Evo me na poslu cijeli dan danas, šihta mi je od podne do 19h
Kako zbog prirode mog posla moram stalno biti u tijeku sa zbivanjima u svijetu i našoj zemlji u opis mog posla spada i to da po dolasku na isti provedem oko po ure čitajući sve bitne dnevne novine, nakon čega slijedi pregled interneta.
A kad tamo samo loše vijesti.
Mrtvi u tsunamiju,požari duž cijele obale,zlostavljana djeca, pedofili koji se udružuju u stranku,poljaci u modernim logorima na jugu Italije,Izraelci prodiru u Libanon…

Da ne nabrajam dalje, vjerujem da su i vama ti naslovi zapeli za oko.
Danas razmišljam o više toga, kako ne želim da su to samo za mene naslovi iz novina, senzacionalističke vijesti, nešto o čemu bi mogla napraviti dobar prilog.
Razmišljam o tome kako i u njihovim grudima kuca srce, srce koje iako je samo mišić i navodno ne može doslovno boljeti, makar mene par puta u životu boljelo toliko da sam pomislila da taj stisak i bol neće nikada popustiti.
Razmišljam o očima tih ljudi o kojima čitam i tako su na prvi tren plosnati jer su odštampani u novinama, ali oni postoje i tamo negdje na istoj ovoj kugli zemaljskoj na kojoj ja udišem i mutno od umora pogledavam kroz prozor sa kojeg se prostire morska pučina.
To modro more miri moju dušu kad god zatreba i nikad mu na tome neću moći zahvaliti iako je itekako živo.

Vjerujem da smo satkani od onoga što jedemo, pijemo, vidimo i čujemo.
To nešto čini nas, našu nutrinu, čini od nas ono što jesmo.
A tako malo smo toga svjesni.
Trudim se paziti što unosim u sebe od hrane,pa čak u zadnje vrijeme i što pijem.
Vidim da i ljudi oko mene često pričaju o zdravoj prehrani.
I to je uredu(mada ima i onih koji ni malo ne paze na te stvari).
Ali koliko pazimo na to što gledamo, čitamo, slušamo…

Više ne gledam horror filmove, ne zato što me strah već zato što više ne želim biti izložena toj boleštini, ne želim gledati slike raskomadanih tijela, slušati urlike boli, vjerujem da sve to ostaje negdje duboko u mojoj podsvijesti i taloži se i s vremenom me truje iznutra.
Ne želim biti izložena psovanju i deranju, jer osjećam da nakon par takvih situacija i sama dobijem želju da dotične osobe pošaljem k vragu.
Ne želim gledati na dnevniku patnje male djece u Africi ili ranjavanja vojnika po Libanonu to loše utječe na mene(i to ne zato što sam ograničena ili bešćutna) ali ne želim ni na svijet oko sebe gledati kroz roza filtre praveći se da je savršen i skrojen po mojim mjerilima sreće.

Ne želim zaboraviti koliko sam zapravo blagoslovljena i sretna.
Želim za sebe i za druge najbolje, znam koliko je štetan utjecaj nasilja koje se vrši nad nama pa makar i gledanjem dnevnika po ure u danu, ali ne želim ni naći svoju oazu i kao noj zabiti glavu u pijesak i samoživo uživati u svojoj osobnoj sreći koje god prigode bila.
Želim svjesno proći kroz život, a ne biti od onih koji na spomen muka žena u Afganistanu (ili negdje bliže) samo odmahuju rukom i kažu „daleko je to,imam ja svojih problema“.
Ne želim se svakodnevno trovati negativnim informacijama jer po meni zlo dođe ionako samo od sebe pa ga ne treba takvom negativnom energijom prizivati,ali ne želim se ispod svog malog sunčanog oblaka praviti da patnje ne postoje.
Gdje je ravnoteža u mojim željama!?
Kako je uspostaviti!?

Divim se onim ljudima koji doista nešto čine za boljitak drugih, pogotovo onih koje ni ne poznaju.
Dok se ja borim sa svojim unutarnjim bitkama i tražim mir u sebi, oni djeluju i čine ovaj svijet boljim.
Mir na zemlji, suživot među narodima i blagostanje u svijetu možemo ako ga ikada dočekamo zahvaliti upravo takvim ljudima.
Danas su oni sanjari, zanesenjaci, nerealni idealisti koji se trude, rade i bezrezervno daju sve od sebe, a njihov trud čini se minoran, nešto kao kap u moru.
Samo eto, postoje oni, oni koji su shvatili da je dobrota nešto što se treba darivati.
Postoje oni koji vjeruju u onu staru japansku poslovicu „I put od 1000km počinje prvim korakom“.
Oni koji su ipak po malo uspjeli nešto učiniti, nešto veliko a kad su počinjali činilo se da će to biti samo kap u moru.
Ne znam im svima imena, na pamet mi prvo pada majka Tereza,Bill Gates,trudi se i Angelina…ima ih sigurno.
Puno anonimnih ljudi koji se trude jer vjeruju u ono dobro u čovjeku…
Ovo je post posvećen njima, koji čine da se svako malo posramim sebe i svoje samoživosti.

Oko 20-et je sati,sjedim tako ispred svog lokala sama,pijuckam light colu, slušam glazbu po svom
guštu i razmišljam.
Zatišje pred buru, malo vremena samo za mene i moje misli prije nego bane horda razuzdanih turista u potrazi za zabavom i alkoholiziranjem.

Volim to vrijeme, daje mi mogućnost da nakon cijelog dana a pred dugu noć malo zastanem i zaplovim svojim sivim stanicama.
Redovito maštam, o snovima koji su itekako ostvarivi!
Pokatkad sa svojom konobaricom koja je između ostalog iako je mlađa i moja prijateljica već dugi niz godina pjevam jednu pjesmicu, našu mantru.
Počinje sa "Bog nas voli..."
Dalje vam neću otkriti, ipak je to samo moja mantra.
Najčešće samo šutim,što mi nakon posla na radiju koji se sastoji isključivo od mog brbljanja padne baš milo.
Ponekad valjda zbog mog izraza lica ona me pita o čemu mislim, kad joj povjerim istinu redovno odmahne pukom, zavrti glavom i procijedi
"O Bože, čega sve nema u toj tvojoj glavici"

Evo o čemu sam razmišljala sinoć, prije nego sam se dobrano naradila i tako pošteno i mučno zaradila svoj kruh.
Sjetila sam se priče koju sam pročitala neki dan u novinama o mladom glumcu Filipu Juričiću i njegovoj borbi sa depresijom u koju je upao kada su mu se ostvarili svi snovi.
Glumac Marko iz sapunice "ljubav u zaleđu" pao je u teško depresiju onog trena kada je shvatio da ima sve što je u životu želio.
Dobar auto, stan, djevojku koju voli, lovu i slavu.

Neka duboko u sebi vjerujem mu.
Misli lete do sljedeće teme u novinama, o sestrama Peteri i Tamari Ecclestone!
Dvije mlade multi milijunašice porijeklom hrvatice.
Razmišljam u sebi o čemu one maštaju?
Što njih motivira da se ujutro ustanu iz kreveta?
Kada si za rana ili oduvijek tako bogat i zbrinut, cijeniš li svijet oko sebe?
Jeli percepcija izmijenjena? Kakve muke njih muče?
Sigurno ne ove moje životne, da predugo pričam na mob. pa su računi astronomski ili da se grijem na struju pa mi je redovito zimi mučno gad stigne račun iz elektre¨!
Znam samo da im zavidim na dvije stvari!

Prvo, na savršenom obrazovanju koje su sigurno za života imale!
Jer i ja bi voljela da u francuskom restoranu mogu sa savršeno francuskim naglaskom objasniti tečno konobaru koju buteljku vina želim itd...

I drugo, na zdravoj prehrani i svim blagodatima modernih i basnoslovno skupih kozmetičkih preparata kojima su bile milovane od rane mladosti.
One sigurno nemaju celulit,manikira i pedikira je savršena kao i iščupane obrve, a biserno bijeli zubi takvi su zbog savršene njege.

Uspoređujem sebe,neminovno.
Pod stresom sam stalno, zašto?! Pa između ostalog i zbog zahtjeva koje sam sama pred sebe stavila.
Puno očekujem od sebe i još sam k tome perfekcionist.
Nije lako sa mnom, meni ni ponajmanje.
Pada mi napamet onda rečenica koju je Benigni izrekao nakon što su mu u L.A.-u uručili oskara za film "Život je lijep".
A rekao je "Zahvaljujem svojim roditeljima na siromaštvu!"
Upravo to siromaštvo ga je motiviralo da uspje, naravno uz preduvjet da ste u životu borac.
Pod uspjehom ne mislim samo na novac, nego na onaj uspjeh da se osjećaš ponosnim sam na sebe.
Polagano se moj lokal puni i ja više nemam vremena razmišljati o životu,vrijeme je da ga zagrizem.

Zato ću sada nastaviti tamo di sam sinoć stala.
Za sve što trenutno u životu imam izborila sam se sama.
Kada mi je prije osam godina nakon duge i teške bolesti otac umro na rukama, nisam doslovno ni znala ni imala išta.
Osim naravno želje da pokažem njemu i sebi da sam sposobna uspjeti.
Imala sam 23g. i ni dana radnog staža,na mene je sve tek čekalo, svi usponi i padovi.
Trebalo je samo skupiti hrabrosti i krenuti.
A to je ponekad najteže!
Ostale smo mama(invalid) i ja same, u dugovima kojima smo se zadužile pokušavajući spasiti njega.
Polagano ali sigurno,radila sam i prihvaćala sve poštene poslove koji su mi se nudili, sama sam stvarala situacije za uspjeh i zaradu.
Predano sam radila i trudila se i trud se sa godinama isplatio.
Zašto vam sve ovo pišem!?
Pa zato što sam ponovno na životnoj prekretnici, ukazala se nova poslovna prilika i životni izazovi i ja ponovno dajem sve od sebe.

Razmišljam koliko me to moje penjanje životnim stepenicama koštalo i što mi je donijelo.
Svakako vjeru u sebe.
Ne mogu reći "Hvala mojim roditeljima na siromaštvu" jer sam prvih dvadeset
tri godine provela u blagostanju, samo su dvije bile teške nakon toga.
Ali definitivno mogu reći;
"Svako zlo za neko dobro i hvala dragom Bogu na tome"!
Jer da nisam izgubila svoj oslonac u životu, nikada ne bih otkrila kakva se stijena u meni krije,uvijek bi ostala tatina mala princeza!...

Prije otprilike 2g. u jednoj su pijanoj noći u provodu sa mojim frendicama izgubila sam novčanik.
Nisam toga bila ni svjesna dok me ujutro nije probudio tel. poziv sa nepoznatog broja na moj mob. i priopćio mi da ima moj novčanik,novce i sve dokumente i kartice!!!
Nakon prvotnog šoka,u kojem sam mladog gospodina pokušala uvjeriti da je to ne moguće on mi kroz smijeh iz recitirao sav sadržaj novčanika(a ja kao svaka prava žena imama 1000 nepotrebnih sitnica unutra) i svoju adresu uz poruku svratite kad vam bude uz put (čitaj,kad se otrijezniš).
Dođoh popodne kod njega,frajer je blago rečeno izgledao kao Tomy Lee(bivsi muz Pamele Anderson,poznati roker).Uđem ja u stan(ajme meni),a on mota joint,pristojno me ponudi
(ja odbih,nije to moja droga) i reče"izvolite novčanik".
Ja ga otvorim,proletim pogledom,sve je tu.
Uzeh sto kuna i ponudim mu ih.On najprije odbije,ja insistiram,on uzima i zahvaljuje.
I ja zahvaljujem i odlazim sretna.Bilo je puno vise love na karticama i na onima za koje ne treba pin pri kupnji o dokumentima da i ne govorim.
Ljutim se na sebe sto sam noćas bila tako neoprezna,još vise sto sam iznenađena tuđom dobrotom,
najviše sto sam iznenađena svojim predrasudama! (a onda se čudim ljudima koji imaju predrasude prema mojoj sexualnoj avokaciji).
Ponekad sam stvarno budala!!

Prolazi 10 dana,ja listam dnevne novine.
Ugledam njegovu sliku na osmrtnici!!!
U crnoj kronici članak o njegovoj pogibelji na sportskom aerodromu.
Nije mu se otvorio padobran!!!!
Piše "iskusan padobranac",a kad ga čovjek vidi ne bi mu dao da auto opere,a ne da slaže padobrane!
Opet predrasude s moje strane,ponekad se bas gadim sama sebi.

Dugo sam razmišljala o razvoju situacije,o tome sto sam sve naučila iz ove igre sudbine.
Razmišljala sam kako dobro djelo ima posljedice na čovjeka nad kojim je izvršeno.
Puno puta poslije nasla sam se u situacijama da malom sitnicom pomognem neznanim ljudima.
To sam i učinila,djelom i zbog tog mladica(33g.) o kojem nisam znala gotovo ništa,ali čija me dobrota prosvijetlila i nagnala da razmišljam o mnogo toga.
Nekako me zavjetovao darom koji količinom nije bio velik,ali značenje tog dara nadilazi svaku novčanu vrijednost i ja ga primam sa blagoslovom i spoznajom o svom dugu..

Zašto ponovno ponavljam ovu priču koju sam napisala prije par mjeseci na ovom svom blogu!?
Zato što sam ja svoj dug vračanja novčanika odradila prije par noći u svom kafiću.
Mlada slovenska gospodična propisno se napila kako to i dolikuje mladim ljudima na godišnjem odmoru i zajedno sa svojim društvom odlepršala dalje u noć.
Iza nje je ostala njena torba, a u njoj redom; putovnica i svi osobni dokumenti, novčanik pun kuna,eura i tolara, sve kreditne kartice i dva pomodna mobitela.
Spremih torbicu na sigurno, uz par pogleda dotičnih gostiju i pokoji komentar lokalnih mangupa u stilu „Zar ćeš je vratiti vlasnici?“.
O da i to sa guštom jer znam kako će joj tek biti muka izjutra kad shvati da je bez nje ostala.
Mamurluk će zamijeniti mučnina druge vrste!
Legoh oko pet ni ne sumnjajući da će jutro i meni pasti mučno!
Oko 9h!!, samo 4h nakon što sam se pošteno provela sa svojom ekipom u mom kafiću netko panično lupa na moj prozor.
Mladi slovenac i njegova cura, dotična gospodična koja je torbicu izgubila. Bude me i ja se jedva priberem da ih tako s plašene umirim i obavijestim da je torbica u kafiću.
Oni se jadaju kako su me jedva pronašli, jer im nitko nije želio otkriti gdje stanujem i koji mi je broj mobitela, pitaju me jesam li ja neka jako popularna radijska voditeljica i koju to emisiju vodim svakodnevno.
Kažu da im nitko nije vjerovao da je riječ o torbici i svi odreda u mom mjestu koje su sreli štitili su moju privatnost!
I tako me traže već sat i po i mole da im dam nazad torbicu, ja ih molim da tu primopredaju odgodimo za popodne,jedva gledam.
Ali pogled dotične gospodične toliko je očajan da ja popuštam i odlazim sa njima.

I ona je nepovjerljiva kao i ja prije dvije godine. U sebi moli dragog Boga da je sve u nutra, moja potvrda nije dovoljna i ne može je umiriti. Kad sam joj vratila torbicu i ona ustanovila da je sve unutra, počela je plakati kao malo dijete, neutješno!
Pitam je čemu suze kad je sve tu,a ona mi spominje mješavinu straha, nevjerice,sve što joj je od jutra prolazilo kroz glavu što će i kako će ako torbicu ne nađe i na kraju njeno iznenađenje da još uvijek ima poštenih ljudi i da u životu ponekad sve može ispasti dobro ipak!

E sad, što je meni prošlo kroz glavu prije no što sam se ponovno vratila u krevet u nadi da ću u miru odspavati još koji sat!?
Pa sjetila sam se dotičnog mladića, mog zavjeta, osjetila sam ponos i olakšanje i za nju i za mene, narasla sam par milimetara.
I ponovila rečenicu koju me moj otac naučio „darovi kruže i vraćaju se…“

Novac koji mi je ponudila nisam uzela, ali je pao dogovor za navečer i zajedničko piće, došla je ponovno cijela ekipa sa njom i prepričavali smo do dugo u noć razne dogodovštine sličnog sadržaja.
Smijali se osobnim bedastoćama, sve je izvrsno završilo.
Ona misli da sam ja pomogla njoj, a zapravo je ona pomogla meni i još k tome stekla sam par novih prijatelja.
Doista, otac je ponovno imao pravo, darovi kruže i vraćaju se…