Bućkuriš od posta kao posljedica kroničnih otpora prema 'moranju' izvršavanja određenih obveza

Koji naslov, ha?

Kako da ne, evo idem. Samo zato jer moram nešto napraviti, ne znači nužno da to ide glatko. Nemojmo opterećivati mene ponovo, a i vas bezrazložno mojim moranjima. Nema smisla, jel' tako? Još par tjedana pa će i ova muka završit, sve do iduće.



Znate šta me živcira? (šta nju sve ne živcira, s pravom se pitate) Nedostatak kiselosti. Da. U zadnje vrijeme, iz nepoznatih razloga, nevjerojatno mi pašu kiseli okusi. I gorki. Grejp mi je best frendić. Svaki dan ubijem jednog (mislim da više od toga nije baš ni preporučljivo, pari mi da sam to negdje pročitala). Danas sam išla obnavljat zalihe, i nakon što sam se opskrbila sa dvije kile crvenog grejpa (taj mi je draži od žutog), ugledah veliku hrpetinu Granny Smith jabuka. Moje najdraže od kiselih sorti (od slatkih imam isto jednu najdražu sortu, ali majkemi još se nisam uspjela sastat s nekim tko zna kako se ta sorta zove, a da ju ja imam u blizini).

I tako ja, ajde da si nadopunim repertoar, navadim kilu tih jabuka. Sretna ko' malo prase došla sam doma i evo sad sam jednu ubila. Kad ono nicht, nada, niente, ćorak. Nije kisela. Štoviše, slatko ugodnog okusa, koji je ok, ali to mi trenutno nije napeto. Baš sam razočarana.



Nego, sad dok sam po fotiću petljala, skužila sam da sam zaboravila slike od subote. Bijah sama kod kuće. Cijeli dan skoro. Jedna sestra je radila, druga je otišla van države, a i roditelji su isto bili na izletiću. Rijetko se događa da ostanem sama doma, skoro nikad. A niti ne volim to, iskreno da vam kažem. Teško podnosim samoću, to je jedna od (mnogih) stvari koje sam naučila o sebi prošle godine. Mislila sam da volim solirati, ali ispostavlja se da to nije my cup of tea. Ok, kad sam 24h/7dana negdje i kada nemam apsolutno niti malo privatnosti, nakon toga mi je samoća itekako dragocjena. No i takav oporavak kratko traje, nakon toga sam opet zoon politikon.

Pa da ubijem vrijeme u subotu, jer nisam imala volje za nikakve intelektualne poslove, odlučih se malo pozabavit kuhinjom. U zadnje vrijeme, naime, taj teritorij mi je postao terra incognita. A ja stvarno volim prtljat i eksperimentirat, spajat nespojivo. Obično skoro svakom svom jelu tepam da je napojček, jer svašta ubacam unutra, a ostatak kućanstva me blijedo gleda kada jedem to što sam si napravila.

Uglavnom, ovo jelo je nekako intuitivno nastalo još davno, a pogodno je jer je doslovce svašta moguće utrpati u njega.

Potrebno je:
-luk (veća glavica)
-pasirana rajčica ili pelati (500ml)
-konzerva tune
-konzerva kukuruza (mala)
-bosiljak i sol

Luk, kao što znate, obožavam (kao uostalom i sve ostale jestive srodnike roda Allium). Mogu ga jesti u ogromnim količinama na sve moguće načine. Zar ne izgleda prekrasno?



Ovdje je bila žrtvovana jedna oveća glavica luka ako me sjećanje dobro služi. Dakle na malo ulja ga se stavi te se doda voda da se izdinsta. Ja obično to po osjećaju radim, ali rekla bih da nakon što cca 2 do 3 puta dodam po 2 dcl vode luk bude spreman za sjedinjavanje s ostalim sastojcima.

Ostale međufaze nisam fotkala, nego sam samo dodavala sastojke, čisto zato jer sam nešto gledala na tv-u pa sam ovo usput radila. Jednostavno je, na luk se istrese pasirana rajčica (tetrapak pakiranje od 500ml) i doda se još malo vode (pelati bi meni osobno možda i više pasali, ali nisam ih imala trenutno doma). To se malo kuha, desetak minuta i onda se istrese još konzerva tune (ulje se procijedi) i mala konzervica kuruze (ako volite naravno). Sad to kuhate još neko vrijeme, 10ak minuta isto, onako dok procijenite da je dovoljno. Ja ne volim da luk bude sav nikakav, volim mu osjetiti teksturu isto kao i kukuruzu, pa stoga ne kuham previše.



Brzo je gotovo stvarno, a i ukusno je. Za kraj treba malo začiniti, posolila sam i stavila hrpu bosiljka (o kojem sam ovisna). A vi to možete po želji, možda origano više volite :). Naravno, tjestenina je obvezan prilog uz ovo, ali može i riža, zašto ne? Ja sam imala nešto malo tortellina što je ostalo od ručka dan prije pa sam njih iskoristila da se ne povlače po frižideru bezveze.

I za kraj, evo vam malo i proljeća. Vani je nerealno toplo za ovo doba godine. Ok, zumbuli se mogu prevariti, kao ovaj moj, koji je u teglici i u kući, ali strah me da mi oni vanjski ne krenu, kao što je jadan ružmarin već zabrijao da je proljeće…