Marketing
Tko kaže da ljudi nisu dobri?! (posveta svima onima koji su me zadužili isljučivo svojom dobrotom), part two!
Prije otprilike 2g. u jednoj su pijanoj noći u provodu sa mojim frendicama izgubila sam novčanik.
Nisam toga bila ni svjesna dok me ujutro nije probudio tel. poziv sa nepoznatog broja na moj mob. i priopćio mi da ima moj novčanik,novce i sve dokumente i kartice!!!
Nakon prvotnog šoka,u kojem sam mladog gospodina pokušala uvjeriti da je to ne moguće on mi kroz smijeh iz recitirao sav sadržaj novčanika(a ja kao svaka prava žena imama 1000 nepotrebnih sitnica unutra) i svoju adresu uz poruku svratite kad vam bude uz put (čitaj,kad se otrijezniš).
Dođoh popodne kod njega,frajer je blago rečeno izgledao kao Tomy Lee(bivsi muz Pamele Anderson,poznati roker).Uđem ja u stan(ajme meni),a on mota joint,pristojno me ponudi
(ja odbih,nije to moja droga) i reče"izvolite novčanik".
Ja ga otvorim,proletim pogledom,sve je tu.
Uzeh sto kuna i ponudim mu ih.On najprije odbije,ja insistiram,on uzima i zahvaljuje.
I ja zahvaljujem i odlazim sretna.Bilo je puno vise love na karticama i na onima za koje ne treba pin pri kupnji o dokumentima da i ne govorim.
Ljutim se na sebe sto sam noćas bila tako neoprezna,još vise sto sam iznenađena tuđom dobrotom,
najviše sto sam iznenađena svojim predrasudama! (a onda se čudim ljudima koji imaju predrasude prema mojoj sexualnoj avokaciji).
Ponekad sam stvarno budala!!
Prolazi 10 dana,ja listam dnevne novine.
Ugledam njegovu sliku na osmrtnici!!!
U crnoj kronici članak o njegovoj pogibelji na sportskom aerodromu.
Nije mu se otvorio padobran!!!!
Piše "iskusan padobranac",a kad ga čovjek vidi ne bi mu dao da auto opere,a ne da slaže padobrane!
Opet predrasude s moje strane,ponekad se bas gadim sama sebi.
Dugo sam razmišljala o razvoju situacije,o tome sto sam sve naučila iz ove igre sudbine.
Razmišljala sam kako dobro djelo ima posljedice na čovjeka nad kojim je izvršeno.
Puno puta poslije nasla sam se u situacijama da malom sitnicom pomognem neznanim ljudima.
To sam i učinila,djelom i zbog tog mladica(33g.) o kojem nisam znala gotovo ništa,ali čija me dobrota prosvijetlila i nagnala da razmišljam o mnogo toga.
Nekako me zavjetovao darom koji količinom nije bio velik,ali značenje tog dara nadilazi svaku novčanu vrijednost i ja ga primam sa blagoslovom i spoznajom o svom dugu..
Zašto ponovno ponavljam ovu priču koju sam napisala prije par mjeseci na ovom svom blogu!?
Zato što sam ja svoj dug vračanja novčanika odradila prije par noći u svom kafiću.
Mlada slovenska gospodična propisno se napila kako to i dolikuje mladim ljudima na godišnjem odmoru i zajedno sa svojim društvom odlepršala dalje u noć.
Iza nje je ostala njena torba, a u njoj redom; putovnica i svi osobni dokumenti, novčanik pun kuna,eura i tolara, sve kreditne kartice i dva pomodna mobitela.
Spremih torbicu na sigurno, uz par pogleda dotičnih gostiju i pokoji komentar lokalnih mangupa u stilu „Zar ćeš je vratiti vlasnici?“.
O da i to sa guštom jer znam kako će joj tek biti muka izjutra kad shvati da je bez nje ostala.
Mamurluk će zamijeniti mučnina druge vrste!
Legoh oko pet ni ne sumnjajući da će jutro i meni pasti mučno!
Oko 9h!!, samo 4h nakon što sam se pošteno provela sa svojom ekipom u mom kafiću netko panično lupa na moj prozor.
Mladi slovenac i njegova cura, dotična gospodična koja je torbicu izgubila. Bude me i ja se jedva priberem da ih tako s plašene umirim i obavijestim da je torbica u kafiću.
Oni se jadaju kako su me jedva pronašli, jer im nitko nije želio otkriti gdje stanujem i koji mi je broj mobitela, pitaju me jesam li ja neka jako popularna radijska voditeljica i koju to emisiju vodim svakodnevno.
Kažu da im nitko nije vjerovao da je riječ o torbici i svi odreda u mom mjestu koje su sreli štitili su moju privatnost!
I tako me traže već sat i po i mole da im dam nazad torbicu, ja ih molim da tu primopredaju odgodimo za popodne,jedva gledam.
Ali pogled dotične gospodične toliko je očajan da ja popuštam i odlazim sa njima.
I ona je nepovjerljiva kao i ja prije dvije godine. U sebi moli dragog Boga da je sve u nutra, moja potvrda nije dovoljna i ne može je umiriti. Kad sam joj vratila torbicu i ona ustanovila da je sve unutra, počela je plakati kao malo dijete, neutješno!
Pitam je čemu suze kad je sve tu,a ona mi spominje mješavinu straha, nevjerice,sve što joj je od jutra prolazilo kroz glavu što će i kako će ako torbicu ne nađe i na kraju njeno iznenađenje da još uvijek ima poštenih ljudi i da u životu ponekad sve može ispasti dobro ipak!
E sad, što je meni prošlo kroz glavu prije no što sam se ponovno vratila u krevet u nadi da ću u miru odspavati još koji sat!?
Pa sjetila sam se dotičnog mladića, mog zavjeta, osjetila sam ponos i olakšanje i za nju i za mene, narasla sam par milimetara.
I ponovila rečenicu koju me moj otac naučio „darovi kruže i vraćaju se…“
Novac koji mi je ponudila nisam uzela, ali je pao dogovor za navečer i zajedničko piće, došla je ponovno cijela ekipa sa njom i prepričavali smo do dugo u noć razne dogodovštine sličnog sadržaja.
Smijali se osobnim bedastoćama, sve je izvrsno završilo.
Ona misli da sam ja pomogla njoj, a zapravo je ona pomogla meni i još k tome stekla sam par novih prijatelja.
Doista, otac je ponovno imao pravo, darovi kruže i vraćaju se…
Post je objavljen 06.07.2006. u 15:08 sati.