Home alone

Neka me netko virtualno mlatne po glavi. To je ono što mi sad itekako treba.

Nisam tip osobe koji ne zna bit sam sa sobom. Itekako volim samoću, volim se zatvorit u svoju sobu i volim da me se pusti na miru kada imam potrebu za mirom. Nemam problema s tim da nekuda otputujem potpuno sama, nemam problema s tim da se vozim 300 kilometara potpuno sama, nije mi problem sama otići na teren (iako je zabavnije u društvu) i radim to kada je potrebno. Dakle, mogu sasvim sama hodati po prirodi, bez ikakvih strahova, kada me pukne odem i sama se pentram po Medvednici. Nije mi problem sama voziti bicikl, po noći ili danu, svejedno mi je.

Dakle sa samoćom nemam problema, kao što je evidentno iz prethodnog odlomka. Ili možda ipak imam?

Hmm pa ovako, situacija koja mi prije nikada nije bila problem i o kojoj nikada nisam niti razmišljala, već me neko vrijeme ispunjava određenom nelagodom. A to je situacija kada sam sama doma. Potpuno sama – samcata. Nešto što mi je prije bilo gušt i bilo mi je ok kada nije bilo nikog u blizini, ali u zadnje vrijeme mi to baš ne paše. Nije da imam potrebu da mi netko non stop dahće za vratom, ne, dapače, kao što sam gore napisala, volim biti sama u svojoj sobi, ali kada znam da je kuća u potpunosti prazna i da sam ja sama u njoj, eh to je već druga priča.

Osjećam određenu dozu nesigurnosti, osluškujem sve oko sebe i na svaki i najmanji zvuk trzam (što dakako nije slučaj kada je netko još u kući). Evo sad npr. imam poprilično glasno upaljenu glazbu, širom otvorena vrata svoje sobe (što inače nikad nije slučaj) i čekam ili da se netko od mojih pojavi ili da me nazove jedna sestra da je gotova s poslom da ju pokupim, ili druga da je na pola sata od Zagreba i da dođem na kolodvor po nju.

I pitam se sada, što je to što mi inače daje sigurnost? Drugi ljudi u blizini je vjerojatno najočitiji odgovor. Ok, to mi daje određenu količinu sigurnosti, ali shvaćam zapravo da se nikada ne osjećam 100% sigurno (u fizičkom smislu, ne u smislu samopouzdanja). I ne, nije da konstantno osjećam nekakav strah od okoline, svijeta, života. Ne, daleko od toga, ali jednostavno sam svjesna da se u svakom trenu može dogoditi nešto što ti nije po volji i da nikada nisi apsolutno siguran od loših stvari. Da, teško je kada čovjek osvijesti takve sitnice.

3. post u 24 sata. Još jednom molim neka me netko opali po glavi da se saberem.