Geopoliticki polozaj istarskog poluotoka u centru Europe, na raskrscu triju kultura, zar nije jednako pogodan za radjanje jednog medjunarodnog politickog pokreta, kao sto danas biva prostorom globano isprepleten prometnom, internetskom i WMO mrezom, kojima su nacionalne omdjenosti posma sravnjene sa zemljom. Kao i ekonomske, kulturne i politicke osebnosti Filipinskih Cavita, Picanske doline kamene vune pod Uckom ili Sillicon Valley u Californi.
Zar u njima nije podjednako rasprostranjena koruptina politicka farsa i ekonomski teror, kojima se gradjanska klasa sada masovno stjeruje u proleterski copor poput bibliskog egodusa nevidjenih razmjera.
Kiceraj nacionalnih znamenja davno je pregazio Svjetski Imperialni Gusjenicar, dok je versku materijalnu pohotu, kao njegovu desnu ruku, najbolje okarakterizirao sam Marx:
„ The English Established Church, e.g., will more readily pardon an attack on thirty- eigt of its thirty-nine article than on one thirty-ninth of its income. Nowadays atheism itself is c o l p a l e v i s, as compared with criticism of existing propetry relations.“
I o cemu nam preostaje dalje pricati, ako ne tek da se zaobidje jos jedan moguci izlaz iz te Danteove Divine comedije dvadesetprvog stoljeca .
Nakon sto ste se jucer predstavili iz gradjevinske struke, dugo su me mucile nocne more pretpostavljajuci da ste moguci radnik americkog Bechtela, koji je iz zemlje hrvatskog blagostanja nedavno odmaglio nakon sto je operusio ovdasnju Zivalj, u suradnji sa domacim „poslodavcem“ pod Tudjmanovim geslom: „Obogatite se“, a da ste nakon toga mozda presli u domaci gradjevinski kartel buduceg hrvatskog sveca Jure Radica bez da se pomaknete ni za duljinu jednog lakta, i gdje se upravo prosijava kroz gusto sito struke ostatak nacionalnog proracuna za vlastiti dzep.
Ili ste mozda vec prestrojeni u rezervnoj „domovinskoj“ armiji ljudske radne snage, iscekujuci ponovni proziv na cijedjenje od nekog novog skorojevica u zurbi da dostigne kolege sto su vec odmakli jahtama na duboko Jadransko more.
Nesto me jos prije toga odvuklo u vecernju setnju nasim poreckim „nogostupom“ Dr. Ante Sonje.
Na zapadu se upravo gasilo uzareno augustovsko sunce toneci u Venecijanski zaljev.
Na istoku se radjala njegova velicanstvena protuteza rumenilo punog mjeseca.
Usred samog „nogostupa“, zbog kojeg se mozda upravo prevrce u grobu od muka Dr Sonje, strsi svjetlucavi stup, koji se dize i spusta po daljinskom htjenju biskupove suljajuce limuzine, i ispred koje se mice "bezobrazno" ogoljela pastva, koja je takodjer uzurpirala taj nogostup, i pretvorila sadasnji sveti krizni put u svoje plazno odmaraliste.
Tek stotinjak metara do novo obnovljenog hotela Riviera pred kojim je nekad strsio Mussoliniev fascio, razoreni njemacki Stab na kojeg se okomljavala Saveznicka avijacija, prizor iz davnog djetinjstva kojeg sam promatrao iz svog udaljenog sela.
Usred augusta, avetski prazna Riviera, cije rusevine smo posljeratni djaci prociscavali golim rukama. Pridosli znanac objasnjava da je to novo graditeljsko cudo sada transcendentiralo u posjed lokalnog mocnika koji se nalazi na odmoru iza resetaka u Njemackoj.
Dalje, duz gradske rive, redjaju se blago luljajuce super jahte, mnostvo predvecernjih setaca, krisom usmjerenih pogleda kojima gutaju dosadjujece pokrete njihovih stanovnika sto prevrcu briskulu ispijanjem sadrzaja iz kristalnih kaleza, dok prozirna dama blago mazi pudlicu.
Opet se tu stvori znanac upadajuci u kontemplativnu odsutnost u zbrajanju ljudske zive robe ulozene u taj svemirski prizor i njegove opce drustvene poremecenosti, diveci se tim stvorenjima nalik ljudskim, koji, pored sto umiju prozivljavati Sebstvo, pronalaze dovoljno prostora da se brinu i za nase Tudjstvo.
Ah, da smo barem njihove pudlice, zar nam nebi bilo bolje.
|