05.06.2011., nedjelja
KADA TONEMO U BARUSTINE VLASTITIH BRBLJARIJA, UVIJEK NAIDJE POMOC PO KOJEG CITATA TUDJIH MISLI DA NAS IZVLACI NA JEDNU CVRSTIJU HRIDINU :
„Suvise smo se prilagodili ukusu publike. Nije nikakvo cudo. Istupamo pred sirokom javnoscu i zelimo da se svidimo. I zato s nasih pjesama skidamo sve sto je na njima osobito. Oduzimamo im njihov specificni ritam i prilagodjavamo ga konvenciskoj ritmici. Biramo pjesme iz najmladjeg kronoloskog sloja, svakojake cardase i poskocice, jer su najpristupacnije i najdopadljivije. Oponirao sam. Mi smo tek na pocetku puta. Zelimo da se narodna pjesma sto vise prosiri. Zato se moramo malo i prilagoditi ukusu publike. Najvaznije od svega jest da smo vec stvorili suvremeni folklor, nove narodne pjesme, koje govore o nasem danasnjem zivotu.
Nije se suglasio. Upravo te nove pjesme najvise su mu parale usi. Kakva bijedna imitacija! Kakav fals? I danas se rastuzim kad se toga sjetim. Tko nam je prijetio da cemo skoncati kao Lotova zena ako se budemo samo osvrtali? Tko je fantazirao o tome da ce se iz narodnog melosa roditi novi stil epohe? Tko nas je pozivao da narodnu glazbu pokrenemo s mjesta i da je prisilimo da koraca rame uz rame s danasnjicom?
To je bila utopija, rekao je Ludvik. Kako sad to utopija? Te pjesme su tu! Postoje! Narugao mi se. Pjevate ih svi u ansamblu. Pokazi mi jednog jedinog covjeka izvan ansambla koji ih pjeva! Pokazi mi jednog jedinog zadrugara koji bi sam, sebi na veselje, zapjevao neku od tih vasih pjesama o zadrugama! Iskrivila bi mu se usta koliko su neprirodne i izvjestacene! Ti propagandni tekstovi pristaju toj kvazinarodnoj glazbi kao lose prisiven ovratnik! Kvazimoravska pjesma o Fuciku! Kakva besmislica! Praski novinar! Kakve on ima veze s moravskom Slovackom? Napomenuo sam da Fucik pripada svima i da valjda i mi imamo pravo da o njemu pjevamo na svoj nacin.
Zar o njemu pjevate na nas nacin? Pjevate po receptu agitpropa, a ne na nas nacin! Zar se samo on borio kao ilegalac? Samo su njega mucili?
Ali on je najpoznatiji od svih!
Naravno! Propagandni aparat zeli da u galeriji mrtvih heroja nacini rd. Zeli da medju herojima ima glavno heroja, da bi ga mogao propisno iskititi u propagandne svrhe.
Cemu taj podsmjeh? Svako vrijeme ima svoje simbole!
Dobro, ali zanimljivo je upravo to tko j pretvoren u simbol! Stone ljudi drzali su se tada podjednako odvazno, a zaboravljeni su. A izginuli su i poznati ljudi. Politicari, pisci, ucenjaci, umjetnici. Od njih nisu stvoreni simboli. U sekretarijatima i skolama ne vise njihove fotografije i ako su stvarali i velika djela. Samo sto upravo ta djela smetaju. Tesko ih je podesiti, podrezati, filtrirati. Djela su u propagandnoj galeriji heroja samo na smetnji.
Reportazu o vjesalima nije napisao nitko od njih!
Tacno! Sto da se radi s herojom koji suti? Sto da se radi s herojom koji posljednje casove zivota ne iskoristi za teatralna istupanja, za davanje pedagoskih lekcija? Fucik, iako ni po cemu nije bio slavan, smatrao je za beskonacno vazno da saopci svijetu sto u zatvoru misli, osjeca , prozivljava, sto ima da mu kaze i preporuci. Sve je to pisao na papirice i stavbljao na kocku zivote drugih ljudi koji su ih krijumcarili iz zatvora i cuvali. Kako je samo visoko cijenio vlastite misli i osjecaje! Koliko je cijenio samog sebe!
To vise nisam bio kadar podnijeti. Fucik je dakle bio naprosto umisljen, zaljubljen u samog sebe?
Ali Ludvika vise nitko nebi mogao zaustaviti. Ne, umisljenost nije bila glavni poticaj koji ga je tjerao da pise. Glavni poticaj bila je njegova slabost. Biti hrabar u samoci, bez svjedoka, bez nagrade u obliku divljenja, sam pred sobom, za to je potrebna velika odvaznost, velika duhona snaga. Fuciku je bila potrebna pomoc publike, U samoci je stvarao sebi bar fiktivnu publiku. Osjecao je potrebu da ga gledaju! Potrebu za pljeskom koji ce mu uliti snage! BAR FIKTIVNIM PLJESKOM! Potrebu da zatvor pretvori u pozornicu i da svoju sudbinu ucini podnosljivom time sto ce je ne samo prozivjeti, nego i odigrati, odglumiti! Sto ce se ogledati u ljepoti vlastitih rijeci i gesta!
Bio sam pripremljen na Ludvikovu tugu. I na ogorcenje. Nisam, nisam, medjutim racunao na takvu zlobu, na takvu ironicnu mrznju. Sto mu je skrivio mucenik Fucik? Vjernos covjeka za mene se ogleda u vjernosti. Znam da je Ludvik nepravedno kaznjen. Ali u toliko gore. Njegova promjena nazora Zto je suvise motivirana . Zar covjek moze u potpunosti izmjeniti svoj zivotni stav samo zato sto ga je netko uvrijedio? Sve sam to rekao Ludviku u lice. Ali tada se opet dogodilo nesto neocekivano.Ludvik mi vise nije odgovarao. Kao da je gnjevna groznica koja ga je drzala odjednom minula. Gledao me isoitivacki, a zatim potpuno mirnim i tihim glasom rekao da neka se ne ljutim. Da se mozda vara. Rekao j to tako cudno i hladno da se jasno vidjelo kako to ne misli ozbiljno. Nisam htio da se nas razgovor zavrsi takvom neiskrenoscu. Pored sveg ogorcenja, jos uvijek me je drzal prvobitna zelja . Htio sam naci zajednicki jezik s Luvikom i obnoviti staro prijateljstvo. I ako smo se tako ostro sukobili, ipak sam se nadao da cemo negdje na kraju duge svadje opet doci na onaj zajednicki teren na kojem smo se nekad dobroosjecali, na kojem cemo opet moci lijepo zajedno zivjeti. Ali uzalud sam pokusavao da produzim razgovor. Ludvik se ispricao rekavsi kako ima obicaj da pretjeruje i da je, nazalost, opet dopustio da ga misli odvuku kamo ne treba. Molio me neka zaboravim sve sto je pricao.
Da zaboravim? Zasto da zaboravim tako vazan razgovor? Zar nebi bilo bolje da ga nastavimo? Tek sutradan sam naslutio pravi smisao te molbe. Ludvik je kod nas spavao i doruckovao. Poslije dorucka ostalo nam je jos pola sata vremena za razgovor. Pricao mi je o tome koliko napora mora ulagati da ishodi odfobrenje za nastavak studija. Kakav se sada ispasta za ono iskljucenje iz partije. Kako nitko nema povjerenja u njega. Da cemu samo uz pomoc nekoliko prijatelja koji ga poznaju jos iz predveljackih vremena mozda nekako uspjet da se upise na fakultet. Zatim je pricao o nekim svojim znancima koji se nalazeu istoj situaciji, o tome kako ih svuda prate i kako se pazljivo biljezi svaka njrgova izjava. Kako ljude iz njihove okoline neprestano podvrgavaju ispitivanjima i kako im neko zlonamjerno ili nepromisljeno svjedocenje moze upropastiti zivot za nekoliko godina. Zatim je opet srenuo razgovor na neku sasvim beznacajnu temu, a kad smo se rastajali, rekao mi je da mu je drago sto me je vidio i ponovno me zamolio da zaboram sve ono o cemu je sinoc govorio.
Medjusobna veza izmedju ove molbe i napomena o sudbini o sudbini njegovih znanaca bila je suvise jasna. Od nje mi se smrklo pred ocima. Ludvik nije htio govoriti samnom jer se uplasio! Bojao se da nas razgovor nece ostati nasa tajna! Bojao se da cu ga prijaviti! Uplasio se mene! To je bilo uzasno. I opet sasvim neocekivano. Ponor izmedju nas bio je mnogo dublji nego sto sam slutio. Bio je tako dubok da nije dopustao ni da zavrsimo razgovor! ( Kundera, Roman, str. 126-129)
|
- 13:12 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|