četvrtak, 22.03.2012.

Skoro pa fobični post



Strah je zanimljiva pojava. Razumijem da je iracionalan, imam i ja neke svoje takve momente i ništa, ama baš ništa na ovom svijetu te ne može uvjeriti u suprotno, tj. da nema razloga bojati se. Moraš sam odlučiti.

Sinoć/jučer, nemam pojma kad, u nekom trenu tijekom dana sam vidjela crno osmonožno hodalo na stropu svoje sobe aka nekakvog pauka.

digresija
Ne volim pauke, stvarno najstvarnije ih ne volim, jer su nepredvidljivi, barem meni tako djeluju. Nikad ne znaš u kojem smjeru će krenut hodat, a i stvarno izgledaju zastrašujuće. Obično na odjeći znam koješta unijeti u svoju sobu, jer stvarno se povlačim i zavlačim svuda i ponekad tek doma skužim da sam donijela neko čudovište sa sobom. Ne mora nužno biti pauk, i kukci kojekakvi dolaze u obzir, iako su mi oni puuuno manje zastrašujući, jer su predvidljivi a i ima tako prepreslatkih primjeraka. Naravno, daleko od toga da nema i prekrasnih primjeraka paučjeg svijeta.


No, vratimo se na temu, nemam arahnofobiju, jednostavno nisam ljubitelj tog dijela životinjskog carstva. Obično, kada vidim te neželjene kućne ljubimce, bez puno uzrujavanja ih uklonim (dok sam imala malenog škorpiona nekad davno, onda sam njemu davala), a sada ih ili izbacim van (ako prežive proces ulova) ili ih dostojno ispratim na vječna lovišta.

Međutim, sinoć sam stala i gledala u to biće koje je vjerojatno i mene promatralo sa svih svojih osam očiju i shvatila sam da ono tu vjerojatno obitava već neko vrijeme i nije da me ugrožava na ikakav način. Ok, možda će odlučit u nekom trenu dijelit krevet samnom, ali nekako sumnjam, budući da su to plaha stvorenja, zašto bi se baš u moj krevet zavlačilo. Veliko spremanje sobe će uslijediti vjerojatno uskoro, a možda i selidba u drugu prostoriju u kući, tako da nije da ćemo ovu nastambu vječno dijeliti.

Zanimljivo mi je zapravo bilo kako obično kada osvijestimo prisutnost tako nekog bića koje nam izaziva nelagodu, odjednom ga panično moramo vaditi van iz svog obitavališta. A to biće je tko zna koliko već vremena mirno živjelo u suživotu s nama, samo što eto, nismo ga bili svjesni. I zato sam ja, po prvi puta reagirala sasvim suprotno od svojih uobičajenih postupaka. Odlučila sam koegzistirati sa paukom.

Naravno, nemojmo se zavaravati, bez obzira na svu moju toleranciju, sklonost racionalizaciji i ogromnoj ljubavi prema živom svijetu, nije baš da bih isto reagirala da je u pitanju bilo čudovište sa ove slike ovdje.

Photobucket

Ova prekrasni primjerak svoje vrste je fotkan u Dalmatinskoj zagori. Na omanjem području ih je bila hrpetina. Budući da moja malenkost mora svuda proći i sve vidjeti, odjednom sam se našla među hrpetinom velikih busenova sitova, a njih (paukova) je bilo stotine doslovce. Kao maleni raj. Definitivno je to vrsta roda Agriope, međutim nisam sigurna za vrstu, vrlo je vjerojatno da bi mogla biti Agriope bruennichi, no kako nisam paukostručnjak ne usudim se reći sa sto postotnom sigurnošću.

Eto, da vidite, pogotovo vi koji niste s Mediterana, svakakva čudovišta žive kod nas, vidjela sam ogromne primjerke nekih drugih vrsta. Taj Mediteran je uistinu nevjerojatan.

A vi, koliko se vi date prestrašit i ustrašit?

- 13:39 - Komentari (9) - Isprintaj - #

utorak, 20.03.2012.

Otpuhujem čestice prašine


Brisanje prašine po n-ti put. Nedobra sam blogerica, je, znam, svjesna sam ja toga, ali eto, dani, minute, sekunde – prebrzo mi prolaze. Kao pijesak što kroz prste prolazi, tako meni vrijeme prolazi. Nije da ne stižem ništa, ma stižem sve i svašta, samo što eto, zato me nema ovdje.

Nikada nećete vjerovati gdje sam bila ovaj vikend – na kraju svijeta, doslovce. Estonija u 3 dana, od čega sam 2 dana provela u raznim prijevoznim sredstvima do gore.

Hladno, maglovito i tmurno. Trenutno su mi takvi dojmovi. Valjda će biti bolje, tj. manje magle kada odem opet, ali na malo duže od jednog cijelog dana.

I moram se pohvaliti, išla sam sama samcata. Bilo me strah, to mi je bilo prvo putovanje takvog tipa da sam morala sve sama i da sam si sve sama organizirala. Bome je bio izazov, jer je sve bilo na brzinu i doslovce mi je svaka minuta bila isplanirana. Nevjerojatno je kako sve stvarno može ići kao po špagici ako si dobro koordiniran.

Uglavnom, jako sam ponosna na samu sebe što sam uspjela na drugi kraj Europe oslanjajući se samo na sebe (znam da su mnogi mojih godina sami radili puno odvažnije stvari, ali eto ovo je nebitan korak za čovječanstvo, a velik za Semiramidu).

Imam nešto slika, možda stavim koju kada ih prebacim, ali samo sam mobitel nosila, nije mi se dalo nosit fotić iz tehničkih razloga, no u 5. mjesecu ću vući više tehnologije sa sobom, uključujući i fotić, a i bit će bolje vrijeme, nadajmo se, pa možda i slike budu bolje.

Eto, toliko od mene. Bit ću bolja blogerica, obećajem.
- 01:48 - Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 06.03.2012.

Insomnia.


Ne spavam naravno, a trebala bih. Nisam dugo pisala, a trebala bih – htjela bih. Popila sam danas ravno tri kave, inače se pokušavam ograničiti na dvije, ali eto, danas su ispale tri, ergo no sleep for me.

Cijeli vikend sam vrtlarila, ajme kako ja obožavam kopanje po zemlji, zaboravila sam koliko mi je falilo čeprkanje po vrtu. Ok, nije vrt nešto spektakularno, znam, malen je i ograničenih sam mogućnosti, ali mene stvarno veseli. Toliko me veseli da sam u subotu zaboravila jest cijeli dan (mislim da je to jedna od rijetkih stvari zbog koje mogu zaboravit na hranu). Dobro sam se izgrebala na ruže, izgledala sam k'o da sam bila u nekom fajtu sa nekakvom životinjom koja posjeduje kandže ili pandže. Imam još posla i to poprilično, mislim da će to ovih dana doći na red.

Uskoro, najvjerojatnije idem na vikend u Estoniju, ali o tome ću pričati kada dođe vrijeme, a bome bit će i slika nadam se. Idem sama, i da, nije mi svejedno, ali veselim se, jer onako, super je onaj osjećaj kada se moraš sam snalaziti u novim situacijama. I još je bolji osjećaj kada vidiš što si sve sposoban napraviti. A ja, neću se praviti lažno skromna, volim takve osjećaje kada znam da sam napravila nešto dobro.

Fax konačno popušta svoj stisak oko mene, ide kraju. Znam, već 175. put to spominjem ovdje na blogu, ali eto, važan je to trenutak u mom malenom životu.

Evo i proljeće nadolazi, moje najdraže godišnje doba i druge obveze koje toliko volim i koje me toliko vesele se isto polako pojavljuju na rasporedu. Baš obožavam ovo doba godine.

Uživam u ovom periodu, vjerojatno zadnjem potpunom periodu bezbrižnosti. I svjesna sam toga, stvarno sam svaki dan svjesna koliko mi je trenutno dobro. Naravno, iako je trenutno sve crno oko mene, imam poprilično optimistično razmišljanje o budućnosti, mora biti optimistično, inače ništa ne bi imalo smisla.

Idem sada dalje, barem nekako konstruktivno iskoristit ovu insomniju.

- 00:36 - Komentari (4) - Isprintaj - #