"I would rather be the offspring of two apes than be a man and afraid to face the truth." Thomas Henry Huxley
A da malo objasnim...
Dnevnik. Komentari situacija koje se događaju meni i u mojoj blizini. Zavijanje za vrijeme punog Mjeseca. Lajanje na Mjesec ostalim danima. Komentari nekih pojava, onako kako mi dođe. Filozofiranje sa razlogom, a ponekad i bez njega. Mjesto za ispucavanje viška energije. Mjesto otvoreno za konstruktivne rasprave. S vremena na vrijeme stavim i koju sliku. I tak... ma zapravo niš spektakularno. Čitajte ako vam se da pa ćete vidjeti. Mislim ne morate. Ali mogli biste. Da.
Mail za sva pitanja, pa i ona koja se javno bojite pitati (na koja ćete valjda dobiti odgovor :), filozofske razgovore i rasprave, a i sve ostalo je sljedeći:
semiramidin.vrt@gmail.com
Također, sve slike koje su potpisane (a i neke koje nisu) su moje autorsko djelo, zajedno sa svim tekstovima (osim ako nije naglašeno drugačije), pa ako imate želje, volje ili potrebe za nečime na ovom blogu, pitajte - dogovorit ćemo se :)
"Near this spot are deposited the remains of one who possessed Beauty without Vanity, Strength without Insolence, Courage without Ferocity, and all the Virtues of Man, without his Vices. This Praise, which would be unmeaning Flattery if inscribed over human ashes, is but a just tribute to the Memory of Boatswain, a Dog." George Gordon, Lord Byron,
Epitaph to a Dog
četvrtak, 28.01.2010.
Hvalospjev neredu
Nered (ili entropija ako se palite na kemijske izraze) je nešto što me uistinu fascinira. Zapravo fascinira me moje snalaženje u njemu, u svim mogućim aspektima. Postala sam ga svjesna u srednjoj školi u smislu kako se sve slaže u mojoj glavi.
Primjećujem svakim danom sve više kod sebe da se stupanj nereda u glavi gotovo eksponencijalno povećava, i to do sada nije bio niti najmanji problem, budući da sam do sada uspjevala relativno lako sistematizirati i oblikovati sve ono što verbalnim ili pisanim putem izlazi iz mene. Ali stvari se pogoršavaju. Iako se lako snalazim u svom mentalnom neredu, puno je teže postalo posložiti sve kockice tako da me i drugi razumiju. Iako sam do sada smatrala da imam poprilično dobar način objašnjavanja drugima neki dan sam shvatila da to možda i nije tako. Zapravo, morat ću se ponovo malo disciplinirati, jer očito je da ako je nešto meni jasno i ako se nešto meni podrazumijeva, da ne mora biti svima tako. Pitam se samo kako sam mogla zaboraviti nešto tako važno?
Prije koji dan sam pomagala najmlađoj sestri sa zadacima iz kemije. U pitanju je bilo izračunavanje povišenog vrelišta neke otopine i sniženog ledišta neke otopine. I sve je to super i lagano, ali kada sam rješavala zadatke i pisala ih na papir, kada ga je moja sestra pogledala, ništa joj nije bilo jasno od silinih crta i strijelica koje sam ja nemilice koristila dok sam po papiru objašnjavala pojedine korake. I taj nered je bio tako kristalno jasan – meni. Ali ne i njoj.
Definitivno, ako je nešto meni jasno, ne znači da je svima. I iako je meni lako učiti iz 500 različitih bilješki, papira koji su razbacani apsolutno svuda po sobi i u svakom trenu znam gdje je svaki. I bez obzira što mogu pamtiti velike količine podataka bez potrebne sistematizacije (iako je mnogo puta tako lakše), to ne znači da smijem drugima servirati podatke na isti način. Naravno sada kada sam osvijestila problem, definitivno ću ga probati ispraviti.
Fascinira me zapravo kako neki ljudi uopće uspjevaju biti sistematizirani. Ok, jasno mi je sve je to pitanje discipline, ali meni se nekako čini da mi je potrebno puno više energije i da bezveze radim iz šupljeg u prazno ako trošim vrijeme na (vrlo često) nepotrebnu organizaciju svojih papira sa faxa i svega ostalog potrebnog za učenje. Nekako uvijek znam gdje sam ostavila scripta iz vertebrata, točno znam gdje mi je predavanje o srcu iz animalne fiziologije, isto kao što sam poprilično sigurna da sam ručni sat ostavila u kupaonici u prizemlju.
Ok, priznajem da nekada stvari znaju malo izmaći kontroli, pa mi se isto tako znalo događati da po 3 dana tražim ključ od auta ili od kuće, ili da ne znam baš najtočnije u kojem predijelu kuće mi se nalaze papuće za po kući, ali već će one iskrsnut negdje.
Ima neki magnet koji kaže otprilike ovako: „Uredni ljudi su samo lijeni tražiti svoje stvari.“
I slažem se s tim.
I u lagano neurednom i nepovezanom stilu završavam ovaj post o neredu. Možda nema cijela priča baš svoj početak i kraj, ali što da vam kažem, proljetno pospremanje u mojoj glavi još nije obavljeno, a kada bude, možda se i postovi malo poprave.
A vi dragi moji, kakva su vaša iskustva sa (ne)redom?
Pjesme ili osjetite ili ne. Ili razumijete ili ne. Nema se tu šta komentirat. Nisam baš neki fan čitanja tuđe poezije, rijetko kada mogu reći da razumijem barem malo, ili da sam na tragu razumijevanja. Ali to nije bitno. Ne, nisam talentirana, bez imalo lažne skromnosti to govorim. Nikada to nije bilo moje područje.Ne zamjeram ne čitanje, samo želim da ostane zapisano negdje, osim u bilježnici koju vjerojatno nikada nitko neće gledati. Ovo su samo pokušaji. I ovo nisu pjesme o meni, ovo sam ja u pjesmama.
Zelena je boja moje duše,
Zelena je boja mojih snova.
Smeđa je boja mojih očiju,
Smeđa je boja moje kose.
Bijela je boja mojih kostiju,
Bijela je boja moga osmjeha.
Crvena je boja moje unutrašnjosti,
Crvena je boja moga nemira,
Boje su moje prijateljice,
Boje su moje suputnice.
Trebam samo pogled
koji će me razumjeti,
riječi koje će me čuti,
dodir koji će me osjetiti.
Trebam samo šapat
koji će me osvojiti,
toplinu koja će me ugrijati,
blizinu koja će me čuvati.
Pokaži mi, ne govori,
ako osjećaš...
Duša mi je gola,
stojim sama na vjetru.
Hladno je.
Čekam Sunce da zagrije
moje livade.
Čekam Kišu, da natopi
moje korijenje.
Čekam Oblak, da sakrije
moje strahove.
Čekam...
Toplinu...
Ponekad vrištim tako glasno
U sebi.
Imam osjećaj da me svi čuju.
Ponekad plaćem javno,
a nitko me ne vidi.
Zašto?
Ponekad šutim, a svi me slušaju.
Ne razumijem ih.
Ponekad slušam što mi govore,
ali gluposti pričaju.
Ponekad samo dišem
i ništa više.
Ponekad je dovoljno.
A nekada i nije.
Ponekad sanjam velike snove,
a drugi me bude.
Ponekad sam ljuta,
ne znam zašto.
Ponekad sam samo čovjek.
Baš zato!
Razmišljam o migraciji. Možda čak i u neke druge, po svemu sudeći hladnije, krajeve. Jer sada je vrijeme, sada odlučujem što ću dalje i kako ću dalje. Moram odlučiti u kojem smjeru ću nastaviti hodati. Hoću li zeleno ili plavo? Pitanje je sad. Mogu ja i jedno i drugo, to nije problem, samo što?
Ne znam.
Privlači me nepoznato i taj adrenalin koji se pojavi u krvotoku, kada ne znaš što te čeka. Volim izazove, živim za njih. Ali opet, postoji onaj neki strah, malen doduše, ali postoji. Kako ću, što ću, hoću li, mogu li? A i nisam više ona mala patkica, koja nije bila u stanju napustiti gnijezdo nakon srednje škole (a mogla je).
Ono što znam jest to da je migracija neophodna. Ja jesam biolog, i osjećam se tako u potpunosti, ali zašto tvrdoglavo glavom u zid, kada već sada znam da neće biti dobro?
Potporu obitelji imam, što god da napravim, dakle tu prepreka nema.
Moram odlučiti, što prije to bolje. Pa da mogu pokrenuti stvari.
Samo se nadam da na kraju ipak neću ispasti kukavica.
A vi koji ste otišli iz ove zemlje, bilo na studij, bilo živjeti negdje drugdje, kakva su vaša iskustva?
Nisam previše pisala o crkvi, niti me iskreno zanima previše. Postoji određena fenomenologija koju promatram i čudim joj se, ali to više ulazi u sferu mojih kontemplacija, i zapravo nije toliko bitno. Vodim se onom mišlju: „Živi i pusti druge da žive.“ Svatko ima pravo na slobodan izbor, pa u taj kontekst stavljam, između ostalog, i sve oblike religije. Ne namećem svoju filozofiju nikome, ali jednako tražim i od drugih. Filozofirati možemo do prekosutra o tome dal' je prvo bila kokoš ili jaje (jaje naravno!). No da se ne bacam u daljnje banalizacije, čemu uopće ovaj uvod?
Dakle bez brige neću pisati o Katoličkoj crkvi kao takovoj, nego ću pisati o jednom njezinom vjernom pastiru. A kako to obično biva, pastiri se vrlo često poistovjećuju sa svojom livadom, pa je takav slučaj i ovdje prisutan. Pogađate li? Naravno, jedan i jedinstveni, neponovljivi Zlatko Sudac.
Ne, nemojte misliti da pratim lik i djelo dotičnoga. Iskreno, boli me briga. Ako ima svoje stado koje vjerno pase travu na njegovim livadama, tko sam ja da kažem da je to dobro ili loše? Ako njima odgovara, ma meni još i više. Bitno da su ovčice sretne. Nije li to krajnji cilj svakoga. U metode ne ulazim. Kao što rekoh, nije moje područje.
Kažu za dotičnog da je karizmatik. Iskreno, nikada mi to nije bilo jasno, ali posložiše se i meni, jadnoj, kockice u glavi. Ajde, nek je i meni svanulo. No, vratimo se na početke školovanja male Semiramide. E pa Semiramida je bila mlada i naivna, te je tek tamo negdje u 6. ili 7. osnovne naučila što to točno riječ karizmatik znači. Budući da sam tada imala prekrasnu profesoricu iz povijesti podatke iz dotičnog predmeta sam upijala kao što Bowmanova čahura apsorbira tekućinu. I tako sam zapamtila riječ karizmatik. A bila je objašnjena u kontekstu velikih vojskovođa. Pa se Napoleona Bonapartea okarakteriziralo kao karizmatika. Dakle, moglo bi se reći da karizmatika, između ostalog, karakteriziraju neke narcisoidne crte ličnosti, jer ipak je Napoleon mislio je da je boga za scrotum uhvatio, pa se samoproglasio carem, a i imao je još nekih blistavih ideja. Ali to nije ovdje tema.
Dakle karizmatik. Izgleda da je to epitet koji nam dozvoljava kojekakve neslućene prostore za manevriranje. Mislim da je karizmatik samo lijepi izraz za nekoga kome nije pristojno reći da uzme uputnicu od svog nadležnog liječnika opće prakse i odšeće se do Bolničke ceste 32 (aka KBC-a Vrapče). To je jedino što se može zaključiti iz postupaka osoba koje su povezane sa tim epitetom. Ispravite me, molim vas, ako se varam.
Kao što rekoh, briga mene za dotičnu individuu, no ono što me ponukalo da natipkam ovaj postić jest jedan zanimljiv članak, koji sam čitala prije koji dan dok sam jela jabuku, i umalo završila kao Snjeguljica (a princa nigdje u blizini :). Ako želite dobiti potpuniji uvid u problematiku, pročitajte malo više o tome ovdje, a ako ne, evo vam par bitnih informacija kopipejstanih iz članka:
Svestrani karizmatik vlč. Zlatko Sudac naumio je svoju duhovničku djelatnost proširiti na podmorje. U prelijepu morsku špilju kod otoka Premude u zadarskom otočju postavit će kip raspetog Isusa. U prirodnoj veličini.
U ovom slučaju, u namjeri da svojom umjetnošću dotakne dosad neslućene dubine, Sudac nije bio rukovođen samo umjetničkim pobudama nego i željom da pridonese obogaćivanju turističke ponude.
“Isusovo tijelo bit će prikazano probodeno i vjerno u agoniji muke s vidljivim razderotinama rana od bičevanja i razapinjanja, s anatomski prikazanim venama, tetivama i grčem tijela; osim lica koje će biti po uzoru na Torinsko platno uz trnovu krunu - to je lice Boga otvorenih živih očiju koje komuniciraju s promatračem”, napisao je Sudac u idejnom rješenju.
Sada dok to čitam ponovo, pitam se ima li smisla bilo koji moj komentar? Jer glupost je ovdje sama sebi dovoljna. Osim što mi je vizija i misija dotičnog nejasna do krajnjih granica, izvan svih mojih granica shvaćanja su i pobude dotičnog i veza sa ovim prostorno-vremenskim kontinuumom.
Hoće li taj kip biti utjeha jatu srdela dok bude bježalo od mreža nadobudnih ribara? Hoće li biti utočište nekom jadnom ugoru koji traži sigurno skrovište od svojih predatora? Naposljetku, hoće li algama biti lakše ako imaju još malo površine na koju se mogu naseliti?
Ali avaj, ako ste mislili da je to sve, varate se koliko ste dugi i široki. Ne, to nije sve, jer razmišlja se i o održavanju podvodne mise (WTF!!!!????). Hoće li okolnim žarnjacima koji su nažalost pričvršćeni za dno i nema im micanja biti teško što moraju slušati propovijed dotičnog, ne znam. Možda uopće nisu katoličke vjere. Mislim da bi bilo politički korektno to prije provjeriti.
Ma znate što, pustimo sada devastaciju morskog dna, koje je i ovako ugroženo do krajnjih mjera i granica, i molim vas nemojmo se obazirati na sve te bezbožne vrste koje se usuđuju živjeti tamo, misle da žive u miru (ah koje li zablude), ali mir će tek pronaći, kada budu imali tu čast da slušaju nadahnute riječi. Jer ako samo jednu ugoticu, brancina ili škarpinu izvedemo na pravi put, misija je bila uspješna.
Eli! Eli! lama azavtani?! je nekada davno rekao onaj u čije ime danas mnogi rade svašta. Misilim da sada negdje gore zaziva nešto u stilu: Bože! Bože! Jesi li vidio koji su to luđaci?!
...živa sam, ali uskoro počinju ispitni rokovi, pa učim. Ne znam gdje mi je lubanja, a gdje postanalni rep. Sve je u znaku životinjskog carstva ovaj semestar, a ja sam, po svemu sudeći, ipak botaničar. Ahh bit će bolje. Vjerojatno slijedi hibernacija na blogu idućih mjesec dana, (osim ako stvarno stvarno ne dobijem neku gadnu inspiraciju)... Budite mi dobro, a ja odlazim.
p.s. Maturanti i oni koji se tako osjećate, a i svi ostali školarci, idući tjedan je Smotra sveučilišta u SC-u od 21. - 23.01. (četvrtak, petak, subota). Pa ako još ne znate što želite studirati, ali ako i znate, slobodno došetajte do SC-a i izgnjavite svoje buduće kolege na štandovima, zato su tamo. A možda sretnete i moju malenkost i kolegu Medu... :)
John William Waterhouse: San (Hipnos) i njegov polubrat Smrt (Tanatos)
Toliko toga me umara. Toliko toga... Sve moraš, sve trebaš, sve je važno, sve je hitno i sve mora odmah. Ne volim tako. Ja bih zraka. Ja bih disala.
Da, da jasno mi je gdje živim, jasno mi je da sam dio društva, da sam dio uređenog sustava, imam obveze koje moram izvršavati. Puno stvari ovisi o meni, u mikrokozmosu moje obitelji i male okolice, važna sam karika. Radije bih da nisam.
Pustimo ideale, zaboravimo nepravdu, ne osvrćimo se za pokušajima borbe, ignorirajmo sve. Idemo u neki drugi svijet. Tamo gdje je sve jednostavno. Ajme kako želim jednostavnost.
Toliko puta poželim biti neka divlja životinja, npr. pševalskijev konj da mogu trčati stepama Mongolije ili možda samo običan plankton, kojemu je more svemir. Ali je slobodan, barem dok se ne nađe na putu nekom kitu usanu. Sanjam da budem orhideja na nekom stablu u kišnoj šumi i da uživam u vlazi i kiši. Ili možda neki leptir u kukuljici, da jedva čekam izaći van i pokazati svoja krila. Pa da svi vide. Voljela bih biti i mrav, da osjetim kako je to živjeti u savršenoj organizaciji, tamo gdje svi znaju što trebaju raditi. Voljela bih biti lepezasta sabljarka i plivati morem preko 100 km/h, sigurno je savršen osjećaj.
Sanjarim, nema ništa lošeg u tome. Ponekad mi je sve ovo previše. Ne znam, osjećam se kao Atlas i da mi je cijeli nebeski svod na leđima. Naravno, to nije tako, ali osjećaj je takav. I ne, ne žalim se, samo govorim. Jer imam sreće, znam ja to. Ne, nije to nikakav Weltschmerz, nego samo želja za jednostavnosti. Ajme, pretvaram se u Werthera. A zapravo samo mi treba motika i polje krumpira. I da vidiš sreće.
Mislim da moram ići spavati... Bilo bi vrijeme... Hipnose dođi, čekam te...
Fascinantno je kako ljudi više trzaju na slike nego na tekst. Očito je istina da slika govori tisuću riječi. Evo sad sam se uvjerila.
Ima nešto u brzoj vožnji što me fascinira, ne znam. Taj osjećaj da te samo trzaj djeli od moguće katastrofe mi je baš wau. Da, da znam da je adrenalin u pitanju, ali baš me opušta brzina, jer tada ne razmišljam o ničemu osim o cesti. Samo cesta i ja... Divota. I vožnja po noći po gradu mi je super, obožavam svoje puteve i cestice kojima se vozam. Da, da znam, trošenje benzina, staklenički plinovi, sve to nije dobro, ali šta da radim, ponekad je jače od mene. Pogotovo kada mi netko doma digne tlak (čitaj: tata).
Boli me glava trenutno.
Sestra mi je vani, sa frendom u autu, bili su na plesu i sad još (koliko vidim) pričaju. Ne, ne špijuniram, ali morala sam pogledat koja to kretenčina ne gasi auto ispod mog prozora u ove sitne sate. Uglavnom, pala mi je ideja na pamet, da obučem kućni ogrtač, klompe na noge i da sa polurščupanom frizurom odem joj pokucat na prozor da ju pitam jel mi kupila wc papir, zato šta me stislo. Ali osim što me boli glava, ne da mi se dići iz kreveta. Bit će prilike za sramoćenje :).
Farsa oko izbora je završila. Konačno. Više mi je bilo muka. Ali zato ću svog dragog gradonačelnika gledat i dalje. Riga mi se od pomisli.
Najmlađa sestra je otišla u Italiju (Rim i Napulj) večeras. Ah kako bih sad rado bila na njezinom mjestu i drndala se negdje po autocestama... Brings up memories.
Sutra počinjem sa učenjem vertebrata... Poželite mi sreću. Trebat će mi. Hvala unaprijed.
Još uvijek sam prehlađena. Već ravno tjedan dana se davim u kašlju i kihanju. Za ništa sam. Nisam iz kuće izlazila. Ne sjećam se kada me neka boleština tako dugo držala. A ja kao prava predstavnica svoje familije sam samo ponavljala: ma nije mi ništa, samo malo kašljucam, i usput se davila u popriličnom kašlju. Super je što mi nije prešlo na pluća. Ne da mi se to opet proživljavat.
Kontempliram, razmišljam, slažem kockice, slažem slagalicu i na kraju cijele priče i dalje ništa ne znam. Ah, a i tako ne želim sve znat... Bljah :P
Ljudska okrutnost me može natjerati u suze. Ne, neću pisati o tome što je čovjek u stanju učiniti drugoj osobi, to znate i sami. Ali što rade životinjama, zbog vlastite objesti i pohlepe me tako boli i gadi mi se činjenica da živim na istoj planeti kao i oni. Da se razumijemo, nisam vegetarijanka niti sam ekstremist poput Prijatelja životinja, ali treba imati mjeru. Mislim da možemo živjeti u jako lijepoj harmoniji sa prirodom, budući da smo superpredatori i omnivori, jako lijepo se uklapamo u ekosustav. No ono što nas razlikuje od ostalih životinja, i to u lošem smislu, je činjenica da ubijamo puno puno puno više nego što nam je potrebno. Ubijamo toliko da će uskoro postati neodrživo. Znam da je ovo opaka paralela, ali Zemlju i sustav živih bića uvijek nekako vizualiziram i uspoređujem sa puferima. Jako pojednostavljeno puferi su sustavi (vodene otopine) u kojima dolazi do vrlo male promjene pH čak i pri dodavanju jakih kiselina ili baza. To je važno za sve žive organizme i njihove stanice, zato jer mogu optimalno funkcionirati samo u određenim pH uvijetima. Neću sada ulaziti u kako i zašto puferi funkcioniraju, koga zanima može pogledati ovdje, nego poanta je u tome da svaki pufer može primiti u sebe dosta kiseline ili baze, bez da mu se pH promijeni. Ali kao i sve ostalo, puferi nisu svemogući, pa tako i oni imaju granicu, a nakon toga ode sve u 3pi***. Doslovce.
E sada, otprilike tako nekako ja doživljavam i ovu našu (jedinu) Planetu. Koja trpi, trpi, trpi... Sve do jednom. A kada dosegnemo tu granicu (hoćemo sigurno kako smo krenuli, mislim da nam jako dobro ide), sranja će se početi eksponencijalno širiti.
A sada slijedi malo biologije mora i jeste li znali?
Koraljni greben (Cnidaria)
Sigurno ste čuli za koraljne grebene. To su jedni od najstarijih ekosustava na Zemlji i najveća živuća struktura na Zemlji, često ih se uspoređuje sa prašumama na kopnu. Toliko su važni za more i bogatstvo života u tim zajednicama je nevjerojatno (pokrivaju manje od 1% površine Zemlje, ali osiguravaju dom za 25% svih morskih ribljih vrsta). Čuvaju kopnena područja od erozije. Spojevi pronađeni tamo koriste se u medicini za liječenje mnogih bolesti. Mislim da vam ne moram dalje objašnjavati o važnosti ovih jedinstvenih sustava na Zemlji.
Uništavanjem kišnih šuma na kopnu dolazi do povećane erozije i sediment sa kopna odlazi u more i polako guši grebene. Voda gubi na svojoj prozirnosti i neophodno svjetlo prodire sve manje i manje, te na taj način ubija koralje (koralji koji spadaju u skupinu žarnjaka žive u simbiozi sa algama zooksantelama (zbog kojih koralji imaju prekrasne boje) kojima je neophodno svjetlo (zbog fotosinteze) da bi mogle proizvoditi hranu za koralje). No naravno, to nije niti približno sve, dolazi do ekstenzivnih oštećenja uslijed bacanja eksploziva tako da bi se ulovile ribe koje tamo žive. Iako je ilegalno, ovaj primitivan i prije svega okrutan način ribolova se i dalje prakticira. Dinamit se baca na živo tkivo. Prestrašno. Za oporavak je potrebno nekoliko desetljeća. No, ljudska inventivnost nigdje nema granica, pa tako niti ovdje – ako niste znali ribariti se može i upotrebom različitih toksina poput izbjeljivača (koji sadrže natrijev hipoklorit ili vodikov peroksid – jaki oksidansi) ili cijanida. Takvo ribarenje učestalo je u jugoistočnoj Aziji i zapadnom Pacifiku. Naravno tu postoje i sakupljači školjki, ronioci, raznorazne mreže koje također nepovratno uništavaju taj veličanstveni sustav.
Postoji i još jedan fenomen koji se događa, a to je izbjeljivanje – kada koralji izbace svoje simbiotske alge te izgube boju. Događa se uslijed promjena u temperaturi mora ili stresa. Na taj način koralji postaju jako ranjivi i podložni bolestima, te ne rastu
Do sada je više od 1/4 koraljnih grebena uništeno, a ako se sadašnja stopa uništavanja nastavi 70% svjetskih koraljnih grebena će biti uništeno do 2050 godine. Nećemo morati izmišljati bajke svojim unucima, dovoljno će biti samo da im pričamo o tome kako je Zemlja nekada izgledala.
Morski psi (Chondrichthyes)
Jeste li znali da je veća vjerojatnost da vas pogodi munja nego da vas ugrize morski pas? Od oko 350 živućih vrsta, za 25 se zna da su napale čovjeka, a za još 12 ih se sumnja. No, bez obzira što su napadi rijetki (a i nije kao da su izašli na kopno pa nas počeli grickat, mi smo ušli na njihov teritorij), odmazda je itekako učinkovita.
Ovi savršeni predatori plivaju preko 400 milijuna godina morima i oceanima, a nepromijenjeni su u svojoj anatomiji i fiziologiji već 100 milijuna godina. Jer im promjena nije bila potrebna, budući da ih je evolucija tako savršeno oblikovala. Vrhunski predatori, važne karike morskih sustava, savršenstvo evolucije postalo je ugroženo zbog čovjeka.
Ubijamo ih preko 100 milijuna svake godine (100 000 000). A zašto? Oh, pa razlozi su itekako opravdani. Za juhu. Jebenu juhu koja nema apsolutno nikakvu nutricionističku vrijednost. Lovi ih se, te im se tako živima brutalno siječe leđna peraja, a ostatak se baca u more (oko 8000 tona peraja se prerađuje svake godine, što znači da se preko 200 000 tona morskih pasa baca natrag u more). Dakle, ne iskoristi se preko 95% napola mrtve životinje, koje tako polako, ali sigurno, u vjerojatno velikim bolovima i mukama ugibaju. Nedostojanstven kraj za tako veličanstvenu životinju, zar ne? A zašto? Zato da bi se jela juha, koja je postala popularna od vremena Ming dinastije i smatrana je delikatesom. A eto i srednji sloj se malo obogatio u Kini, pa zašto se svi ne bi osjećali barem malo aristokratski, a ko jebe morske pse.
Oh, a zatim je tu i industrija ulijepšavanja. Zubi se koriste za proizvodnju nakita, a ulje od jetre se koristi za kojekakve kremice i slična sranja. Pa su tu i turisti koji kupuju čeljusti morskih pasa kako bi ih ponosno objesili na zidove svojih kuća i tim jadnim trofejem obogatili svoj bijedni život.
Iako su neopisivo važni, i dalje su praktički nezaštićeni. 90% ih je već ubijeno, na rubu su izumiranja jer se razmnožavaju sporije nego što ih ubijamo. Neophodni su za održivost morskih ekosustava, ali zar je to bitno kada je fina juha na stolu?
Na rubu smo da u potpunosti uništimo skupinu životinja koja milijunima godina bezbrižno pliva oceanima. Baš možemo biti ponosni na sebe, zar ne?
Morske kornjače (Chelonioidea)
Kornjače plivaju i šetaju ovom planetom već 215 milijuna godina i pripadaju u jednu od najstarijih skupina gmazova (stariji od guštera i zmija). Čovjek je najveći neprijatelj ovih prekrasnih i simpatičnih gmazova (ako ste gledali „U potrazi za Nemom“ sinkroniziran na hrvatski, onda se sigurno sjećate Kreše, on je meni bio najsimpatičniji lik).
Koliko samo bolno može biti kada kornjača slučajno pojede plastičnu vrećicu misleći da je meduza, i kada joj zapne u probavnom sustavu. Koliko ih je samo ubijeno godišnje, prije nego što se uopće izlegu iz jaja, zbog preverznih uvjerenja i mitova da imaju afrodizijačka svojstva. Kretenčine i debilčine, pojedite malo čokolade, pa da vidite afrodizijaka. Šta su sve ljudi u stanju pojesti zbog sexa. Sedmopruga usminjača (Dermochelys coriacea) je jedna od vrsta kojoj se populacija od 1980-ih godina smanjila za 95%. Kako smo samo dobri u destruktivnim aktivnostima.
Kitovi (Cetacea)
U ovu skupinu spada oko 80 vrsta morskih sisavaca. Ubijani su već stoljećima za hranu, ali sve granice su prijeđene u 20. stoljeću. 1920. godine populacija plavetnih kitova (Balaenoptera musculus), najvećih živućih sisavaca procijenjena je na 250 000 jedinki. Smanjena je za nevjerojatnih 96%. Trebam li išta dodati na ovaj podatak? Kit perajar (Balaenoptera physalus) je imao populaciju od oko 600 000 jedinki, njegova populacija je smanjena za 92%. Prema nekim analizama svake godine se ubija preko 300 000 malih kitova, dupina i pliskavica, dakle jedan otprilike svake 2 minute. Koliko ih je ubijeno dok ste čitali ovaj tekst?
Naravno ima i drugih divota koje je čovjek priuštio ovoj, izrazito inteligentnoj skupini sisavaca. Uništavaju im se staništa, kemijska i zvučna onečišćenja ih također uništavaju, i sve ostalo što dolazi uz globalno zatopljenje.
Meni je slabo nakon ovakvog posta, iskreno plaće mi se. A napisala sam jedva par rečenica o samo 4 skupine ugroženih organizama. Zaustavit ću se ovdje. Nadam se da sam doprijela barem malo i barem malo potakla na razmišljanje. Užasna smo vrsta, bahato se nazivamo pametnima, promijenila bih nam ime vrste umjesto sapiens u horrificus. Homo horrificus horrificus. Prikladno, zar ne?
p.s. pročitajte zadnji Medov post ovdje, malo je blaži od moga, ali na sličnom tragu...
Ima par stvari koje mi u životu mogu opako dići tlak. Zagreb je moja bolna točka, tu sam rođena, tu živim, poznajem ove ulice, znam ga kako diše... Možda neću jednog dana živjeti ovdje, tj. sigurno neću, jer boli me što mu se događa, ali to neće promijeniti činjenicu da je ovo moj rodni grad i da ga zaista volim i osjećam nešto posebno prema njemu.
Znam ja da svi misle da je ovdje divno i bajno živjeti, Metropola naprosto mami, mogućnosti su veće. Sve je to meni jasno. Ali nije sve uvijek kako se čini. Mislim da ostatak Hrvatske zaboravlja kako mi sve što imamo krvavo i preskupo plaćamo. Zagrebčani i oni koji se tako osjećaju plaćaju najveći prirez u državi od 18%. Cijene komunalnih usluga su među najvećima u državi. A i naravno imamo velikog Njega.
Jedna od stvari na koje mi automatski izbije žešća alergijska reakcija jest kada mi netko spomene jednu od podružnica Holdinga – Zagrebparking. Kada čujem za njih automatski sam u predinfarktnom stanju. Jer ako ne znate kako biste napunili proračun, oderite narod još malo – preko parkinga i naravno uz najrevniju službu u gradu – Pauk službu.
Zagreb ima taj problem da je apsolutno sve u strogom centru. Dakle sve službe, sjedišta ministarstava, sudovi, MUP, fakulteti, srednje škole, sve se nalazi vrlo koncentrirano u centru grada. Naravno dnevne migracije su nevjerojatne i zbog toga je prometni kolaps svakodnevica ovdje, a ne iznimka. Ujutro kada idete prema svome odredištu ili se poslijepodne vraćate kući, naprosto ste već odrvenili na zvukove trubi nervoznih vozača, pokoji srednji prst kroz prozor i prisjećanje familije bliže i daljnje u kombinaciji sa muškim ili ženskim genitalijama, te na prespore tramvaje i totalnu nepovezanost između stvarnog stanja i onoga što piše na displayevima (za koliko će minuta tramvaj doći).
I ne želim sada ulaziti u lamentiranja oko toga kako je ponekad jednostavnije otići sa autom, već sam prije pisala o tome. Nego povod ovog posta je nešto sasvim jednostavnije, a to je licemjerje. Jeftino i otrcano, ali očito pali, tj. vidjet ćemo. Naime, dragi moji Zagrebčani i Zagrebčanke, ako niste znali od petka pojeftinjuje naplaćivanje parkinga.
Tako će cijena parkiranja za sat vremena u prvoj zoni iznositi 12, a ne 14 kuna kao do sada, u drugoj 5 umjesto 7 kuna, a u trećoj se zoni sat parkiranja smanjuje za kunu pa će iznositi dvije kune.
preuzeto sa zagreb.hr
Is it just me or what? Zar su to potezi očajnika? Zar tako moramo gledati kako se valja u blatu? Antirecesijska mjera? Ma nabijem te na spolni organ! Zar stvarno misli da će tako dobiti glasove? Očito misli, budući da je isto napravio i u kampanji za gradonačelnika, pa su ga moji sugrađani izabrali. Opet. Ah, a kako im je samo vratio, i to brzo – proširivši naplatu parkinga za čak 73 ulice.
Prisjetimo se samo davne 2000. godine. Tada je očito još bog po zemlji šetao, u Zagrebu pogotovo.
Kada je u svibnju 2000. godine sadašnji zagrebački gradonačelnik preuzeo grad cijena parkiranja na sat vremena u prvoj zoni, koja se nalazila samo u stogom centru grada, iznosila je 6 kuna. U drugoj zoni vozači su sat vremena parkiranja plaćali 3 kune, a u trećoj zoni 2 kune.
preuzeto sa index.hr
Uz ovo moram napomenuti da se parking plaćao od 08:00 – 19:00h, a subotom od 08:00 – 12:00h. Onda je došla vladavina velikog Njega. Parking se počeo naplaćivati od 7 ujutro do 9 navečer radnim danom, a od 7 do 3 subotom. Sat vremena u prvoj zoni se naplaćivao čak 16 kuna, u drugoj 8 kuna, a u trećoj 4 kune. I naravno uz ograničenja, u prvoj zoni niste mogli parkirati duže od 1 sata, a u drugoj duže od 2 sata i u trećoj duže od 3 sata. Bez obzira jeste li u mogućnosti to platiti. Ne moram niti spominjati da je to nedavno palo na Ustavnom sudu. (U ove podatke ne uključujem Siget jer tamo je nešto totalno čudno sa naplatom parkiranja, još uvijek to nisam uspjela shvatiti)
A onda su došli izbori prošle godine, pa je veliki On smanjio cijene za velikodušne 2 kune u prvoj zoni, te po kunu u drugoj i trećoj zoni.
I naravno, kao ultimativni udar zdravom razumu, sada i ovo, već spomenuto novo sniženje cijena. Kako samo pravi debile i kretenčiće od svih nas.
Sjećam se bio je jedan intervju sa dotičnim, tamo negdje u vrijeme kada je bio završen Kvaternikov trg. I problem je bio što se ljudi ne žele parkirati u javne garaže. A i tko normalan bi se parkirao kada su skuplje, a onda sam pročitala negdje ili čula na nekim vijestima, ne sjećam se više, kada je veliki On izjavio nešto u stilu: vidjet ćemo tko će se gdje parkirati kada se srede cijene parkinga na cesti. Naravno ovo je parafraziranje i tako mi je prokleto žao što to ne mogu pronaći, ali u tom trenutku je bahatost dotičnog imala megalomanske razmjere.
Nemojte misliti da mi je druga opcija draža – nije. Nije mi nikako simpatičan. Ali sve, sve je bolje od onoga koji iza sebe ima afera više nego što ja imam godina u dupetu.
I da, podcjenjuje nas. Hoćemo li mu dozvoliti da se zadnji bahato smije?
Da, teleća jajca su točan odgovor iz prethodnog posta. Bravo Luka sa Hvara.
Nego da se ispričam odmah na početku što ne odgovaram na komentare, evo bit ću iskrena – ne da mi se. Lijena sma za poludit, fjaka me neka uhvatila. A nije da vas ne čitam, čitam hrpetinu blogova, ali nikako da napišem nešto suvislo. Jbga, bit će bolje.
Uhvatila me nekakva upala grla, koja svojim prizvukom dok se davim u kašlju i osjećaju u gornjem djelu pluća neodoljivo podsjeća na neki početni stadij upale pluća. Još mi samo to treba. Već sam imala dvije u životu, ali ne da mi se davit iduća dva tjedna u suhom kašlju.
Vani pada snijeg. Najradije bih se išla sanjkat, al eto to kašljanje me nekako spriječava.
Idući tjedan krećem sa spremanjem jednog opakog ispita. Plan mi ga je dat u 2. mjesecu. Vidjet ćemo šta će bit. Zanimljivo je to sve skupa, ali ga ima ko u priči.
Čekam da se Medo vrati u Kajland, pa da možemo zajedno sredit moj komp. Formatirat ga jel'. Nikad nisam to radila, a i mislim da bi bilo vrijeme, još malo pa će bit 2 godine da ga imam. Prvo moram kupit vanjski hard, a kako sam ja seljak za takve stvari, onda će kolega samnom. I da, ima tome mjesec dana kako mi je krepao adapter ili punjač za komp. Moram i to kupit. Našla sam na netu da sranje košta oko 500 kuna. Jebeno. Kad se skupi sve što mislim utucat u ovaj komp, komotno bi ga mogla kroz prozor i kupit si onaj jedan mali kompić. Ahh... I da, pokušala sam na tavanu pronaći instalacijske cdove za vistu, jer nju imam i zadovoljna sam, ali to je bila nemoguća misija, jer gore kao da je manja H – bomba pala. Ali nakon što mi je Medo rekao da je vista Windowsov preživjeli abortus, rekoh nema veze, preživjet ću i sa windows 7. Kaže da je bolje. Šta ja znam. Sve je to isto.
Dolazi mi N. večeras prespavat. Majka najdraža će kuhat sogan dolmu. Još sam joj u Sarajevu slala poruke da mi to mora napravit. A tata je samo rekao da je njemu puno puta to obećavala napravit, ali eto nikako. Vidjet ćemo danas. Nego, N. dolazi zbog mnogo prizemnijih motiva. Naime moja sestra je za Božić od svog bivšeg dragog dobila čokoladnu fontanu. Da skratim priču, to totalno nije poklon za nju, pa su izbile neke svađe. Ali N. kada je to vidjela skoro je upala u neku vrstu deliriuma. Pa eto, to ćemo krstiti danas.
I tako, eto još jednog blesavog posta, al nek se nađe.
Novu godinu nisam slavila kod kuće od prvog razreda srednje škole. Prvih par godina su to bili tulumi, a kasnije su krenula novogodišnja putovanja. Svake godine kažem sama sebi da ću ovu provesti u svom krevetu, naravno planovi postoje da bi se kršili, pa je bilo tako i ove godine. Već dugo mi je bila želja da posjetim Sarajevo, a sada je konačno i ispunjena. Ovo je bio prvi put da sam posjetila taj grad, ali sigurno ne i zadnji.
I tako je krenulo nas 5 – vesela ekipa iz cijele Hrvatske i šire.
Grad ću pamtiti po neobičnoj živosti i nevjerojatnoj opuštenosti, zanimljivoj arhitekturi, Sarajevskom pivu, odličnom noćnom životu, sevdalinkama i rocku i naravno – prepreodličnoj hrani.
Svaki dan smo jeli u odličnom malom restoranu na Baščaršiji, neću vam odat ime, tražite si ga sami :). Hranu na žalost nisam uspjela slikati, jer bi je pojeli prije nego što bih stigla fotić upalit. A sada pitanje za svekoliko pučanstvo: Šta su to brizle?? :) Neverine, ti šuti :).
A sada kratka šetnja gradom.
Miljacka, iako sada nije bila plava, a nije niti mostove odnijela. Bila je smeđa, zbog puno kiša...
Vesela družina šeta uz obalu rijeke...
Jedna od mnogobrojnih džamija
Latinski most, blizu kojega je ubijen Franz Ferdinand
Jel' „prijatelji životinja“, gdje ste sad ?
Ovo me baš nasmijalo kraj jednog gradilišta
Spomenik poginuloj sarajevskoj djeci – mali otisci stopala sve govore...
Radno vrijeme je nevjerojatno, bila sam u dosta muzeja u životu, vjerojatno u svakom gradu koji sam posjetila, ali još nikada nisam doživjela da muzej radi od 10 – 14 h. Prvi dan smo nadobudno došli oko 2 i 15 i naravno poljubili smo vrata, drugi dan kada smo došli, bilo je oko 1 i imali smo jedva pola sata da obiđemo ono što nas zanima. Ne znam koji je razlog takvog radnog vremena, možda premali intres, ali u svakom slučaju veoma tužno.
Ah što volim velike egzotične mrcine kao što su ovi kukci.
A tek ovi leptiri...
Zadnju večer smo završili, sasvim slučajno, u City pubu (hvala kišo) na koncertu sevdalinki. Svirao je Čerkez karasevdah band. To je skupina od nekoliko glazbenika iz različitih bandova. To je vjerojatno bila jedna od najboljih interpretacija sevdalinki koje sam ikada čula, pogotovo ako znate da improviziraju i prate pjevača. Pronašla sam na internetu jednu pjesmu koju je pjevač svirao prije par godina. Naravno, ovo što smo mi slušali je bilo neopisivo bolje i sada sam se u stanju rasplakati što nisam ponijela kameru sa sobom. Ah...
I tako je završilo jedno prekrasno putovanje... Sa zvukovima sevdalinki pozdravljam Sarajevo...
? 
