Marketing
Ono smo što jedemo, pijemo,gledamo i slušamo!
Evo me na poslu cijeli dan danas, šihta mi je od podne do 19h 
Kako zbog prirode mog posla moram stalno biti u tijeku sa zbivanjima u svijetu i našoj zemlji u opis mog posla spada i to da po dolasku na isti provedem oko po ure čitajući sve bitne dnevne novine, nakon čega slijedi pregled interneta.
A kad tamo samo loše vijesti.
Mrtvi u tsunamiju,požari duž cijele obale,zlostavljana djeca, pedofili koji se udružuju u stranku,poljaci u modernim logorima na jugu Italije,Izraelci prodiru u Libanon…
Da ne nabrajam dalje, vjerujem da su i vama ti naslovi zapeli za oko.
Danas razmišljam o više toga, kako ne želim da su to samo za mene naslovi iz novina, senzacionalističke vijesti, nešto o čemu bi mogla napraviti dobar prilog.
Razmišljam o tome kako i u njihovim grudima kuca srce, srce koje iako je samo mišić i navodno ne može doslovno boljeti, makar mene par puta u životu boljelo toliko da sam pomislila da taj stisak i bol neće nikada popustiti.
Razmišljam o očima tih ljudi o kojima čitam i tako su na prvi tren plosnati jer su odštampani u novinama, ali oni postoje i tamo negdje na istoj ovoj kugli zemaljskoj na kojoj ja udišem i mutno od umora pogledavam kroz prozor sa kojeg se prostire morska pučina.
To modro more miri moju dušu kad god zatreba i nikad mu na tome neću moći zahvaliti iako je itekako živo.
Vjerujem da smo satkani od onoga što jedemo, pijemo, vidimo i čujemo.
To nešto čini nas, našu nutrinu, čini od nas ono što jesmo.
A tako malo smo toga svjesni.
Trudim se paziti što unosim u sebe od hrane,pa čak u zadnje vrijeme i što pijem.
Vidim da i ljudi oko mene često pričaju o zdravoj prehrani.
I to je uredu(mada ima i onih koji ni malo ne paze na te stvari).
Ali koliko pazimo na to što gledamo, čitamo, slušamo…
Više ne gledam horror filmove, ne zato što me strah već zato što više ne želim biti izložena toj boleštini, ne želim gledati slike raskomadanih tijela, slušati urlike boli, vjerujem da sve to ostaje negdje duboko u mojoj podsvijesti i taloži se i s vremenom me truje iznutra.
Ne želim biti izložena psovanju i deranju, jer osjećam da nakon par takvih situacija i sama dobijem želju da dotične osobe pošaljem k vragu.
Ne želim gledati na dnevniku patnje male djece u Africi ili ranjavanja vojnika po Libanonu to loše utječe na mene(i to ne zato što sam ograničena ili bešćutna) ali ne želim ni na svijet oko sebe gledati kroz roza filtre praveći se da je savršen i skrojen po mojim mjerilima sreće.
Ne želim zaboraviti koliko sam zapravo blagoslovljena i sretna.
Želim za sebe i za druge najbolje, znam koliko je štetan utjecaj nasilja koje se vrši nad nama pa makar i gledanjem dnevnika po ure u danu, ali ne želim ni naći svoju oazu i kao noj zabiti glavu u pijesak i samoživo uživati u svojoj osobnoj sreći koje god prigode bila.
Želim svjesno proći kroz život, a ne biti od onih koji na spomen muka žena u Afganistanu (ili negdje bliže) samo odmahuju rukom i kažu „daleko je to,imam ja svojih problema“.
Ne želim se svakodnevno trovati negativnim informacijama jer po meni zlo dođe ionako samo od sebe pa ga ne treba takvom negativnom energijom prizivati,ali ne želim se ispod svog malog sunčanog oblaka praviti da patnje ne postoje.
Gdje je ravnoteža u mojim željama!?
Kako je uspostaviti!?
Divim se onim ljudima koji doista nešto čine za boljitak drugih, pogotovo onih koje ni ne poznaju.
Dok se ja borim sa svojim unutarnjim bitkama i tražim mir u sebi, oni djeluju i čine ovaj svijet boljim.
Mir na zemlji, suživot među narodima i blagostanje u svijetu možemo ako ga ikada dočekamo zahvaliti upravo takvim ljudima.
Danas su oni sanjari, zanesenjaci, nerealni idealisti koji se trude, rade i bezrezervno daju sve od sebe, a njihov trud čini se minoran, nešto kao kap u moru.
Samo eto, postoje oni, oni koji su shvatili da je dobrota nešto što se treba darivati.
Postoje oni koji vjeruju u onu staru japansku poslovicu „I put od 1000km počinje prvim korakom“.
Oni koji su ipak po malo uspjeli nešto učiniti, nešto veliko a kad su počinjali činilo se da će to biti samo kap u moru.
Ne znam im svima imena, na pamet mi prvo pada majka Tereza,Bill Gates,trudi se i Angelina…ima ih sigurno.
Puno anonimnih ljudi koji se trude jer vjeruju u ono dobro u čovjeku…
Ovo je post posvećen njima, koji čine da se svako malo posramim sebe i svoje samoživosti.
Post je objavljen 20.07.2006. u 17:21 sati.