(Ne)talentiranost

Ja definitivno imam najbolje prijatelje na svijetu. I pitam se čime sam to zaslužila.

Danas mi je bio poprilično naporan dan, tj. još od jučer se maltretiram sa nekim stvarima i da nije bilo te nesebične pomoći, sad bih vjerojatno bila u Vrapču ili na nekom tako lijepom mjestu.

Ne bih ulazila u besmisao tih glupih stvari koje sam morala raditi, ali da sam se dobro naživcirala, bome jesam. Ili možda ipak bolje da se ispucam ovdje, tome blog i služi, a i bolje da ovdje grintam nego da Medu gnjavim dok se bavi osjetljivim poslovima instalacije mog novog kompjutera.

Dakle, ja za neke stvari jednostavno nisam talentirana. Kompjuteri i kojekakvi programčići bi spadali u tu kategoriju (zato se Medo sad i bavi instalacijom). Nije da ja to ne bih mogla razumjet i naučit, bih naravno, ali me ne zanima. Dosadno mi je to i mene zanimaju konkretne stvari, živa biljka u rukama i prljave gojzerice. Jednostavno se bolje snalazim sa takvim stvarima, ove puste 0 i 1 prepuštam onima koji se u to bolje razumiju, jer i tako nema smisla da svi moraju znati sve raditi.

Ono čime sam se bavila jučer i danas toliko intenzivno je bila vizualizacija određenih podataka. Na temelju tih podataka se mogu dobiti grafički prikazi srodstvenih odnosa između različitih vrsta. E sad, problem nisu bili podaci sami po sebi, nego natjeravanje tih programa da naprave ono što žele. Majkemi prije bih neko stablo natjerala da se prošeće 10 metara, nego da ti programi prorade.

Uglavnom, ovo sve mi je oduzelo jedno 10 godina života, popila sam 3 kave u roku dva sata, i općenito se osjećam beskorisno i nesposobno. I živcira me kada se nađem u takvim situacijama gdje sam doslovce nemoćna. No dobro, ne moram uvijek sve držati pod kontrolom i neopisivo sam sretna što u ovakvim situacijama vidim sa koliko divnih osoba sam okružena.

Eto, toliko.

Svašta, a ništa zapravo

Bio je ovo zanimljiv tjedan. Intenzivan, nema šta. Puno se toga dogodilo u svega par dana. Sve je počelo u noći sa ponedjeljka na utorak, kad mi je moj kompjuter najdraži umro, krepao, odapeo, otišao na vječna lovišta. Nema ga više. RIP sunce moje.

Ne, nije da se ja baš toliko jako vežem za tehnologiju, ali kompjuter mi je važan. Nije da sam ovisna (hmm think twice about that baby), ali sada, na kraju semestra, imam hrpetinu zadaća, učenja za ispite i kojekakvih divota koje moram rješavat, a kompjuter ne da mi je potreban, nego mi je prepotreban. A i u ove zimske dane, ako izuzmemo učenje, vani je prehladno da bih išta radila, tako da volim biti u svojoj sobi, pod svojom dekicom i zujati po netu.

Noć s ponedjeljka na utorak je bila zanimljiva. Razbijala sam glavu par sati s različitim kalkulacijama kako ću svojim roditeljima objasniti da je krepao i da mu nema povratka (sva sreća da sam napravila potpuni back up svega prije par tjedana kada su se simptomi terminalne bolesti počeli pojavljivati). Jer šta, nije da sam ja na početku faxa, ono trebam više to završiti i samo par mjeseci od kraja, nisam bila sigurna koliko su još voljni ulagati u mene. Onak, konačno je vrijeme da ja krenem pridonositi nešto ovom svijetu (a i nekako sam uvijek mislila da ću si sama kupiti idući komp).

Onda sam shvatila, obzirom na svoje prihode, da bi mi bilo najbolje da prodam bubreg . To bi mi taman pokrilo troškove (nije im baš više neka cijena na tržištu koliko sam skužila). A zatim su krenule crne misli oko kraja faxa, pronalaska posla i svega što ide uz to, jer iako se stvarno trudim ne razmišljat o tome, jer bi se previše deprimirala, eto ipak prođu misli kroz glavu.

Sva sreća da moja majka smatra da se i dalje isplati ulagati u mene , to mi je uistinu olakšalo ove dane, jer stvarno je teško kada si utuviš u glavu da ćeš uskoro, obzirom na stanje na tržištu, postati beskorisan i još jedna brojka onih crnih statistika. I koliko god se ja trudila, koliko god dobar životopis imala, sve je pitanje hoće li biti dovoljno.

Čudan je bio ovaj tjedan, jedva sam se natjerala učiti, kasnije sam shvatila u čemu je stvar, no to su samo pusti izgovori. Sva sreća, popuštaju te mušice pomalo, tako da neće biti problema više do kraja ispitnih rokova, barem se nadam. Statistika je trenutno takva da je 1 ispit uspješno položen, na 1 moram još na usmeni (pismeni sam, unatoč svim nevjerojatnim izgledima položila :samasebeudaranogomudupeodsreće:), iz jednog očekujem dobre rezultate i imam još samo praktični dio (prepoznati preparate). Dva još moram usmeno odgovarati i za dva moram napisati završne seminare, tj. interpretirati rezultate vježbi. Sve bi to trebalo biti gotovo kroz dva tjedna, znam da zvuči puno (i meni zvuči ovako kada gledam napisano), ali ne bi trebalo biti prevelikih problema.

Ono što me iznenadilo ovih dana jest činjnica koliko energije imam. Kako mi se raspored znatnije očistio, a ja 'samo' moram učit, shvaćam da sam hiperaktivna (naravno, kada sam navikla na onaj spartanski tempo posljednjih mjeseci). Zato sam od idućeg tjedna odlučila krenuti na nekakvo vježbanje, jer ne mogu navečer zaspat do sitnih sati, zato jer se ne iscrpim dovoljno, tj. ni približno ne onoliko koliko bih voljela. Ok, imam još nekih sitnih poslića vezanih uz fax do kraja 2. mjeseca, ali neću se niti okrenuti i sve će to biti gotovo. I šta onda? Sumnjam da će sjedenje i pisanje diplomskog biti toliko energetski zahtjevno (jer kod mog diplomskog je fora da je najveći posao odraditi teren i postterenske peripetije, a sama interpretacija rezultata je zapravo vrlo logična i meni osobno zabavna, jer su to temeljne stvari i zato očekujem da će mi to biti najlakši dio). Zato sam se odlučila aktivirati, a i valjda će proljeće uskoro, jedva čekam vrtlarske radove. Prošle godine nisam baš imala previše vremena za to, ali ove bome imam velike planove.

I tako, trebala bih ići skidati nekakve DNA sekvence iz on-line baze podataka, za tu jednu zadaću koju moram napraviti, a ne da mi se (50 ih treba poskidati i formatirati onako kako traži program koji obrađuje podatke, tek sam ih 17 napravila ). Dosadan je posao i mehanički, a ja imam sestrin prastari komp koji je totalno user unfriendly (btw ispričavam se za tipfelere ako ih ima, ova tipkovnica je toliko rigidna da imam osjećaj da bih lakše natipkala da lupam po komadu bukve) . Moje novo srebrno sunce će biti osposobljeno tek u nedjelju popodne kada idem kod Mede na druženje da mi to sredi, jer ja nisam za takve stvari, pa bolje da ne zeznem nešto, a njega i tako veseli, jel' da? :)

Eto, malo baljezganja od mene... Toliko sam ideja imala za pisanje, a evoovo je izašlo iz mene. O zlatnom teletu ću onda neki drugi put

Smežuranih prstiju, mokre kose i mnogo toplih kapi vode...

Ne, nije u vinu stvar. Ne bih rekla.



Jučer sam imala genijalnu ideju da bi mi učenje možda bolje išlo uz čašu vina, no to se ispostavilo pucnjem u prazno. Nije bolje išlo, štoviše, nije išlo nikako. Prevelike otpore trenutno imam prema nekim stvarima, pa niti vino tu ne može pomoći.



No, da vino ne bi slučajno propalo, večeras sam ga dovršila. A i cijeli dan sam razmišljala kako bi bilo dobro namakati se u kadi sa knjigom u rukama. I onda još čaša vina. Hmm kako romantičarski, tj. kao priča iz neke knjige. Nije da se nisam prije namakala u svojoj kadi, jesam naravno, ali po prvi put sam i vino ubacila u jednadžbu.



Kako odraslo.

(Ili možda samo alkoholičarski.)

No, šalu na stranu. Kada ste se prvi puta osjećali odraslo? Ja točno znam kada je bio taj trenutak i kada mi je ta misao o odraslosti prošla kroz glavu. Kada sam na vozačkom prvi puta s autom izašla na cestu. Jer vožnja je ono što rade odrasli i tu je određena doza odgovornosti od koje u principu ne možeš pobjeći (jer ljudi tako vole izbjegavati odgovornost).

Prošlo je sad već hmm preko četiri godine od tog sudbonosnog trenutka odraslosti. Međutim, u međuvremenu sam se masu puta osjećala kao maleno dijete, totalno neodraslo. Tisuće je bilo trenutaka kada sam htjela pobjeći u mišju rupu i da me nitko ništa ne pita. Koliko sam samo puta izbjegavala stvari koje mi nisu pasale, opet, još jedan neodrasli moment. Koliko sam samo puta dozvolila da ispadnem maleno derište samo da se izvučem iz stvari koje mi se nisu dale raditi u tom trenu.



Sustavno se odbijam suočiti sa nekim stvarima prije vremena. Jer čemu razbijati glavu nečime što se treba dogoditi tek za par mjeseci. Ali ima tih nekih podmuklih momenata kada nisi niti svjestan što te snašlo, a shvatiš da liješ krokodilske suze i ne vidiš rješenje tog udaljenog problema. I opet si maleno derište, koje odbija biti veliko. Samo zato jer je tako lakše.



No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu
I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići –
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići.

Znao je Dobriša šta govori. Zato ga i volim. Jer možeš ti izbjegavati nešto koliko god želiš, ali suočit se moraš, prije ili poslije.

I tek se tu poznaju junaci. Tek se tu dokazuješ, koliko si odrastao zapravo.



A gdje sam ja u cijeloj toj priči, pitate se sigurno? Pa pitam se i ja, da vam iskreno kažem. Ponekad se osjećam kao da imam 1000 godina najmanje i kao da mi je samo nebo granica. I znam što radim i toliko sam sigurna u sebe. A ponekad bih najradije pobjegla u nacrniju i najmračniju mišju rupu koja postoji i da nikada više ne izađem od tamo.

Krajnosti su to naravno, a život su svi oni dragocjeni trenutci između. Svi oni smežurani prsti, svaka ona mokra vlas kose, svaka topla kap vode na golom tijelu. Samo što, nažalost, nismo uvijek u stanju osvijestiti sve te trenutke.

U sobi...

Nekad davno, na samim početcima ovog mog malenog bloga imala sam post o četiri kuta moje sobe. Tadašnja soba je bila podosta drugačija, od ove danas. Naime, prije godinu i pol – dvije možda sam se s mlađom sestrom zamijenila za sobu. Trebala sam promjenu, veliku promjenu i ta zamjena je baš bila korisna.

Sada, kako završavam s jednim dijelom svog života, ponovo razmišljam o promjeni. Možda se preselim u treću sobu, sobu za goste, a ovu sadašnju prepustim gostima i čistom vešu koji stoji u toj sobi kada nema nikoga i koji čeka na peglanje. Pa da ova faza slučajno ne bi ostala nezabilježena, evo par slikica i detalja. Pogađate naravno, učim za ispit pa se usput i glupiram sa ovakvim postovima. Krenimo dakle redom:

Ovo je naime moj 'radni' stol. Nije da nemam pravi radni stol, imam, evo ga sliku ispod, ali jednostavno imam tu lošu naviku da sve radim na krevetu, nikad se nisam saživila s tim konceptom radnog stola. Ah.





Zatim je tu taj fetiš s knjigama. Kao što primjećujete iznad stola imam podosta knjiga, i to nisu sve. A evo i bolja slika.




S druge strane je još jedna polica sa knjigama. Ponosna sam na nju jer sam ju sama slagala, ok, znam nije neka mudrost složit policu, ali to je prva polica koju sam ja sama samostalno složila, to je bilo u ljeto 2009. Evo, nema više mjesta na njoj.



Ovaj Klaićev Rječnik stranih riječi je moja najnovija akvizicija.



Neverine, što primjećuješ na ovoj slici?



Još malo prostora za knjige postoji ispod televizora koji doslovce samo skuplja prašinu jer ga nisam upalila ima sigurno 6 mjeseci (otkad sam ga preselila na ovu stranu sobe, a i nije da mi fali).




A ovo bi bio pogled kroz moj krovni prozor.




I par detalja za kraj…



Tko pogodi šta je na ovim slikama, dobije virtualni lovorov vijenac ;).



I evo, da ne ispadne da nemam ženskih poroka i potreba :D



I za kraj…

Šaputajući potiho

Danima, doslovce danima imam hrpu riječi u sebi i naprosto ih nisam u stanju izbaciti van iz sebe, a izaći moraju – nekako. I zato će ovo biti kupus od posta, jer se trenutno tako i osjećam – kupusasto.

Palo mi je na pamet ovih dana (dobro i prije mi je znala takva misao proći preko sinapsi), koliko je zapravo egoistično pisanje bloga? Jer šta, ove moje (više-manje) baljezgarije vjerojatno čita dosta ljudi. Ako ništa drugo iz dosade, jer moj blog je prije bio na cool listi dok su postojale, a i sada sam odmah dostupna i na ovom novom formatu. Iz nekih neobjašnjivih razloga ne želim znati tko me sve čita i u kojoj mjeri, a opet s druge strane redovno pišem. Često svoju intimu rasipam ovim prostorima i iako sam relativno anonimna ovdje na blogu, prostituiram svoju dušu s vremena na vrijeme. Zašto to radim? Pojma nemam.

I da, ima nekog egoizma i određenog voajerizma u cijeloj ovoj priči. Jer mnogim stvarima/sitnicama ne želim opterećivati ljude s kojima dijelim svakodnevicu, a izbacit iz sebe moram. A ovdje uostalom i tako čita tko hoće i da savjet/komentar koji ponekad znaju biti i više nego na mjestu. Znam, loša sam blogerica, rijetko odgovaram na komentare (i to samo zato jer mi se ne da baš uvijek tipkati), ali sve ih pročitam, u to budite sigurni ;) Čak sam neki dan pročitala cijeli svoj blog i tu i tamo komentare nekih rasprava koje su se svojevremeno razvile u intenzivne debate. Iznenadilo me kada sam naišla na neke komentare koji su ostavljeni i godinu dana nakon što je post originalno napisan. Razveselilo me to jako.

Ima nešto u tom pisanju, kada izvadiš iz sebe stvari koje ti se samo motaju po glavi u nekim čudnim oblicima. Onda ih verbaliziraš, uobličiš, postanu jasne i konkretne. Skoro pa opipljive. Veseli me to, jer onda, kada nešto stavim na papir, kao da sam to pustila, prešla preko toga i oslobodila prostor za nove stvari.

Sada, kada sam u situaciji da mi se puno toga mota po glavi, a nisam baš zrela za izbaciti to iz sebe, onda jednostavno još moram malo pričekati (a i nije svaki tekst za blog, koliko sam ih samo natipkala, a da ih nisam nikada objavila, nego odmah izbrisala). I zato nastaju ovakvi postovi, kada lamentiram o kontempliranju. No dobro, ne može uvijek sve biti jasno i konkretno, jel' tako?

Hmm...

Još do prije neki dan sam se veselila. A sada, samo 24 sata od kraja, moram priznati da mi i nije baš svejedno. Sutra imam zadnje predavanje na faxu. Zadnje, zadnje. Onda ispiti i semestar za pisanje diplomskog rada. Planiram diplomirati odmah na prvom roku, još u 7. mjesecu.

Znate, čudan je osjećaj, jako čudan. S jedne strane je prisutna određena doza olakšanja, kao uostalom i na kraju svakog semestra, međutim, s druge strane završava nešto što znam, što poznajem i što radim već godinama, a u čemu sam između ostalog dobra. Jer jedino što radim zadnjih hmm 17 godina je učenje, a sada kako se formalno obrazovanje približava kraju, pa hvataju me neki čudni osjećaji.

Već sam pričala o Crnoj rupi koja me čeka nakon diplome, jer ne znam što me čeka, zato to razdoblje i zovem Crnom rupom.

Da, čudni osjećaji su trenutno u meni.

Prokletstvo zadnjeg trenutka

Sve radim u zadnji tren. Ako nešto i počnem na vrijeme, obično završi u najzadnjijem mogućem trenutku. Nisam prije bila takva, štreberica kakva jesam, sve sam radila na vrijeme. A onda je počeo fax. Trebam li išta više reći?

Evo, recimo za vikend, seminar koji sam morala pisati sam odgodila do zadnjeg mogućeg trenutka, tako da sam završila sa pisanjem u ponedjeljak u 06:54h. ne moram ni spominjati da sam si sad naravno totalno poremetila bioritam. Taman prije ispitnih rokova. Oh joy.

Ne znam zašto si to radim, zašto mi je toliko teško početi raditi stvari koje mi se ne daju. Šta ne bi bilo bolje da to jednostavno odvalim što prije i bok. Jer to je tako prokleto dobar osjećaj, kada znaš da si završio nešto što ti se nije dalo i kada klikneš onaj send na gmailu i odeš spavati snom pravednika.

Ali ne, ja se moram zafrkavati cijeli vikend prije, tjedan dana prije toga imati glavobolju kako moram početi to nešto raditi i tek onda, pod prijetnjom ne završavanja faxa na vrijeme ako to sada ne napišem, krećem sa neizbježnim poslom. Usporedila bih to s onim osjećajem iz osnovne škole kada stalno bježiš na kraj reda, kada je cijepljenje u pitanju, jer te strah igle i boli, a znaš da ćeš morat to obavit prije ili poslije. Bježanje, jel'te, nije opcija.

Nije da sam neodgovorna, nemojte to misliti, barem ne kada je fax u pitanju, ali ponekad su ti otpori koji se javljaju toliko jači od moje racionalnosti i sposobnosti da stvari lijepo posložim u pretince.

Ne znam, valjda je to povezano s onim kada nešto 'moraš' pa ti je to automatski mrsko, jer toliko je stvari koje bi radije radio nego to prokleto moranje.

Jedino što me brine u cijeloj ovoj priči, nije količina toga što moram još napraviti za fax, jer toga je još malo, pregrmit ću nekako, nego hrpa stvari koje ću morati, a koje tek kasnije dolaze.

Iako, kaže se često da je jedino što se mora je umrijeti (i platiti porez according to my mother ). Ali s takvim stavovima opasno zalazim u zonu neodgovornosti, a za osobu poput mene, to je ipak malo previše…

Home alone

Neka me netko virtualno mlatne po glavi. To je ono što mi sad itekako treba.

Nisam tip osobe koji ne zna bit sam sa sobom. Itekako volim samoću, volim se zatvorit u svoju sobu i volim da me se pusti na miru kada imam potrebu za mirom. Nemam problema s tim da nekuda otputujem potpuno sama, nemam problema s tim da se vozim 300 kilometara potpuno sama, nije mi problem sama otići na teren (iako je zabavnije u društvu) i radim to kada je potrebno. Dakle, mogu sasvim sama hodati po prirodi, bez ikakvih strahova, kada me pukne odem i sama se pentram po Medvednici. Nije mi problem sama voziti bicikl, po noći ili danu, svejedno mi je.

Dakle sa samoćom nemam problema, kao što je evidentno iz prethodnog odlomka. Ili možda ipak imam?

Hmm pa ovako, situacija koja mi prije nikada nije bila problem i o kojoj nikada nisam niti razmišljala, već me neko vrijeme ispunjava određenom nelagodom. A to je situacija kada sam sama doma. Potpuno sama – samcata. Nešto što mi je prije bilo gušt i bilo mi je ok kada nije bilo nikog u blizini, ali u zadnje vrijeme mi to baš ne paše. Nije da imam potrebu da mi netko non stop dahće za vratom, ne, dapače, kao što sam gore napisala, volim biti sama u svojoj sobi, ali kada znam da je kuća u potpunosti prazna i da sam ja sama u njoj, eh to je već druga priča.

Osjećam određenu dozu nesigurnosti, osluškujem sve oko sebe i na svaki i najmanji zvuk trzam (što dakako nije slučaj kada je netko još u kući). Evo sad npr. imam poprilično glasno upaljenu glazbu, širom otvorena vrata svoje sobe (što inače nikad nije slučaj) i čekam ili da se netko od mojih pojavi ili da me nazove jedna sestra da je gotova s poslom da ju pokupim, ili druga da je na pola sata od Zagreba i da dođem na kolodvor po nju.

I pitam se sada, što je to što mi inače daje sigurnost? Drugi ljudi u blizini je vjerojatno najočitiji odgovor. Ok, to mi daje određenu količinu sigurnosti, ali shvaćam zapravo da se nikada ne osjećam 100% sigurno (u fizičkom smislu, ne u smislu samopouzdanja). I ne, nije da konstantno osjećam nekakav strah od okoline, svijeta, života. Ne, daleko od toga, ali jednostavno sam svjesna da se u svakom trenu može dogoditi nešto što ti nije po volji i da nikada nisi apsolutno siguran od loših stvari. Da, teško je kada čovjek osvijesti takve sitnice.

3. post u 24 sata. Još jednom molim neka me netko opali po glavi da se saberem.

Višestruko frustrirajući post

Ne, ne mogu i gotovo. Mislim da bih na presvijetlu pozadinu progovorila kad me nešto muči. Probala sam si začepit usta prethodnim postom, ali ne ide. U svakom slučaju, pročitajte prethodni post, ako već niste, zanimljiva je pričica, vezana samo uz dio divota koje su mi se događale ovaj tjedan, no o tome ipak neću.

Mislim da je akumulirajući učinak više sitnih, ali iritantnih, događaja presudan za nagomilanu frustraciju. A i vjerojatno zato jer mi je prije toga bio prekrasan polu-bezbrižni period. Teško je s konja na magarca, stvarno jest.

Obzirom na nedostatak sna koji me pratio zadnjih par dana, dobro sam se ja i držala, jadna A. je danas morala slušati moje frustrirane monologe. Hvala joj na tome. I živcira me to, jer nikad se ne istresem na one koji me razjebu, nego uvijek moraju slušat bliski i dragi mi ljudi.

Ne znam za vas, ali ja jako cijenim svoje vrijeme. Dragocjeno mi je. Uglavnom ga trošim na stvari koje moram obaviti, hrpu obveza i sličnih divota koje se s vremenom samo povećavaju. Naravno, upravo zbog priličnih obveza itekako cijenim svaku slobodnu minuticu koju imam. Jer znate, nije lako non stop biti na 100%, ponekad tijekom dana, tijekom tjedna, treba malo i odahnut. I ti trenutci su dragocjeni.

Znam kako je meni, pa mi je to ujedno i nit vodilja. Cijenim i tuđe vrijeme, ne kasnim na dogovore nikad, ne otkazujem dogovore u zadnji tren, ne maltretiram ljude osim ako uistinu ne trebam pomoć, jer prvo ću glavom kroz zid sama jedno 50 puta, dok ne priznam da ipak nešto ne mogu sama. Onda gnjavim ostale, a naravno, kada mi netko pomogne, nema šanse da to zaboravim.

Često me ljudi mole da im pomognem oko nekih stvari i stvarno rado pomažem ljudima, ne očekujem ništa za uzvrat, jer to nije poanta pomaganja, veseli me dobar osjećaj kada znaš da si nekoga razveselio jer si mu pomogao oko nečega što ti znaš, a on/ona ne znaju.

I onda mi se dogode padobranski slučajevi da me netko zamoli za uslugu, ja pristanem naravno i izvisim. Izvisim u smislu da mi otkažu u zadnji tren (a ja sam već prilagodila svoj raspored, koji je poprilično zakrčen) ili (još gore) se ne pojave. Ne bi to samo po sebi bilo problem, ali ovaj tjedan mi se dogodilo dva puta, konkretno obje opisane situacije su mi se dogodile. I onda si mislim, pa jel' mi na čelu velikim slovima piše debil/tuka/glupača?

Fascinantna mi je ta ljudska ležernost i neodgovornost. Da, baš mi je fascinantna. Nevjerojatno mi je elementarno nepoštivanje drugih i nedostatak osjećaja za tuđe vrijeme i dobru volju.

I zato mi je danas došlo da vrištim od muke. Nisam mogla, ne bi bilo primjereno da sam nasred trga Maršala Tita odjednom počela vrištat, ali stvarno mislim da bih se višestruko bolje osjećala da jesam. Istresla sam svoje frustracije verbalno, ali to nije dovoljno (pogrešnoj osobi doduše i u obliku jadanja, a ne onima kojih se to ticalo), evo moram ih i ovdje.

Ah.

Nego, druga stvar, nevezana uz ovu prvu, ali također frustrirajuća. Jeste li se ikada susreli sa knjigom koja nema kazalo pojmova? I ne, pritom ne mislim na romane i takvu literaturu, nego ono, stručne knjige?

Niste? Eh pa ja jesam, i najradije bih mlatnula po glavi urednika koji je to dozvolio da se tako tiska.

Ne bih ja ništa rekla kada bi knjiga imala neku očitu logiku tih pojmova koji su mi potrebni, međutim, iako knjiga ima određenu vrstu logike, ona je izrazito kompleksna i poprilično je nemoguće provjeriti spominju li se pojmovi meni zanimljivi samo na jednom mjestu (naravno kada ih uspijete pronaći) ili ih ima još negdje u bespućima knjige. A da stvar bude bolja, od istog izdavača trenutno za istu stvar mi trebaju dvije različite knjige (pokrivaju različite dijelove iste stvari) i obje imaju isti usrani problem – nedostatak kazala.

Koliko god minorno i nebitno vrlo često kazalo djelovalo, vjerujte mi na riječ – neprocjenjivo je. Pa nisu svi redom urednici knjiga bili napušeni kada su ih konstantno stavljali u sve knjige ikad izdane. I zato apel svim urednicima knjiga od jedne višestruko frustrirane osobe – molim vas, nikad nemojte izdati knjigu bez kazala, jer korisnici će vam se, pri svakom korištenju dotične, sjetiti bliže i daljnje familije, različitih domaćih životinja i ilegalnih radnji u vezi s njima, ponekog božanstva te ostalih divnih asocijacija koje ljudima padaju na pamet kada su raspižđeni. Hvala.

Dobro da vam neću pričati i tu priču sa početka, pomislili biste da mi vjerojatno nisu sve daske na broju nakon cijelog ovog tjedna. I znate što je najgore, što mi jedna dobra vijest koja je uistinu dobra i koja mi je jako olakšala idućih par tjedana života, nije uspjela isprat svu gorčinu koju osjećam. Majkomila, ko' da me pms pere se osjećam, a hormonska neravnoteža mi još nije niti na vidiku. Uf.

Jedna poučna priča

Bućkuriš od posta kao posljedica kroničnih otpora prema 'moranju' izvršavanja određenih obveza

Koji naslov, ha?

Kako da ne, evo idem. Samo zato jer moram nešto napraviti, ne znači nužno da to ide glatko. Nemojmo opterećivati mene ponovo, a i vas bezrazložno mojim moranjima. Nema smisla, jel' tako? Još par tjedana pa će i ova muka završit, sve do iduće.



Znate šta me živcira? (šta nju sve ne živcira, s pravom se pitate) Nedostatak kiselosti. Da. U zadnje vrijeme, iz nepoznatih razloga, nevjerojatno mi pašu kiseli okusi. I gorki. Grejp mi je best frendić. Svaki dan ubijem jednog (mislim da više od toga nije baš ni preporučljivo, pari mi da sam to negdje pročitala). Danas sam išla obnavljat zalihe, i nakon što sam se opskrbila sa dvije kile crvenog grejpa (taj mi je draži od žutog), ugledah veliku hrpetinu Granny Smith jabuka. Moje najdraže od kiselih sorti (od slatkih imam isto jednu najdražu sortu, ali majkemi još se nisam uspjela sastat s nekim tko zna kako se ta sorta zove, a da ju ja imam u blizini).

I tako ja, ajde da si nadopunim repertoar, navadim kilu tih jabuka. Sretna ko' malo prase došla sam doma i evo sad sam jednu ubila. Kad ono nicht, nada, niente, ćorak. Nije kisela. Štoviše, slatko ugodnog okusa, koji je ok, ali to mi trenutno nije napeto. Baš sam razočarana.



Nego, sad dok sam po fotiću petljala, skužila sam da sam zaboravila slike od subote. Bijah sama kod kuće. Cijeli dan skoro. Jedna sestra je radila, druga je otišla van države, a i roditelji su isto bili na izletiću. Rijetko se događa da ostanem sama doma, skoro nikad. A niti ne volim to, iskreno da vam kažem. Teško podnosim samoću, to je jedna od (mnogih) stvari koje sam naučila o sebi prošle godine. Mislila sam da volim solirati, ali ispostavlja se da to nije my cup of tea. Ok, kad sam 24h/7dana negdje i kada nemam apsolutno niti malo privatnosti, nakon toga mi je samoća itekako dragocjena. No i takav oporavak kratko traje, nakon toga sam opet zoon politikon.

Pa da ubijem vrijeme u subotu, jer nisam imala volje za nikakve intelektualne poslove, odlučih se malo pozabavit kuhinjom. U zadnje vrijeme, naime, taj teritorij mi je postao terra incognita. A ja stvarno volim prtljat i eksperimentirat, spajat nespojivo. Obično skoro svakom svom jelu tepam da je napojček, jer svašta ubacam unutra, a ostatak kućanstva me blijedo gleda kada jedem to što sam si napravila.

Uglavnom, ovo jelo je nekako intuitivno nastalo još davno, a pogodno je jer je doslovce svašta moguće utrpati u njega.

Potrebno je:
-luk (veća glavica)
-pasirana rajčica ili pelati (500ml)
-konzerva tune
-konzerva kukuruza (mala)
-bosiljak i sol

Luk, kao što znate, obožavam (kao uostalom i sve ostale jestive srodnike roda Allium). Mogu ga jesti u ogromnim količinama na sve moguće načine. Zar ne izgleda prekrasno?



Ovdje je bila žrtvovana jedna oveća glavica luka ako me sjećanje dobro služi. Dakle na malo ulja ga se stavi te se doda voda da se izdinsta. Ja obično to po osjećaju radim, ali rekla bih da nakon što cca 2 do 3 puta dodam po 2 dcl vode luk bude spreman za sjedinjavanje s ostalim sastojcima.

Ostale međufaze nisam fotkala, nego sam samo dodavala sastojke, čisto zato jer sam nešto gledala na tv-u pa sam ovo usput radila. Jednostavno je, na luk se istrese pasirana rajčica (tetrapak pakiranje od 500ml) i doda se još malo vode (pelati bi meni osobno možda i više pasali, ali nisam ih imala trenutno doma). To se malo kuha, desetak minuta i onda se istrese još konzerva tune (ulje se procijedi) i mala konzervica kuruze (ako volite naravno). Sad to kuhate još neko vrijeme, 10ak minuta isto, onako dok procijenite da je dovoljno. Ja ne volim da luk bude sav nikakav, volim mu osjetiti teksturu isto kao i kukuruzu, pa stoga ne kuham previše.



Brzo je gotovo stvarno, a i ukusno je. Za kraj treba malo začiniti, posolila sam i stavila hrpu bosiljka (o kojem sam ovisna). A vi to možete po želji, možda origano više volite :). Naravno, tjestenina je obvezan prilog uz ovo, ali može i riža, zašto ne? Ja sam imala nešto malo tortellina što je ostalo od ručka dan prije pa sam njih iskoristila da se ne povlače po frižideru bezveze.

I za kraj, evo vam malo i proljeća. Vani je nerealno toplo za ovo doba godine. Ok, zumbuli se mogu prevariti, kao ovaj moj, koji je u teglici i u kući, ali strah me da mi oni vanjski ne krenu, kao što je jadan ružmarin već zabrijao da je proljeće…

Intuitivno

Zanimljivo pitanje mi je nedavno postavljeno. Koliko vjerujem svojoj intuiciji?

Zamislila sam se i trebala mi je sekunda - dvije da složim misli i sjetim se koliko puta sam uopće bila u situaciji da sam morala reagirati intuitivno. I iznenadilo me da je nemali broj puta tako. Često puta se nalazim na raskrižjima svakakvih vrsta i dobar dio puta reagiram racionalno (jer to uostalom i smatram najboljim), ali bome je bilo i drugih situacija. Nešto u meni je govorilo da moram drugačije nego što bi se možda očekivalo. Ili recimo u nekoj sam situaciji, a sve u meni doslovce vrišti da se moram što prije maknut, čisto zbog svog psihičkog zdravlja.

I vjerovali ili ne, svaki put bi se ispostavilo da je to postupanje po osjećaju koji me taj tren držao bilo i jedino ispravno. Sve drugo bi bili samo teži putevi.

Ista je stvar i sa procjenom ljudi. Dugo, stvarno dugo mi je trebalo da naučim dobro promotriti ljude kada ih tek upoznam. Jer sam vjerovala da prvi dojam nije bitan, to je i tako samo trenutak, ljudi kroz vrijeme pokažu kakvi su. Međutim, nije to bilo dobro. Prvi dojam je itekako bitan, i tu se često najbolje dobije taj osjećaj o ljudima. Naravno, ne kažem da treba biti proračunat, i dalje mislim da treba iskreno ulaziti u sve interakcije s drugim bićima, ali jednostavno samo treba opreznije. Zbog sebe.

Vjerujem intuiciji, koliko god ju je teško opisati riječima, definirati i dati joj granice, nije to bez veze. A i uostalom, zašto bi sve i moralo biti definirano i ukalupljeno, zar ne?

Zephyr

Jako mi fali snijeg. Znam zašto ga nema i pokušavam to prihvatiti, ali mi je teško. Fali mi. A vidim da fali i mojim biljkama. Ružmarin mi je procvao neki dan. Pitala sam ga (da, ja razgovaram sa svojim biljkama) što mu se to događa. Mudro je šutio, kao što to biljke imaju običaj činiti, ali bilo je lijepo vidjeti njegove malene dvousnate cvijetiće. Vjerojatno njegove zadnje. Jer snijeg mora pasti. A onda će i on. Moj lijepi ružmarin.

Da, znam, ne bih trebala takve biljke uopće saditi tu po kontinentu, nije prirodno. Slažem se s vama. Ali ako ćemo tako, nije prirodno saditi niti krumpir, niti papriku, niti paradajz... No, nećemo biti sitničavi.

Znate, more mi fali. Evo već je treći mjesec na izmaku kako ne gledam plavetnilo. Osim u sjećanjima. Ta plava boja je tako obilježila prošlu godinu. Nepovratno. Već sam pisala o tome koliko je to more moj afrodizijak, a i bome koliko me čini drugačijom. Postoji razlog što sam kontinentalno dijete, sigurno postoji. tko zna što bi bilo da sam se rodila sa soli u kosi. Strah me i pomisliti.

Mnogo razmišljam o sebi ovih dana. O tome što sam točno. Koje je moje najprirodnije stanje? Odgovori su zastrašujući s jedne strane, a s druge logični. Jer jako se mijenjam. Jako sam se promijenila. Ovaj blog je svjedog toga, ako ništa drugo. No, još uvijek se osjećam kao plastelin, jednako podatno i još uvijek nespremno pretvoriti se u konačni oblik, neko konačno stanje. A kako mi se čini, mislim da se ta konačnost neće nikada niti dogoditi, jer previše sam nemirna i previše toga želim. A to sve što želim i ostvarujem me mijenja. Jer sve te moje želje tjeraju na širenje horizonta.

I kada već o horizontima pričam, shvatila sam da se plašim ljudi kojima su horizonti uski i maleni. Intenzivno pokušavam razumijeti te ljude, ali mi je jako jako teško. I onda ja ispadam ta koja je luda. Ja ispadam ta koja previše želi.

Možda nemam najpraviji odgovor što sam točno trenutno. Ali ako ništa drugo, znam što nisam, a i znam što sve želim postati. I sve nijanse između su dio mene.