Anđeli u snijegu
Bila sam kod E., lakirale smo nokte. Bila je i A., sestra, moja. Ja sam malo tudum za te ženske stvari, prirodno zakinuta, netalentirana. Ali eto, trudim se. Možda bude nešto od mene. Čak sam si i cvjetić zalijepila (nisam znala ni da takve stvari postoje), iz drugog pokušaja doduše, ali eto, botanički. Uklapa se u moju pojavu.
Gledale smo snijeg kako pada i razmišljale kako bi bilo super spustiti se na dupetu nizbrdo. Moja ulica je jako brdovita (zadnja slika). Kad sam imala manje godina u nogama, onda smo se sanjkali niz to brdo. A onda su počele ralice vozit. Bezveze.
Čudne stvari.
I krenule smo doma. Inače, kada idem kod E., često tamo idem u pidžami (i ne, nije neobično da me vidite kako po dvorištu/ulici hodam u pidžami/kućnom ogrtaču usred bijela dana, sexy, znam). To mi je nekako normalno, taman sam se bila otuširala i zabundala. Obukla sam i sestrine buce za skijanje, to mi je totalno otkriće danas. Ralica još nije prošla, a snijega stvarno ima. Bacila sam se nasred ceste i napravila sam anđela u snijegu. U pidžami.
Godinama nisam radila anđela u snijegu. Trčala sam kroz snijeg sa A. i u dvorištu sam napravila još jednog.
Ukupno dva anđela.
Volim snijeg, jako volim snijeg, ali ne volim zimu. Čeznem za proljećem, jer stalno, neprestano mi je hladno. I ta zima tako nekako izvuče čudne stvari iz mene. Zato volim proljeće i ljeto i jesen, jer toliko je distrakcija oko mene, toliko je toga što me zaokuplja svake sekunde.
Da, anđele sam radila. Baš me zanima hoće li ih ujutro još biti...
|