29.01.2009., četvrtak
MOJSJI SU ISTEKLA SVA VREMENA
Dosta je bilo svih židovstva na ovoj paklenoj Planeti.
Preostalo čovječanstvo sada vapi tek za nedostajućim Čovjekom.
Zar nam to nije poručila Ana Frank !?
www,severinomajkus.com/blog
|
- 15:32 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
28.01.2009., srijeda
Premoreno čovječanstvo
Vedranu Rudan upoznao sam preko splitskog Ferala, čitajući jedan od njenih životnih Laureata .“ Svinje, svinje, svinje!“, i koji je ostao u doživotnom sjećanju.
Onda i susret na njenom porečkom nastupu u kojem se opravdava publici za svoj kičavi make up, jer upravo stiže iz jednog svog nastupa u pazinskoj TV Novoj.
Jeli moguće-pitao sam se tada-naći neki trag poveznice sa onim „svinjama“ iz Ferala sa domaćim ekraniziranim provincijalizmom koji zrači iz pazinske jame nad ovom našom jadnom Istrom?
Onda je uslijedio i novi nastup na istoj postaji, po pisanju današnjeg Glasa Istre.
Vedrana je ovdje kazala da „joj je čudno da palestinski-židovski rat nikoga ne uzbuđuje, dok se čini da je Hitler, s druge strane, još uvijek živ. Pitam se zašto je dim iznad Auschwitza vječni dim, a dim iznad Gaze pizdin dim.“
Vedrana zatim prelazi i na svoj drugi i mnogo značajniji životni Laureat:
„ Na pamet znamo priču Ane Frank. Meni je najdraža, međutim, ona njena rečenica u kojoj se pita kad će Židovi konačno prestati biti Židovi, i postati ljudi? To je pitanje svih pitanja.“
Gaza, naša suvremena svjetska Gaza, koja upravo ukopava 1400 svježih žrtava, više od 300 djece, hiljade ranjenih, razorenih domova, uništenih obitelji. Sve pred očima jednog premorenog svijeta preokupiranim vlastitim problemima.
„Svinje, svinje, svinje!“ Onaj eho nad hrvatskim račanizmom, odjednom je raznio novi krik, najveći krik čovječanstva uopće iz njegove pisane povijesti od Mojsije, starogrčkih mudraca, kršćanskog mono idijotizma, prosvjetiteljstva, znanstveno-humanog socijalizma, sve do nadnaravne hamletovske pojave jedne djevojčice Ane Frank, zbog koje Vedrana Rudan sada treba na lomaču ili u TV Novu pazinsku jamu.
www. severinomajkus.com/blog
|
- 23:59 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
22.01.2009., četvrtak
KRŠĆANIN
je biće koje se rađa iz ovozemaljske prašine i nestaje u njoj.
Između ta dva krucijalna zbivanja on se muva po životnim daskama, glumeći nadmenog tiranina nad svim ostalim bićima kao i nad samim sobom.
Ni jedan Lucifer-kipar ne bi bolje modelirao savršeniji lik hipokrite, licemjerja, grabežljivca, kukavice i slijepog sljedbenika Boga vlastitog naličja,kao što to povremeno uspijeva anti životnoj involuciji…
|
- 13:59 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
19.01.2009., ponedjeljak
19.januar, 2009.
Odlazi najveći živeći zločinac suvremenog čovječanstva !
Svijet koji rijetko kažnjava slične profesije, radije sije na svojim vegetativnim poljanama nove nade, da bi požeo tek još jedan društveni korov…
|
- 12:38 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
15.01.2009., četvrtak
Dr ANTE CILIGA,
KAO TEMELJITI MARKSISTA, PROFILIRAO JE BUDUĆI LIK ČOVJEKA POPUT SUVREMENIH ZNANSTVENIKA KOJI RADE NA UJEDINJENJU TRIJU FIZIČKIH ENERGETSKIH SILA U JEDNU JEDINSTVENU, SINTETIZIRAJUĆI NJEGOV SOCIJOLOŠKI LIK SUVREMENO TAKOZVANOG LJEVIČARA, CENTRISTE I DESIČARA, U BUDUĆEG NIETZSCHEOVOG NADČOVJEKA, UZDIGNUTOG TEORETSKI I ZBILJISKI IZNAD ZVJERI.
Hvala ti dragi Toni.
Bila je privilegija upoznati te u onom općem društvenom košmaru dvadesetog stoljeća
Severino Majkus
|
- 21:48 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
13.01.2009., utorak
VJEČNI IZGNANIK
Provincijalna društvena Guja Balkana, njena tendenciozna samouvjerenost, koja ovdje pretvara sve životne kolorite u crno-bijele tonove, proizvod su ovdašnjeg općeg zla.
Ničeg tu nema na propitkivanju, podložnog neizvjesnom, niti bilo kakvoj sumnji.
Podneblje promišljanja svaki usjev pretvara u ljigavi, dlakavi i trnoviti korov.
Na ljudski Duh nakalemljen je promoćurni Nitkov, kršćanski Puzavac, prsati Phizikaner.
Brlozi ljudskog transcendentiraju u Amphiteatre i katedralne visine hipokrizije.
Kao da je Čovjek praiskonski odavde već posve izgnan…
S. Majkus
….“ Ovaj konac Jasenovca drukčiji je od konca Dachaua, Buchenwalda i td., ali vrlo slični na likvidacije logora i zatvora u Zapadnoj Rusiji i Ukrajini – od Katyna do Vinice u času odstupanja boljševika god. 1941. pred njemačkim prodiranjima .
Hitlerovi SS-ovci bili su u času sloma mnogo blaži nego Pavelić- Luburićevi policajci, pa i Staljinovi GPU-ovci. S druge strane, ovi „katolički“, „zapadnjački“, „europski“ stražari Pavelić- Luburića pokazali su isto divljaštvo i okorjelost duše, kao i oni ateistički komunistički azijatski policajci tiranina Staljina. Otkud ova identičnost? Po čemu ovo srodstvo duša? Vrijedno se zamisliti se i nad time.“
***
Poslije svih teških uspomena moja se misao još jednom vraća k onim svijetlim primjerima, koji ni tamo na dnu ljudske nevolje i bijede nisu zatajili. Čitatelju su poznati: među njima i trojica koja su me najviše impresionirala.
Dr. Spitzer, liječnik koji odbija dati smrtnu inekciju zatvoreniku, makar time izložio smrti samog sebe.
Ustaški zapovjednik Slišković, koji je u sebi imao toliko moralne snage, da je umom, prema svjedočanstvu titovog novinara i pisca uspio izbjeći da ubije bilo koga u logoru.
Slobodan, strpljivi heroj beznadne taktike „manjeg zla“ u Jasenovcu. On je uvijek iznova i uvijek s jednakom energijom, taktom i vjernošću spašavao, odnosno produžavao život zatočenika, dok nije konačno i sam zaglavio.
Tri čovjeka, tri narodnosti, tri vjere, pa čak i tri stranke…
Ovi i mnogi drugi primjeri potvrdili su mi usred Jasenovca staru i proverbijalnu istinu: da nema te stranke koja bi imala monopol nad samo dobrim ili samo zlim ljudima! Dobrih i zlih ljudi, istina i laži ima svugdje, u svim strankama, u svim narodima, i na svim poljima. To ne znači da među ovim kolektivima nema nikakve razlike, ima je, ali razlika je uvijek relativna, nikad apsolutna, uvijek privremena, nikad trajna. Jedna ili druga skupina samo ima više ili manje pravo odnosno krivo; danas- pravo, sutra- krivo.
Druga istina, strši na prvi pogled i puna je nade kad se duboko u nju zamislimo, iz jasenovačkog iskustva mora svakom pasti u oči: logor istrebljenja na jednoj strani znači žrtve i mučenike, a na drugoj ubojice i krvnike. No, kad se pobliže i gledajući istini u oči, onda se mora konstatirati da se to bitno upotpunjuje i s bitnim dopunama: u taboru žrtva i mučenika osim svetih i nevinih susrečemo i prave zločince i krvnike, kao što i u taboru ubojica i krvnika osim stvarnih ubojica i krvnika susrećemo i prave nedužne ljude.
Ove istine možda su i u poturječju sa službenim legendama zainteresiranih stranaka i tabora, kao i sa našim čuvstvima i osjećajima, po kojima smo skloni vjerovati da je tabor žrtava uvijek čist, neokaljan, a tabor krvnika samo blato i kal. Neki ljudi pred tom složenošću činjenica, mješavilu dobra i zla, padaju u pesimistički očaj i gube vjeru u Čovjeka kao takvog. Oni koji dublje i iskrenije osjećaju nevolje i vrijednosti čovjeka naći će, naprotiv, u toj složenosti novi argument za mogućnost izravnavanja i mita među ljudima, za realnost preduvjeta boljih odnosa među ljudima i narodima…
U velikom sporu između Osobe i Društva, logorsko iskustvo svjedoči o vanrednoj vrijednosti pojedinaca, individualiteta, kao i o pravoj snazi kolektiva, sistema.
Pobijediti sistem i
kolektivnu snagu može se samo kolektivnom snagom, jedan sistem drugim, individualne snage i hrabrosti i poštenja za to nisu dovoljni.
Izlaz ne može biti u izoliranom usavršavanju pojedinaca u samom sebi, u svom „ja“, u zatvorenoj pustinji ili kuli od slonove kosti, u pasivnom promatranju života usred društva, već u aktivnom radu, u aktivnoj borbi za poboljšanje tog društva, za poboljšanje kolektiva, za poboljšanje odnosa među ljudima i narodima.“
Dr. Ante Ciliga : „ Sam kroz Europu u ratu“ ( 1939- 1945.) str.292, 293
|
- 19:23 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
11.01.2009., nedjelja
Posveta Toniju Ciligi
Svako vrijeme proizvodi vlastito kvantitativnog kretenusa, prema prilikama i mjestu, najsposobnijeg, najimućnijeg, samome sebi najljepšu spodobu, koja će vladati sputavanjem prisvojenog okruženja zbog osobnog probitka.
Tek je rijetkima rezerviran status van toga, posvećenima esenciji društvenog bitka i sretnicima koji su se družili Tobom.
Severino Majkus
|
- 08:52 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
09.01.2009., petak
IMA LI POST LUTHERA-ROBESPIERA- LENJINOVA EUROPA
DANAS SVOJU LJEVICU
„ U daljini, za Uralom, zalazi sunce, pa na pustinjske stepe, brda i zatvor baca posljednje zrake koje obasjavaju moju ćeliju. To je već treća godina što je provodim u tamnici. I teško je… Žudno gledam bedeme planina, sunce, zrak, slobodu, slobodu. U svojoj sam ćeliji sam. Moj je ćelijski drug u stacionaru. U duši mi je samoća…
Hvata me tuga zbog Lenjina „…
…“ No usprkos tim temeljitim promjenama, revoluciju su i dalje, kao i prije, nastavili nazivati „proleterskom“i „socijalističkom“. Dapače, sam je Lenjin dokazao u kolikoj je mjeri potrebno udružiti uobičajenu frazeologiju sa stvarnim podjarmljivanjem proletarijata. A kad su se radnici, te prave žrtve birokratskog presezanja, pobunili protiv tog birokratsko mistificiranja socijalizma i zatražili udovoljavanjima svojim stvarnim interesima, Lenjih ih je sumarno odbacio. Okvalificiravši ih kao „ sitnu buržoaziju“, „ anarhiste“ i „ kontrarevolucionare“. Interesi su birokracije, naprotiv, bili okvalificirani kao „ interesi proleterske klase“..On je u zemlji ustoličio totalitarni i birokratski režim koji je proglašavao „ kontrarevolucionarima“ one koji su i u političkom i društvenom smislu nosile nešto progresivno. I baš je on otvorio ovu eru laži, krivotvorina, deformacija, kojima danas odiše čitava Rusija u njihovoj staljinističkoj verziji- upotpunjenoj i ojačanoj- i baš je on zatrovao društveni život svjetskog radničkog i demokratskog pokreta.
Dok je očekivao Lenjinove govore i rezolucije o Radničkoj opoziciji, Šljapnikov je na kraju x. Parijskog kongresa uskliknuo: „ U čitavom životu , i za dvadeset godina koliko sam Partiji, još nikad nisam niti vidio niti čuo nešto demagoškije i podlije.“Te su Šljapnikove riječi bile odjek riječi Thomasa Munzera koji je Luthera, poslije njegovih pamfleta u korist protestanskih kneževa , a protiv protestantskih seljaka, zazvao: „Dr. Lugnerom“ ( doktorom lašcem).
I baš si to postao ti, Lenjine, na kraju svoje povijesne misije, rekao sam u sebi..
S gnušanjem sam se zapiljio u Lenjinov portret, postavljen na stol u mojoj ćeliji. Pred sobom sam imao dva Lenjina, kao što su bila i dva Creomwella i dva Luthera. Uspeli su se revolucijom, a onda se spustili niz padinu i suzbili manjinu koja je željela dalje.
I čitava se ta odlučujuća evolucija odigrala u dvije –tri godine, u ruskoj revoluciji kao u ostalima. Dok mi suvremenici , kao i suvremenici tih davnih revolucija, raspravljamo još deset, dvadeset, trideset godina, želeći doznati jeli se ta odlučujuća evolucija uopće dogodila ili ne.
„I tvoje protivljenje, Lenjine, u posljednjoj godini života, proždirućem staljinizmu, pa ma koliko ono za tebe bilo tragično, u političkom pogledu nije bilo ništa drugo doli kolebanje između staljinizma i trockizma, što će reći između liberalne i ultrareakcionarne varijante birokratizma.“
Sudbina boljševičke partije, sudbina Lenjina i Trockog, pokazala je još jednom kako su i najnaprednije stranke i najveći vođe u svom djelovanju ograničeni okolnostima vremena i mjesta. I baš oni u danom trenutku i postaju konzervatori, gluhi na nove zahtjeve života.
Legenda o Lenjinu sad mi je izgledala kao tek puka opsjena kojoj je cilj bio prikriti zločine birokracije.
„Da bi se uništila tiranija birokracije što si je stvorio vlastitim rukama, trebalo bi, Lenjine, uništiti i legendu o tebi kao nepogrešivom filozofu proletarijata. U trenutku najveće pogibelji, umjesto da proletarijatu pružiš ruku, ti si ga zatukao.
Ako svijet još ima potrebu za takvom poukom, ti si je potvrdio: budući da mase nisu sposobne sačuvati revoluciju, nitko je ne može izvesti umjesto njih…Iskustvo s tobom, Lenjine , govori nam da je proletersku revoluciju moguće izvesti na samo jedan način, to jest sve do kraja, do potpunog oslobođenja radnih masa. Ako se revolucija ne provede do samog kraja, na kraju uvijek dođe dan kad nova povlaštena manjina uspostavi svoju tiraniju nad radnicima. Suvremene revolucije ili ostvaruju cijeli socijalizam , ili se jednog dana fatalno pretvaraju u antiproleterske, antisocijalističke sustave. I pretvaraju se u kontrarevoluciju.“
Ni Bog ni Car, rekao mi je glas iz dubina podsvijesti.
Ali zbog toga nije bio ništa manje čujan, čvrst, zapovjednički. I tako je Lenjinov portret na stolu u mojoj ćeliji bio razderan u tisuću komadića i bačen u kantu za smeće...
U ćeliji se smračilo. Vani se spuštala noć. Uralsko gorje i stepa tonuli su u zloslutni san. A meni je došla muka, i srce mi je bilo teško kao kamen. Šest mjeseci nisam mogao otvoriti usta, nisam bio sposoban ni izreći ni napisati ni jedno slovo o politici, o svojim novim zaključcima o velikom vođi revolucije, jer toliko sam bio smlavljen, toliko sam patio što se moram zauvijek rastati s tako voljenim mitom o Lenjinu.“
Izvadak iz knjige dr.Ante Ciliga . „ Najveće laži dvadesetog stoljeća“
Strane: 323, 324,325
www.severinomajkus.com/blog
|
- 21:35 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
04.01.2009., nedjelja
PULO MOJA,
ILIRIA PULOVA,
ROMANSKOG AMPHITEATRA ,
TEK SAM TE PO BOLNICAMA, ZATVORIMA I KASARNAMA ZNAO,
DOK SI U NJEDRIMA OD MENE KRILA
STAZICE JOYSA I GIUSEPPINE.
NAPOKOM SI I ARENSKO SVOJE NJEDRO RAZOTKRILA :
SPOMEN DOM SVOME GOROSTASU CILIGI TONIJU
I ZAGORSKOM PATULJKU BROZU JOSIPU.
PULO DRAGA,
VOLIM TE, ADASVE, PUNU KONTRASTA.
|
- 20:07 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
02.01.2009., petak
r STALJINOVA I TUĐMANOVA OLUJA
(Izvadak iz knjige : „Svjedok najvećih laži dvadesetog stoljeća“ dr Ante Ciliga):
„…Osim toga sve se to zbivalo u prvim mjesecima 1930. Krajnja je kolektivizacija slavila pobjedu. Istodobno se, međutim, sve više čuo otpor seljaka, pravog seljačkog ustanka.
Kolektivizacija i ustanci proširili su se na čitavu Rusiju. Trockisti, zinovljevci, pripadnici desnice i staljinisti s podjednakim nemirom govorili su o OLUJI* koja se sprema, i kojoj nitko nije mogao predvidjeti ishod. Koliko sam shvatio iz razgovora s jednim prekaljenim staljinistom, suradnikom Centralnog komiteta, na moskovske rukovodioce poseban je dojam ostavila seljačka buna koja je izbila u Rjazanskoj guberniji, pred vratima glavnog grada.
Na sve se strane pričalo o otporu koji je staljinističkoj kolektivizaciji pružio Vorošilov:
„ Ti se seljake doveo do očaja, i sad bih ja morao spašavati situaciju. Ja ne idem.“ I tako je Vorošilov odbio suradnju Crvene armije u razbijanju seljačkih ustanaka
Od tada su zapravo u kaznene ekspedicije odlazili specijalni odjeli GPU-a.
Na Rusiju se sručio uragan i raznio stoljetnu patrijarhalnu strukturu zemlje . Birokracija je uvodila svoju civilizaciju. Krvavi je napredak krčio svoj put kroz gradove i sela, s mačem u ruci i glađu za petama.
A onda su najednom, 2. ožujka , trube zasvirale uzmak.
Staljin je objavio članak: „Vrtoglavica od uspjeha“ Nasilno stjerivanje seljaka u kolhoze, što je bio temelj Staljinove agrarne politike, sad je bio proglašen skretanjem mjesnih vlasti s opće linije. A opća je linija , navodno, tražila da kolektivizacija bude posve dragovoljna . Djelovanje je te deklaracije bilo golemi. Postotak kolektivizhiranih imanja je padao iz dana u dan i iz gubernije u guberniju. Kakva spekulacija na „burzi povijesti“ !
Seljaci su pravili procesija po selima i nosili Staljinov portret. Kako će skupo platiti taj trenutak povjerenja ! Novine sa Staljinovim člankom, a koje su stajale 5 kopejki, na selu su se prodavale po 10 rubalja. Svi su željeli imati taj povijesni dokument. Po gradovima i selima opet su se otvorile tržnice. U redovima srednje i niže administracije nastupio je trenutak zbrke i zaprepaštenja. „ Idem vratiti kulake u selo“, rekao mi je samo napola u šali instruktor lenjingradskog Područnog komiteta. Njegova je zadaća bila popraviti „mjesna skretanja“, a dva je tjedna prije toga „raskulačivao „ sela!
Počeo je „Termidor“- pomislio sam – približavamo se raspletu…Zasad su se još borili u uzmaku i u urednom poretku, ali se očekivalo da će svakog časa nastati opće rasulo. Svakoig bih se jutra, kad bih se probudio, u pitao jeli u međuvremeno došlo do državnog udara u Kremlju.
Uskoro su se iz događaja počele „izvlačiti administrativne konzekvencije“. Sekretar moskovskog partijskog komiteta Bauman , koji je prije osamnaest mjeseci zamijenio pripadnika desnice Uglanova , sad je bio proglašen krivim za „lijevo skretanje“ i postavljen za sekretara Centralnog komiteta u srednjoj Aziji, što se u stanovitom smislu svodilo na progonstvo. Bauman je okajavao razjansku bunu i zatvaranje tržišta u Moskvi.
Sudbina je mjesnih dužnosnika koji su skrenuli s linije bila mnogo gora, napose u dalekim gubernijama, gdje je nasilje bilo posebno gnusno i ustanci posebno nasilni. Sad su u njima strijeljali oblasne rukovodioce Partije, sovjeta i GPU-a. Broj pogubljenih nije bio baš jako velik, ali su ona izazivale silnu paniku. Ono što me u pričama svjedoka najviše zapanjilo, bilo je to što su osuđenici razmjerno mirno prihvaćali svoju otkupiteljsku žrtvu. Smatrali su ako ta pogubljenja spase birokratsku diktaturu u cjelini, ako umire pobunjene seljake ( ili bolje, ako ih uspiju obmanuti), onda njihova žrtva neće biti uzaludna. Takav je stav bio posebno među čekistima. Kakav zapanjujući izraz kastinskoga duha! Među žrtvama što ih je Staljin izručio bijesu naroda, neke su bile spašene u zadnji dan posredovanja prijatelja, no druge su bile pogubljene.
To me originalno sredstvo umirivanja narodnoga gnjeva podsjećalo na ono što je Marco Polo ispričao o mongolskom caru koji je u njegovo doba vladao u Pekingu. On je imao običaj da svakih deset- petnaest godina preda gomili svoje najomraženije ministre , što bi mu onda omogućilo da sljedećih deset-petnaest godina opet u miru tlači narod. To što sam vidio u Rusiji, mnogo mi je puta dozvalo u sjećanje baš tog mongolskog cara…
Uzmak se birokracije nastavio kroz čitav ožujak 1930., ali je taj uzmak bio organiziran, a ne u rasulu. Bujica se seljačkog ustanka nije razlila, nego se malo-pomalo vratila u korito normalnog života. U travnju su nestale sve sumnje: ožujski je uzmak bio manevar, a ne kapitulacija. Uspjelo je zaustaviti debakl kolhoza ; u nekim su krajevima oni opet krenuli uzlaznom putanjom. Nakon nekoliko fluktuacija, udio se kolektivizirane zemlje stabilizirao na 25%, umjesto na 50%, kao u veljači. Istodobno se kasniji ritam kolektivizacije usporio, metode su joj se „demokratizirale“, trpanje se seljaka u kolhoze polako smanjivalo. Ono što su vlastodršci prije htjeli ostvariti za godinu-dvije, sad su razdijelili na tri do četiri godine. I dok se prije „kolektiviziralo“ apsolutno sve, do posljednje kokoši, sad se zaključilo da bi seljak kolhozu trebao u biti dati „samo“ zemlju, tegleću marvu, poljodjelski alat, gospodarske zgrade. A ostavili bi mu kuću i sve što mu treba za vlastite potrebe .
Kulacima su- to jest najbogatijm seljacima kojih je bilo 5-10%- oduzimali apsolutno sve. Njihova su konfiscirana dobra bila pridodana „neotuđivom fondu“ kolhoza , dok bi kulaka s čitavom obitelji otpremili u Sibir, u koncentracioni logor ili u progonstvo. Ista je sudbina čekala i sve one koji bi napravili i najmanju gestu ili izrekli i jednu riječ protiv vladine politike. Takve su žrtve bile mnogo brojnije među kulakošima nego među pravim kulacima.
Prije 2. ožujka ljude se sasvim otvoreno tjeralo u kolhoz. A to bi izgledalo ovako. Jedan bi predstavnik došao u selo, održao govor i objavio: „ Oni koji žele u kolhoz neka istupe na lijevu stranu, a koji žele u Sibir na desnu!“ Sad se tvrdilo da je takav način rada predstavljao zloporabu upravne moći. Od sada se zahtijevalo da kolektivizacija bude „strogo dragovoljna“. „Ne dirajte u seljake (osim u kulake), nemojte im prijetitii, ali im oduzmite uvjete za život, tako da dobrovoljno i sami dođu u kolhoz.“ To se zvalo „poticanje kolhoznog pokreta“, „pomaganje seljacima u izgradnji novog života“. Petrolej, šećer, industrijski proizvodi i ratarsko oruđe prodavali su se samo kolhoznicima.
Individualni proizvođač nije mogao ništa nabaviti, ali je zato morao plaćati satiruće poreze i isporučivati prekomjerne količine žitarica. Ako ne bi uspio udovoljiti obavezama konfiscirali bi mu imovinu i poslali ga u progonstvo. Ako je imao dobru zemlju, seoski sovjet bi je oduzeo u korist kolhoza i dao mu u zamjenu osrednju zemlju , pa još i daleko od kuće. Njegovu djecu ne bi primali na različite kurseve i škole u selu jer su oni bili rezervirani isključivo za djecu kolhoznika. Ako bi se pred prijateljima i na sastancima požalio na tu politiku, ili samo digao glas u vlastitoj kući, uhitili bi ga kao kulakoša i otpravili u koncentracioni logor ili progonstvo i konfiscirali mu sve što ima.
Dio bi konfiscirane imovine bio predan kolhozu; ali bi često, pa i prečesto, njegove stvari naprosto prigrabili mjesni komunisti. Ako bi nezadovoljni seljaci krenuli u zajednički prosvjed, pa čak ako bi se to nezadovoljstvo izrazilo samo tiho, smjesta bi, „ da se smire duhovi“, postrijeljali nekolicinu, dok bi druge otpremili „ u daleki kraj“. Oblasne GPU-ove trojke imale su u tom razdoblju pravo strijeljati na licu mjesta ne samo bez ikakvog suda –jer je GPU to pravo imao oduvijek- nego čak i bez obavještenja viših instanci GPU-a, a što se inače od njih tražilo.
Općenito su se „raskulačenje“ i slanje u progonstvo odvijali istodobno. Skupina bi milicionara i vojnika GPU-a opkolila već unaprijed određene kuće, pa čak i čitavo selo, da bi poslije nekoliko sati otišla vodeći sa sobom u izgnanstvo od pedeset do dvije stotine ljudi. Predstavnici kolhoza ili seoskog sovjeta smjesta bi preuzeli imovinu „raskulačenih“. Istjeranim ne bi dopustili ni da sa sobom ponesu komad kruha , a na licu bi mjesta odmah postrijeljali dio „raskulačenih“ radi podizanja morala kolhoznih aktivista i utjerivanja straha protivniku u kosti.“
Strana 121,122, 123,124, 125. „ U zemlji velike laži“ dr. Ante Ciliga
Iste metode, isti razlozi IZVLAŠTENJA, na različitim mjestima i pod raznim motivacijama drmaju suvremenim svijetom, bilo da se to odvija pod parolom „širenja demokracije“ u Iraku, IMF-ovim međunarodnim podvizima opće pljačke nerazvijenih zemalja, ili u Hrvatskom pred božićnom Saboru zakonskim ukazom općeg azvlaštenja zemljišta u korist svjetskih milijarderskih protuha i domaćih džeparoša.
* Podvukao S:M:
|
- 00:05 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|