Ne, ne mogu i gotovo. Mislim da bih na presvijetlu pozadinu progovorila kad me nešto muči. Probala sam si začepit usta prethodnim postom, ali ne ide. U svakom slučaju, pročitajte prethodni post, ako već niste, zanimljiva je pričica, vezana samo uz dio divota koje su mi se događale ovaj tjedan, no o tome ipak neću.
Mislim da je akumulirajući učinak više sitnih, ali iritantnih, događaja presudan za nagomilanu frustraciju. A i vjerojatno zato jer mi je prije toga bio prekrasan polu-bezbrižni period. Teško je s konja na magarca, stvarno jest.
Obzirom na nedostatak sna koji me pratio zadnjih par dana, dobro sam se ja i držala, jadna A. je danas morala slušati moje frustrirane monologe. Hvala joj na tome. I živcira me to, jer nikad se ne istresem na one koji me razjebu, nego uvijek moraju slušat bliski i dragi mi ljudi.
Ne znam za vas, ali ja jako cijenim svoje vrijeme. Dragocjeno mi je. Uglavnom ga trošim na stvari koje moram obaviti, hrpu obveza i sličnih divota koje se s vremenom samo povećavaju. Naravno, upravo zbog priličnih obveza itekako cijenim svaku slobodnu minuticu koju imam. Jer znate, nije lako non stop biti na 100%, ponekad tijekom dana, tijekom tjedna, treba malo i odahnut. I ti trenutci su dragocjeni.
Znam kako je meni, pa mi je to ujedno i nit vodilja. Cijenim i tuđe vrijeme, ne kasnim na dogovore nikad, ne otkazujem dogovore u zadnji tren, ne maltretiram ljude osim ako uistinu ne trebam pomoć, jer prvo ću glavom kroz zid sama jedno 50 puta, dok ne priznam da ipak nešto ne mogu sama. Onda gnjavim ostale, a naravno, kada mi netko pomogne, nema šanse da to zaboravim.
Često me ljudi mole da im pomognem oko nekih stvari i stvarno rado pomažem ljudima, ne očekujem ništa za uzvrat, jer to nije poanta pomaganja, veseli me dobar osjećaj kada znaš da si nekoga razveselio jer si mu pomogao oko nečega što ti znaš, a on/ona ne znaju.
I onda mi se dogode padobranski slučajevi da me netko zamoli za uslugu, ja pristanem naravno i izvisim. Izvisim u smislu da mi otkažu u zadnji tren (a ja sam već prilagodila svoj raspored, koji je poprilično zakrčen) ili (još gore) se ne pojave. Ne bi to samo po sebi bilo problem, ali ovaj tjedan mi se dogodilo dva puta, konkretno obje opisane situacije su mi se dogodile. I onda si mislim, pa jel' mi na čelu velikim slovima piše debil/tuka/glupača?
Fascinantna mi je ta ljudska ležernost i neodgovornost. Da, baš mi je fascinantna. Nevjerojatno mi je elementarno nepoštivanje drugih i nedostatak osjećaja za tuđe vrijeme i dobru volju.
I zato mi je danas došlo da vrištim od muke. Nisam mogla, ne bi bilo primjereno da sam nasred trga Maršala Tita odjednom počela vrištat, ali stvarno mislim da bih se višestruko bolje osjećala da jesam. Istresla sam svoje frustracije verbalno, ali to nije dovoljno (pogrešnoj osobi doduše i u obliku jadanja, a ne onima kojih se to ticalo), evo moram ih i ovdje.
Ah.
Nego, druga stvar, nevezana uz ovu prvu, ali također frustrirajuća. Jeste li se ikada susreli sa knjigom koja nema kazalo pojmova? I ne, pritom ne mislim na romane i takvu literaturu, nego ono, stručne knjige?
Niste? Eh pa ja jesam, i najradije bih mlatnula po glavi urednika koji je to dozvolio da se tako tiska.
Ne bih ja ništa rekla kada bi knjiga imala neku očitu logiku tih pojmova koji su mi potrebni, međutim, iako knjiga ima određenu vrstu logike, ona je izrazito kompleksna i poprilično je nemoguće provjeriti spominju li se pojmovi meni zanimljivi samo na jednom mjestu (naravno kada ih uspijete pronaći) ili ih ima još negdje u bespućima knjige. A da stvar bude bolja, od istog izdavača trenutno za istu stvar mi trebaju dvije različite knjige (pokrivaju različite dijelove iste stvari) i obje imaju isti usrani problem – nedostatak kazala.
Koliko god minorno i nebitno vrlo često kazalo djelovalo, vjerujte mi na riječ – neprocjenjivo je. Pa nisu svi redom urednici knjiga bili napušeni kada su ih konstantno stavljali u sve knjige ikad izdane. I zato apel svim urednicima knjiga od jedne višestruko frustrirane osobe – molim vas, nikad nemojte izdati knjigu bez kazala, jer korisnici će vam se, pri svakom korištenju dotične, sjetiti bliže i daljnje familije, različitih domaćih životinja i ilegalnih radnji u vezi s njima, ponekog božanstva te ostalih divnih asocijacija koje ljudima padaju na pamet kada su raspižđeni. Hvala.
Dobro da vam neću pričati i tu priču sa početka, pomislili biste da mi vjerojatno nisu sve daske na broju nakon cijelog ovog tjedna. I znate što je najgore, što mi jedna dobra vijest koja je uistinu dobra i koja mi je jako olakšala idućih par tjedana života, nije uspjela isprat svu gorčinu koju osjećam. Majkomila, ko' da me pms pere se osjećam, a hormonska neravnoteža mi još nije niti na vidiku. Uf.
Post je objavljen 14.01.2012. u 00:40 sati.