i gotovo bi ustali i oduševljeno pljeskali i klicali, kao Goranu Ivaniševiću kad je osvojio Wimbledon, u trenutku kad on drhtavo nagne tanjur i, zadovoljno mumljajući, pokupi zadnje kapi sada vjerojatno sasvim hladne tekućine.
Prošli tjedan prvi put sam razgovarao s njim jer mi je netko rekao da je stari jednom davno bio nogometni sudac. Oprezno sam, naravno, sačekao dok mu nije došlo teleće pečenje s pire krumpirom.
“Ovoga u vaše vrijeme nije bilo?” upitao sam sa susjednog stola, pokazujući novinski članak o podmićenim osječkim sucima koje su uhvatili s obilježenim novčanicama.
“Nije”, odgovorio je on kratko, a zatim stavio zalogaj u usta, pažljivo prožvakao, progutao i dodao:
“Nama su klubovi dovodili ženske.”
“Ženske? Bogati!”
Dida je ozbiljno kimnuo.
“Kurve?”
“Ne znam ja šta su one inače radile”, kazao je starac džentlmenski.
Pa da, pomislim, baš sam i ja prostak. Zašto bi žene odmah bile prostitutke? Zar je teško zamisliti da su se dame bez pare i dinara, čista srca, plemenito i nesebično podale za voljeni klub?
Zašutio sam načas posramljeno, a onda se nečega drugoga sjetio:
“I nije vas bilo strah?”
“Čega bi me bilo strah?” nasmiješio se dida. “Da mi gospođa ne sazna?”
“Pa ne, mislim...”, promucao sam, “da vas policija ne uhvati.”
“Policija?!” začudio se on. “Kako bi me policija uhvatila?”
“A da su vam podmetnuli obilježenu žensku?
”Dida je na nekoliko trenutaka zaprepašteno zinuo sa zalogajem neprožvakane teletine na jeziku. Umalo mu je dentjera ispala.
“Ajde, mali”, rekao je naposljetku, “nađi nekoga drugoga zajebavat”.
Nasmiješio sam mu se prijateljski i ostavio ga da u miru jede, zamišljajući kakva bi spektakularna akcija hapšenja bila da nekakvom nogometnom sucu pohotniku podmetnu USKOK-ovu pouzdanicu s podvezicama i štiklama.
Ona je njemu lukavo obećala svoju djevojačku čast i namamila ga u motel, da bi se tip sutradan na utakmici odrekao svojih svetih sudačkih načela, a on, siroče, jasno, i ne naslućuje da u susjednoj sobi čuče dva inspektora sa slušalicama na glavi i samo čekaju pogodan trenutak da upadnu s isukanim službenim oružjem.
Iz slušalica se čuje kloparanje cipela, zatim šuštanje tkanine, otvaranje patentnog zatvarača, cmakanje i muklo stenjanje.
“Da upadnemo?” šapne mlađi inspektor nervozno.
“Pssst!” ušutka ga stariji kolega.
Iskusan policajac zna da brižljivo pripremana zasjeda lako može propasti ako banu prije negoli ga on njoj metne. Dokaz je nezakonit, ni jedan ga sud neće prihvatiti, ako osumnjičeni nije umočio.
Sjede tako inspektori i živčano osluškuju, dok im se znoj cijedi niz obrve, sve dok mikrofoni tamo iza zida napokon ne uhvate metalni šum opruga madraca i kratak, gotovo nečujan ženski uzdisaj.
To je to! Stavio ga je! Akcija!
Nekoliko minuta kasnije stoje njih dvojica oko kreveta nadmoćno se osmjehujući, dok se nogometni sudac skupio jastukom pokrivajući prepone i izbezumljen muca kako nije ono što gospoda inspektori misle, on je djevojku sreo u kafiću, popili su nekoliko pića i eto...
Otkad je nezakonito voditi ženske u motelske sobe?
“Nemoj se truditi”, prekine ga stariji policajac.
“Nema smisla. Ona je obilježena, dragoviću.”
“Obilježena?! Kako obilježena?!” zgrane se osumnjičeni, a inspektor slavodobitno podigne plahtu kojom se pouzdanica sramežljivo pokrila i pokaže mu lažni madež koji su njoj smeđim flomasterom nacrtali s unutrašnje strane lijeve butine.
“O, šit! Imate me”, reče nogometni sudac i u suzama im sve propjeva...
Gledajući starog suca kako komadićem kruha brižljivo skuplja ostatke umaka od pečenja, nisam mogao ne zažaliti za njegovim vremenom kada su se utakmice namještale zahvaljujući nevinijim slabostima, kad nije bilo gramzivih lupeža što uzimaju mito od sto tisuća eura.
Hapšenju takvih gadova ne mogu se pošteno ni radovati. Što bi me zaista u ovoj posljednjoj aferi moglo ohrabriti i ospokojiti.
Mislim, ako je Hrvoje Maleš, onaj fejsbuk ustaša, junak našega doba, negativci nam zapravo i ne trebaju, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju .
Komentar ovog bloga:
Negativci- to smo mi svi,koji njegujemo i izivljavamo se na raznim Malesima.
|
- 12:07 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|