"I would rather be the offspring of two apes than be a man and afraid to face the truth." Thomas Henry Huxley
A da malo objasnim...
Dnevnik. Komentari situacija koje se događaju meni i u mojoj blizini. Zavijanje za vrijeme punog Mjeseca. Lajanje na Mjesec ostalim danima. Komentari nekih pojava, onako kako mi dođe. Filozofiranje sa razlogom, a ponekad i bez njega. Mjesto za ispucavanje viška energije. Mjesto otvoreno za konstruktivne rasprave. S vremena na vrijeme stavim i koju sliku. I tak... ma zapravo niš spektakularno. Čitajte ako vam se da pa ćete vidjeti. Mislim ne morate. Ali mogli biste. Da.
Mail za sva pitanja, pa i ona koja se javno bojite pitati (na koja ćete valjda dobiti odgovor :), filozofske razgovore i rasprave, a i sve ostalo je sljedeći:
semiramidin.vrt@gmail.com
Također, sve slike koje su potpisane (a i neke koje nisu) su moje autorsko djelo, zajedno sa svim tekstovima (osim ako nije naglašeno drugačije), pa ako imate želje, volje ili potrebe za nečime na ovom blogu, pitajte - dogovorit ćemo se :)
"Near this spot are deposited the remains of one who possessed Beauty without Vanity, Strength without Insolence, Courage without Ferocity, and all the Virtues of Man, without his Vices. This Praise, which would be unmeaning Flattery if inscribed over human ashes, is but a just tribute to the Memory of Boatswain, a Dog." George Gordon, Lord Byron,
Epitaph to a Dog
petak, 24.02.2012.
Sladoled kroz oči botaničara
Jučer sam jela poseban sladoled u slastičarnici Zagreb (Masarykova). Ne, nije mi cilj ništa reklamirati, nego samo da znate gdje sam jela taj super sladoled.
Dakle, kada su moje oči spazile da nude sladoled od kadulje znala sam da to moram probat. Botaničar u meni si ne bi tako nešto oprostio. Nevjerojatno je kako ponekad ne možete sebe odvojiti od onoga čime se bavite. Na sreću, ja uistinu obožavam to čime se bavim, tako da problema nema, samo dodatno veselje.
Nisam znala kakav okus da očekujem, naime imam podvojena mišljenja oko tih biljaka koje spadaju u porodicu usnača (Lamiaceae). Naime, u tu porodicu, od poznatijih i čovjeku zanimljivijih vrsta, spadaju menta, bosiljak, kadulja, lavanda, matičnjak, origano i majčina dušica*. Kao što možete vidjeti, to su sve manje – više začinske biljke, i biljke ove porodice su poznate po tome da sadrže različita eterična ulja, stoga ne čudi što su čovjeku zanimljive zbog različitih aroma koje podražuju naše okusne pupoljke.
Kada kažem da imam podvojena mišljenja oko tih biljaka, to bi značilo da mentu ne mogu primirisati, slabo mi je odmah od nje. S druge strane, bosiljak mi je donekle opsesija, mogla bih ga na kolač stavit, mislim da bi mi bio dobar, toliko daleko ide moja opsesija tom biljkom (nije da sam probala – još). Lavandu volim kao miris iako zna nekad biti vrlo intenzivan, pa me zna glava zaboliti, origano mi je jedino na pizzi dobar, matičnjak imam u vrtu, ali osim što fino miriši ne koristim ga za ništa, jedino me počeo iritirati, budući da se vegetativno luđački širi na sve strane, moram smisliti kako da ga ukrotim. Majčina dušica mi je tek nedavno otkriće i volim popit čaj od majčine dušice koju sam sama pobrala na nekoj livadi (ima nešto narcisoidno u tome kada piješ čaj od biljaka koje si sam nabrao, can't help it).
A gdje je kadulja u cijeloj toj priči?
Pa nije da sam imala neko ultra super dobro mišljenje o njoj, niti mi je bila odbojna kao menta. Općenito su mi kadulje drage, kao botaničaru, jer osim što imaju zanimljive cvjetove i način na koji kukcima zalijepe svoju pelud, do sada nisam imala previše muke s njima kao botaničar. A i prekrasno je hodati po mediteranu u proljeće i promatrati kako su pčelice vrijedne dok obilaze busenove kadulje. No, postojala je opravdana bojazan da mi se možda ipak neće svidjeti taj sladoled (da, o sladoledu pričam, nisam zaboravila, iako sam se zapetljala u objašnjavanje na dugo i na šroko ). Jer, okus je lako mogao biti previše mentast, a to nikako ne volim, dapače, slabo mi je od toga (povezano je sa traumama u djetinjstvu, neumjerenosti i brnohi bombonima).
No, ipak, ispalo je da je sladoled super. Onako blagi okus, definitivno podsjeća na tu porodicu usnača, ali nije tako intenzivan kao menta, puno blaži. I još mi je bilo zanimljivo to što je bio u slatkoj kombinaciji, jer sve te biljke nabrojane gore su zapravo začini za slana jela. Definitivno mi se sviđa i svakako ću ga ponovo probati. Osim njega sam jela i sladoled s okusom jabuke i cimeta. I to je bio još jedan pun pogodak, ali o tome vam nemam šta puno pričati, jel' tako?
*kada kažem menta, naravno da se to općenito odnosi na rod Mentha, jer većina ljudi ne zna da u Hrvatskoj raste 8 različitih vrsta tog roda + još toliko hibrida. Isto je i sa ostalim nabrojanim vrstama, čemu zamarati ljude, a ovaj disklejmer je tu samo u slučaju da na ove prostore slučajno zaluta neki botaničar
Da, u potpunosti je nevjerojatno da sam u 1. mjesecu imala najviše postova ikad napisano na ovom blogu tijekom jednog mjeseca, a sada takva suša odjednom. Ne, nije da se ništa ne događa, previše toga se događa, pa jednostavno ne stignem. Evo, nekako sam danas uspjela ukrasti par sati samo za sebe, pa bih se mogla i blogu posvetiti malo.
Što ima novoga?
Ajme ljudi, pa proljeće samo što nije. Da, znam, još je prerano veselit se, sad će počet kiše i takve divote vrlo vjerojatno, ali nema veze. Prošla je ona zametenost snijegom i sad će na ljepše. Jedva čekam proljetnice na svakom koraku, još više jedva čekam da se izgubim u svom vrtu i da krenem sa ozbiljnim vanjskim radovima. Definitivno nema boljeg osjećaja od onog kada se navečer zavališ u krevet i boli te svaki mišić, ali se predobro osjećaš jer znaš da si se konstruktivno naradio i da će se plodovi tvog rada vidjeti cijele godine. Jer biljke su takve, vole dati puno za samo malo ljubavi i pažnje. Zato ih volim toliko.
Fax se polako privodi kraju. Kad se to uspjelo dogoditi – ne znam. Znam samo da je prebrzo, ni okrenula se nisam. Iako, drago mi je, jer mi je s jedne strane već lagano dosta, ali opet s druge, ova sigurnost koju sada osjećam će se uskoro počet gubit… Ah.
O zaljubljenosti pričat neću, čisto da vas poštedim pripadajuće patetike. Jer to nekako voli ići zajedno :).
Znam da sam jedna jako neodgovorna blogerica, ali šta da vam kažem, puno stvari za napraviti, a tako malo vremena.
Ovaj drugi mjesec ću pamtiti cijeli život, sigurno. Znate ono kada vam se dogode stvari koje vas u potpunosti izbace iz stanja ravnoteže, pa vam treba vremena da se dobijete. Ja se još pokušavam dobit.
I sve to u ispitnim rokovima. Naravno, a kad nego sad. Evo, moram se pohvaliti da sam 3 od 7 ispita položila sa odličnom ocjenom. Dva još slijede ovaj tjedan, a dva će ostat za prvi tjedan 3. mjeseca, jer u međuvremenu naravno i diplomski završavam. Eksperimentalni dio.
Puno toga u jednom mjesecu od samo 29 dana.
I tako, eto, samo da znate, živa sam i nisam dobra blogerica :)
Bila sam kod E., lakirale smo nokte. Bila je i A., sestra, moja. Ja sam malo tudum za te ženske stvari, prirodno zakinuta, netalentirana. Ali eto, trudim se. Možda bude nešto od mene. Čak sam si i cvjetić zalijepila (nisam znala ni da takve stvari postoje), iz drugog pokušaja doduše, ali eto, botanički. Uklapa se u moju pojavu.
Gledale smo snijeg kako pada i razmišljale kako bi bilo super spustiti se na dupetu nizbrdo. Moja ulica je jako brdovita (zadnja slika). Kad sam imala manje godina u nogama, onda smo se sanjkali niz to brdo. A onda su počele ralice vozit. Bezveze.
Čudne stvari.
I krenule smo doma. Inače, kada idem kod E., često tamo idem u pidžami (i ne, nije neobično da me vidite kako po dvorištu/ulici hodam u pidžami/kućnom ogrtaču usred bijela dana, sexy, znam). To mi je nekako normalno, taman sam se bila otuširala i zabundala. Obukla sam i sestrine buce za skijanje, to mi je totalno otkriće danas. Ralica još nije prošla, a snijega stvarno ima. Bacila sam se nasred ceste i napravila sam anđela u snijegu. U pidžami.
Godinama nisam radila anđela u snijegu. Trčala sam kroz snijeg sa A. i u dvorištu sam napravila još jednog.
Ukupno dva anđela.
Volim snijeg, jako volim snijeg, ali ne volim zimu. Čeznem za proljećem, jer stalno, neprestano mi je hladno. I ta zima tako nekako izvuče čudne stvari iz mene. Zato volim proljeće i ljeto i jesen, jer toliko je distrakcija oko mene, toliko je toga što me zaokuplja svake sekunde.
Da, anđele sam radila. Baš me zanima hoće li ih ujutro još biti...
Puna sam čudnih misli ovih dana. Ne, nije to zato jer imam previše slobodnog vremena (jer nemam), nego jednostavno su neke stvari sada došle na red, na suočavanje i proučavanje.
Valjda to ima veze s time kako idem prema kraju faxa, pa se prisjećam kojekakvih stvari. I lijepih i loših.
Iako, sada je toliko loših stvari oko mene, pa mi je draže onih lijepih se sjećat.
Bila sam tako, u jednom trenutku, upala u nešto. Postala sam dio jedne skupine ljudi koja je pokušavala promijeniti loše stvari oko sebe. Ne znam točno kad i kako se to dogodilo, bilo je spontano zapravo, gomila frustracija nas je nekako spojila. I Medo je bio dio toga, iako sam se s Medom i prije družila, pa smo nekako zajedno upali u to.
I onda razmišljam ovih dana, koliko smo bili strastveni oko toga svega, koliko smo sebe dali i koliko smo vjerovali u to sve. Uspjeli smo promijeniti neke stvari, prošli smo kroz sito i rešeto, a samo smo se htjeli baviti onim što najviše volimo - biologijom. Na neki način smo odrasli i suočili se sa stvarnošću. Mogu reći da je to definitivno bilo razdoblje kada sam prestala na svijet gledati naivno i djetinje. Upravo zbog toga svega što smo prošli zajedno, razvili smo određenu vrstu poštovanja jedni prema drugima, postali smo prijatelji iako se možda inače, da su okolnosti bile drugačije, nikada ne bismo družili.
Danas, nakon što je prošlo, sada već nekoliko godina od svega, razišli smo se, svi svojim putevima, svatko na svoju stranu. I kako nas je život spojio na istu cestu u tom jednom trenu, tako nas je sad razdvojio. I znate, fale mi ti ljudi, jako mi fale. Fali mi pronicljivost nekih, fali mi sarkazam i ironija drugih, fali mi empatija trećih.
Tek kada se slučajno sretnemo, shvatim koliko mi je drago vidjeti ta poznata lica, baš zato jer smo prošli to sve zajedno.
Nevjerojatno je koliko život može biti pun iznenađenja kada se najmanje nadaš i kako s nekim ljudima, iako više nisi u kontaktu, na neki način ostaneš zauvijek povezan tim nekim nevidljivim nitima koje ste zajedno tkali...
Recite mi, molim vas, da poslije kiše dolazi sunce.
Jer ja to od ove silne kiše i sivih oblaka oko sebe ne mogu vidjeti. Nisu sivi, crni su. Recite mi da će doći dovoljno jak vjetar i da će ih otpuhati. Moram to čuti sada.
Recite mi da se isplati čekati, da mi život ne prolazi bezveze. Recite mi da ne radim ništa krivo. I molim vas, objasnite mi ponovo da je strpljenje vrlina.
Recite mi da sam dovoljno jaka i da mogu sve ovo izdržati. Samo mi to recite. I da će More biti jednako plavo kada ga opet vidim i da će Sunce biti toplo i sretno.
). Jer, okus je lako mogao biti previše mentast, a to nikako ne volim, dapače, slabo mi je od toga (povezano je sa traumama u djetinjstvu, neumjerenosti i brnohi bombonima). 