Marketing
Smežuranih prstiju, mokre kose i mnogo toplih kapi vode...
Ne, nije u vinu stvar. Ne bih rekla.
Jučer sam imala genijalnu ideju da bi mi učenje možda bolje išlo uz čašu vina, no to se ispostavilo pucnjem u prazno. Nije bolje išlo, štoviše, nije išlo nikako. Prevelike otpore trenutno imam prema nekim stvarima, pa niti vino tu ne može pomoći.
No, da vino ne bi slučajno propalo, večeras sam ga dovršila. A i cijeli dan sam razmišljala kako bi bilo dobro namakati se u kadi sa knjigom u rukama. I onda još čaša vina. Hmm kako romantičarski, tj. kao priča iz neke knjige. Nije da se nisam prije namakala u svojoj kadi, jesam naravno, ali po prvi put sam i vino ubacila u jednadžbu.
Kako odraslo.
(Ili možda samo alkoholičarski.)
No, šalu na stranu. Kada ste se prvi puta osjećali odraslo? Ja točno znam kada je bio taj trenutak i kada mi je ta misao o odraslosti prošla kroz glavu. Kada sam na vozačkom prvi puta s autom izašla na cestu. Jer vožnja je ono što rade odrasli i tu je određena doza odgovornosti od koje u principu ne možeš pobjeći (jer ljudi tako vole izbjegavati odgovornost).
Prošlo je sad već hmm preko četiri godine od tog sudbonosnog trenutka odraslosti. Međutim, u međuvremenu sam se masu puta osjećala kao maleno dijete, totalno neodraslo. Tisuće je bilo trenutaka kada sam htjela pobjeći u mišju rupu i da me nitko ništa ne pita. Koliko sam samo puta izbjegavala stvari koje mi nisu pasale, opet, još jedan neodrasli moment. Koliko sam samo puta dozvolila da ispadnem maleno derište samo da se izvučem iz stvari koje mi se nisu dale raditi u tom trenu.
Sustavno se odbijam suočiti sa nekim stvarima prije vremena. Jer čemu razbijati glavu nečime što se treba dogoditi tek za par mjeseci. Ali ima tih nekih podmuklih momenata kada nisi niti svjestan što te snašlo, a shvatiš da liješ krokodilske suze i ne vidiš rješenje tog udaljenog problema. I opet si maleno derište, koje odbija biti veliko. Samo zato jer je tako lakše.
No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu
I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići –
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići.
Znao je Dobriša šta govori. Zato ga i volim. Jer možeš ti izbjegavati nešto koliko god želiš, ali suočit se moraš, prije ili poslije.
I tek se tu poznaju junaci. Tek se tu dokazuješ, koliko si odrastao zapravo.
A gdje sam ja u cijeloj toj priči, pitate se sigurno? Pa pitam se i ja, da vam iskreno kažem. Ponekad se osjećam kao da imam 1000 godina najmanje i kao da mi je samo nebo granica. I znam što radim i toliko sam sigurna u sebe. A ponekad bih najradije pobjegla u nacrniju i najmračniju mišju rupu koja postoji i da nikada više ne izađem od tamo.
Krajnosti su to naravno, a život su svi oni dragocjeni trenutci između. Svi oni smežurani prsti, svaka ona mokra vlas kose, svaka topla kap vode na golom tijelu. Samo što, nažalost, nismo uvijek u stanju osvijestiti sve te trenutke.
Post je objavljen 26.01.2012. u 01:12 sati.