Oko 20-et je sati,sjedim tako ispred svog lokala sama,pijuckam light colu, slušam glazbu po svom
guštu i razmišljam.
Zatišje pred buru, malo vremena samo za mene i moje misli prije nego bane horda razuzdanih turista u potrazi za zabavom i alkoholiziranjem.

Volim to vrijeme, daje mi mogućnost da nakon cijelog dana a pred dugu noć malo zastanem i zaplovim svojim sivim stanicama.
Redovito maštam, o snovima koji su itekako ostvarivi!
Pokatkad sa svojom konobaricom koja je između ostalog iako je mlađa i moja prijateljica već dugi niz godina pjevam jednu pjesmicu, našu mantru.
Počinje sa "Bog nas voli..."
Dalje vam neću otkriti, ipak je to samo moja mantra.
Najčešće samo šutim,što mi nakon posla na radiju koji se sastoji isključivo od mog brbljanja padne baš milo.
Ponekad valjda zbog mog izraza lica ona me pita o čemu mislim, kad joj povjerim istinu redovno odmahne pukom, zavrti glavom i procijedi
"O Bože, čega sve nema u toj tvojoj glavici"

Evo o čemu sam razmišljala sinoć, prije nego sam se dobrano naradila i tako pošteno i mučno zaradila svoj kruh.
Sjetila sam se priče koju sam pročitala neki dan u novinama o mladom glumcu Filipu Juričiću i njegovoj borbi sa depresijom u koju je upao kada su mu se ostvarili svi snovi.
Glumac Marko iz sapunice "ljubav u zaleđu" pao je u teško depresiju onog trena kada je shvatio da ima sve što je u životu želio.
Dobar auto, stan, djevojku koju voli, lovu i slavu.

Neka duboko u sebi vjerujem mu.
Misli lete do sljedeće teme u novinama, o sestrama Peteri i Tamari Ecclestone!
Dvije mlade multi milijunašice porijeklom hrvatice.
Razmišljam u sebi o čemu one maštaju?
Što njih motivira da se ujutro ustanu iz kreveta?
Kada si za rana ili oduvijek tako bogat i zbrinut, cijeniš li svijet oko sebe?
Jeli percepcija izmijenjena? Kakve muke njih muče?
Sigurno ne ove moje životne, da predugo pričam na mob. pa su računi astronomski ili da se grijem na struju pa mi je redovito zimi mučno gad stigne račun iz elektre¨!
Znam samo da im zavidim na dvije stvari!

Prvo, na savršenom obrazovanju koje su sigurno za života imale!
Jer i ja bi voljela da u francuskom restoranu mogu sa savršeno francuskim naglaskom objasniti tečno konobaru koju buteljku vina želim itd...

I drugo, na zdravoj prehrani i svim blagodatima modernih i basnoslovno skupih kozmetičkih preparata kojima su bile milovane od rane mladosti.
One sigurno nemaju celulit,manikira i pedikira je savršena kao i iščupane obrve, a biserno bijeli zubi takvi su zbog savršene njege.

Uspoređujem sebe,neminovno.
Pod stresom sam stalno, zašto?! Pa između ostalog i zbog zahtjeva koje sam sama pred sebe stavila.
Puno očekujem od sebe i još sam k tome perfekcionist.
Nije lako sa mnom, meni ni ponajmanje.
Pada mi napamet onda rečenica koju je Benigni izrekao nakon što su mu u L.A.-u uručili oskara za film "Život je lijep".
A rekao je "Zahvaljujem svojim roditeljima na siromaštvu!"
Upravo to siromaštvo ga je motiviralo da uspje, naravno uz preduvjet da ste u životu borac.
Pod uspjehom ne mislim samo na novac, nego na onaj uspjeh da se osjećaš ponosnim sam na sebe.
Polagano se moj lokal puni i ja više nemam vremena razmišljati o životu,vrijeme je da ga zagrizem.

Zato ću sada nastaviti tamo di sam sinoć stala.
Za sve što trenutno u životu imam izborila sam se sama.
Kada mi je prije osam godina nakon duge i teške bolesti otac umro na rukama, nisam doslovno ni znala ni imala išta.
Osim naravno želje da pokažem njemu i sebi da sam sposobna uspjeti.
Imala sam 23g. i ni dana radnog staža,na mene je sve tek čekalo, svi usponi i padovi.
Trebalo je samo skupiti hrabrosti i krenuti.
A to je ponekad najteže!
Ostale smo mama(invalid) i ja same, u dugovima kojima smo se zadužile pokušavajući spasiti njega.
Polagano ali sigurno,radila sam i prihvaćala sve poštene poslove koji su mi se nudili, sama sam stvarala situacije za uspjeh i zaradu.
Predano sam radila i trudila se i trud se sa godinama isplatio.
Zašto vam sve ovo pišem!?
Pa zato što sam ponovno na životnoj prekretnici, ukazala se nova poslovna prilika i životni izazovi i ja ponovno dajem sve od sebe.

Razmišljam koliko me to moje penjanje životnim stepenicama koštalo i što mi je donijelo.
Svakako vjeru u sebe.
Ne mogu reći "Hvala mojim roditeljima na siromaštvu" jer sam prvih dvadeset
tri godine provela u blagostanju, samo su dvije bile teške nakon toga.
Ali definitivno mogu reći;
"Svako zlo za neko dobro i hvala dragom Bogu na tome"!
Jer da nisam izgubila svoj oslonac u životu, nikada ne bih otkrila kakva se stijena u meni krije,uvijek bi ostala tatina mala princeza!...