Intuitivno

Zanimljivo pitanje mi je nedavno postavljeno. Koliko vjerujem svojoj intuiciji?

Zamislila sam se i trebala mi je sekunda - dvije da složim misli i sjetim se koliko puta sam uopće bila u situaciji da sam morala reagirati intuitivno. I iznenadilo me da je nemali broj puta tako. Često puta se nalazim na raskrižjima svakakvih vrsta i dobar dio puta reagiram racionalno (jer to uostalom i smatram najboljim), ali bome je bilo i drugih situacija. Nešto u meni je govorilo da moram drugačije nego što bi se možda očekivalo. Ili recimo u nekoj sam situaciji, a sve u meni doslovce vrišti da se moram što prije maknut, čisto zbog svog psihičkog zdravlja.

I vjerovali ili ne, svaki put bi se ispostavilo da je to postupanje po osjećaju koji me taj tren držao bilo i jedino ispravno. Sve drugo bi bili samo teži putevi.

Ista je stvar i sa procjenom ljudi. Dugo, stvarno dugo mi je trebalo da naučim dobro promotriti ljude kada ih tek upoznam. Jer sam vjerovala da prvi dojam nije bitan, to je i tako samo trenutak, ljudi kroz vrijeme pokažu kakvi su. Međutim, nije to bilo dobro. Prvi dojam je itekako bitan, i tu se često najbolje dobije taj osjećaj o ljudima. Naravno, ne kažem da treba biti proračunat, i dalje mislim da treba iskreno ulaziti u sve interakcije s drugim bićima, ali jednostavno samo treba opreznije. Zbog sebe.

Vjerujem intuiciji, koliko god ju je teško opisati riječima, definirati i dati joj granice, nije to bez veze. A i uostalom, zašto bi sve i moralo biti definirano i ukalupljeno, zar ne?