Da, u potpunosti je nevjerojatno da sam u 1. mjesecu imala najviše postova ikad napisano na ovom blogu tijekom jednog mjeseca, a sada takva suša odjednom. Ne, nije da se ništa ne događa, previše toga se događa, pa jednostavno ne stignem. Evo, nekako sam danas uspjela ukrasti par sati samo za sebe, pa bih se mogla i blogu posvetiti malo.
Što ima novoga?
Ajme ljudi, pa proljeće samo što nije. Da, znam, još je prerano veselit se, sad će počet kiše i takve divote vrlo vjerojatno, ali nema veze. Prošla je ona zametenost snijegom i sad će na ljepše. Jedva čekam proljetnice na svakom koraku, još više jedva čekam da se izgubim u svom vrtu i da krenem sa ozbiljnim vanjskim radovima. Definitivno nema boljeg osjećaja od onog kada se navečer zavališ u krevet i boli te svaki mišić, ali se predobro osjećaš jer znaš da si se konstruktivno naradio i da će se plodovi tvog rada vidjeti cijele godine. Jer biljke su takve, vole dati puno za samo malo ljubavi i pažnje. Zato ih volim toliko.
Fax se polako privodi kraju. Kad se to uspjelo dogoditi – ne znam. Znam samo da je prebrzo, ni okrenula se nisam. Iako, drago mi je, jer mi je s jedne strane već lagano dosta, ali opet s druge, ova sigurnost koju sada osjećam će se uskoro počet gubit… Ah.
O zaljubljenosti pričat neću, čisto da vas poštedim pripadajuće patetike. Jer to nekako voli ići zajedno :).
Post je objavljen 22.02.2012. u 12:22 sati.