Svašta, a ništa zapravo

Bio je ovo zanimljiv tjedan. Intenzivan, nema šta. Puno se toga dogodilo u svega par dana. Sve je počelo u noći sa ponedjeljka na utorak, kad mi je moj kompjuter najdraži umro, krepao, odapeo, otišao na vječna lovišta. Nema ga više. RIP sunce moje.

Ne, nije da se ja baš toliko jako vežem za tehnologiju, ali kompjuter mi je važan. Nije da sam ovisna (hmm think twice about that baby), ali sada, na kraju semestra, imam hrpetinu zadaća, učenja za ispite i kojekakvih divota koje moram rješavat, a kompjuter ne da mi je potreban, nego mi je prepotreban. A i u ove zimske dane, ako izuzmemo učenje, vani je prehladno da bih išta radila, tako da volim biti u svojoj sobi, pod svojom dekicom i zujati po netu.

Noć s ponedjeljka na utorak je bila zanimljiva. Razbijala sam glavu par sati s različitim kalkulacijama kako ću svojim roditeljima objasniti da je krepao i da mu nema povratka (sva sreća da sam napravila potpuni back up svega prije par tjedana kada su se simptomi terminalne bolesti počeli pojavljivati). Jer šta, nije da sam ja na početku faxa, ono trebam više to završiti i samo par mjeseci od kraja, nisam bila sigurna koliko su još voljni ulagati u mene. Onak, konačno je vrijeme da ja krenem pridonositi nešto ovom svijetu (a i nekako sam uvijek mislila da ću si sama kupiti idući komp).

Onda sam shvatila, obzirom na svoje prihode, da bi mi bilo najbolje da prodam bubreg . To bi mi taman pokrilo troškove (nije im baš više neka cijena na tržištu koliko sam skužila). A zatim su krenule crne misli oko kraja faxa, pronalaska posla i svega što ide uz to, jer iako se stvarno trudim ne razmišljat o tome, jer bi se previše deprimirala, eto ipak prođu misli kroz glavu.

Sva sreća da moja majka smatra da se i dalje isplati ulagati u mene , to mi je uistinu olakšalo ove dane, jer stvarno je teško kada si utuviš u glavu da ćeš uskoro, obzirom na stanje na tržištu, postati beskorisan i još jedna brojka onih crnih statistika. I koliko god se ja trudila, koliko god dobar životopis imala, sve je pitanje hoće li biti dovoljno.

Čudan je bio ovaj tjedan, jedva sam se natjerala učiti, kasnije sam shvatila u čemu je stvar, no to su samo pusti izgovori. Sva sreća, popuštaju te mušice pomalo, tako da neće biti problema više do kraja ispitnih rokova, barem se nadam. Statistika je trenutno takva da je 1 ispit uspješno položen, na 1 moram još na usmeni (pismeni sam, unatoč svim nevjerojatnim izgledima položila :samasebeudaranogomudupeodsreće:), iz jednog očekujem dobre rezultate i imam još samo praktični dio (prepoznati preparate). Dva još moram usmeno odgovarati i za dva moram napisati završne seminare, tj. interpretirati rezultate vježbi. Sve bi to trebalo biti gotovo kroz dva tjedna, znam da zvuči puno (i meni zvuči ovako kada gledam napisano), ali ne bi trebalo biti prevelikih problema.

Ono što me iznenadilo ovih dana jest činjnica koliko energije imam. Kako mi se raspored znatnije očistio, a ja 'samo' moram učit, shvaćam da sam hiperaktivna (naravno, kada sam navikla na onaj spartanski tempo posljednjih mjeseci). Zato sam od idućeg tjedna odlučila krenuti na nekakvo vježbanje, jer ne mogu navečer zaspat do sitnih sati, zato jer se ne iscrpim dovoljno, tj. ni približno ne onoliko koliko bih voljela. Ok, imam još nekih sitnih poslića vezanih uz fax do kraja 2. mjeseca, ali neću se niti okrenuti i sve će to biti gotovo. I šta onda? Sumnjam da će sjedenje i pisanje diplomskog biti toliko energetski zahtjevno (jer kod mog diplomskog je fora da je najveći posao odraditi teren i postterenske peripetije, a sama interpretacija rezultata je zapravo vrlo logična i meni osobno zabavna, jer su to temeljne stvari i zato očekujem da će mi to biti najlakši dio). Zato sam se odlučila aktivirati, a i valjda će proljeće uskoro, jedva čekam vrtlarske radove. Prošle godine nisam baš imala previše vremena za to, ali ove bome imam velike planove.

I tako, trebala bih ići skidati nekakve DNA sekvence iz on-line baze podataka, za tu jednu zadaću koju moram napraviti, a ne da mi se (50 ih treba poskidati i formatirati onako kako traži program koji obrađuje podatke, tek sam ih 17 napravila ). Dosadan je posao i mehanički, a ja imam sestrin prastari komp koji je totalno user unfriendly (btw ispričavam se za tipfelere ako ih ima, ova tipkovnica je toliko rigidna da imam osjećaj da bih lakše natipkala da lupam po komadu bukve) . Moje novo srebrno sunce će biti osposobljeno tek u nedjelju popodne kada idem kod Mede na druženje da mi to sredi, jer ja nisam za takve stvari, pa bolje da ne zeznem nešto, a njega i tako veseli, jel' da? :)

Eto, malo baljezganja od mene... Toliko sam ideja imala za pisanje, a evoovo je izašlo iz mene. O zlatnom teletu ću onda neki drugi put