Zephyr

Jako mi fali snijeg. Znam zašto ga nema i pokušavam to prihvatiti, ali mi je teško. Fali mi. A vidim da fali i mojim biljkama. Ružmarin mi je procvao neki dan. Pitala sam ga (da, ja razgovaram sa svojim biljkama) što mu se to događa. Mudro je šutio, kao što to biljke imaju običaj činiti, ali bilo je lijepo vidjeti njegove malene dvousnate cvijetiće. Vjerojatno njegove zadnje. Jer snijeg mora pasti. A onda će i on. Moj lijepi ružmarin.

Da, znam, ne bih trebala takve biljke uopće saditi tu po kontinentu, nije prirodno. Slažem se s vama. Ali ako ćemo tako, nije prirodno saditi niti krumpir, niti papriku, niti paradajz... No, nećemo biti sitničavi.

Znate, more mi fali. Evo već je treći mjesec na izmaku kako ne gledam plavetnilo. Osim u sjećanjima. Ta plava boja je tako obilježila prošlu godinu. Nepovratno. Već sam pisala o tome koliko je to more moj afrodizijak, a i bome koliko me čini drugačijom. Postoji razlog što sam kontinentalno dijete, sigurno postoji. tko zna što bi bilo da sam se rodila sa soli u kosi. Strah me i pomisliti.

Mnogo razmišljam o sebi ovih dana. O tome što sam točno. Koje je moje najprirodnije stanje? Odgovori su zastrašujući s jedne strane, a s druge logični. Jer jako se mijenjam. Jako sam se promijenila. Ovaj blog je svjedog toga, ako ništa drugo. No, još uvijek se osjećam kao plastelin, jednako podatno i još uvijek nespremno pretvoriti se u konačni oblik, neko konačno stanje. A kako mi se čini, mislim da se ta konačnost neće nikada niti dogoditi, jer previše sam nemirna i previše toga želim. A to sve što želim i ostvarujem me mijenja. Jer sve te moje želje tjeraju na širenje horizonta.

I kada već o horizontima pričam, shvatila sam da se plašim ljudi kojima su horizonti uski i maleni. Intenzivno pokušavam razumijeti te ljude, ali mi je jako jako teško. I onda ja ispadam ta koja je luda. Ja ispadam ta koja previše želi.

Možda nemam najpraviji odgovor što sam točno trenutno. Ali ako ništa drugo, znam što nisam, a i znam što sve želim postati. I sve nijanse između su dio mene.