Marketing
Pokušaji...
Pjesme ili osjetite ili ne. Ili razumijete ili ne. Nema se tu šta komentirat. Nisam baš neki fan čitanja tuđe poezije, rijetko kada mogu reći da razumijem barem malo, ili da sam na tragu razumijevanja. Ali to nije bitno. Ne, nisam talentirana, bez imalo lažne skromnosti to govorim. Nikada to nije bilo moje područje.Ne zamjeram ne čitanje, samo želim da ostane zapisano negdje, osim u bilježnici koju vjerojatno nikada nitko neće gledati. Ovo su samo pokušaji. I ovo nisu pjesme o meni, ovo sam ja u pjesmama.
Zelena je boja moje duše,
Zelena je boja mojih snova.
Smeđa je boja mojih očiju,
Smeđa je boja moje kose.
Bijela je boja mojih kostiju,
Bijela je boja moga osmjeha.
Crvena je boja moje unutrašnjosti,
Crvena je boja moga nemira,
Boje su moje prijateljice,
Boje su moje suputnice.
Trebam samo pogled
koji će me razumjeti,
riječi koje će me čuti,
dodir koji će me osjetiti.
Trebam samo šapat
koji će me osvojiti,
toplinu koja će me ugrijati,
blizinu koja će me čuvati.
Pokaži mi, ne govori,
ako osjećaš...
Duša mi je gola,
stojim sama na vjetru.
Hladno je.
Čekam Sunce da zagrije
moje livade.
Čekam Kišu, da natopi
moje korijenje.
Čekam Oblak, da sakrije
moje strahove.
Čekam...
Toplinu...
Ponekad vrištim tako glasno
U sebi.
Imam osjećaj da me svi čuju.
Ponekad plaćem javno,
a nitko me ne vidi.
Zašto?
Ponekad šutim, a svi me slušaju.
Ne razumijem ih.
Ponekad slušam što mi govore,
ali gluposti pričaju.
Ponekad samo dišem
i ništa više.
Ponekad je dovoljno.
A nekada i nije.
Ponekad sanjam velike snove,
a drugi me bude.
Ponekad sam ljuta,
ne znam zašto.
Ponekad sam samo čovjek.
Baš zato!
Post je objavljen 27.01.2010. u 16:07 sati.