Bože! Bože! Jesi li vidio koji su to luđaci?!
Nisam previše pisala o crkvi, niti me iskreno zanima previše. Postoji određena fenomenologija koju promatram i čudim joj se, ali to više ulazi u sferu mojih kontemplacija, i zapravo nije toliko bitno. Vodim se onom mišlju: „Živi i pusti druge da žive.“ Svatko ima pravo na slobodan izbor, pa u taj kontekst stavljam, između ostalog, i sve oblike religije. Ne namećem svoju filozofiju nikome, ali jednako tražim i od drugih. Filozofirati možemo do prekosutra o tome dal' je prvo bila kokoš ili jaje (jaje naravno!). No da se ne bacam u daljnje banalizacije, čemu uopće ovaj uvod?
Dakle bez brige neću pisati o Katoličkoj crkvi kao takovoj, nego ću pisati o jednom njezinom vjernom pastiru. A kako to obično biva, pastiri se vrlo često poistovjećuju sa svojom livadom, pa je takav slučaj i ovdje prisutan. Pogađate li? Naravno, jedan i jedinstveni, neponovljivi Zlatko Sudac.
Ne, nemojte misliti da pratim lik i djelo dotičnoga. Iskreno, boli me briga. Ako ima svoje stado koje vjerno pase travu na njegovim livadama, tko sam ja da kažem da je to dobro ili loše? Ako njima odgovara, ma meni još i više. Bitno da su ovčice sretne. Nije li to krajnji cilj svakoga. U metode ne ulazim. Kao što rekoh, nije moje područje.
Kažu za dotičnog da je karizmatik. Iskreno, nikada mi to nije bilo jasno, ali posložiše se i meni, jadnoj, kockice u glavi. Ajde, nek je i meni svanulo. No, vratimo se na početke školovanja male Semiramide. E pa Semiramida je bila mlada i naivna, te je tek tamo negdje u 6. ili 7. osnovne naučila što to točno riječ karizmatik znači. Budući da sam tada imala prekrasnu profesoricu iz povijesti podatke iz dotičnog predmeta sam upijala kao što Bowmanova čahura apsorbira tekućinu. I tako sam zapamtila riječ karizmatik. A bila je objašnjena u kontekstu velikih vojskovođa. Pa se Napoleona Bonapartea okarakteriziralo kao karizmatika. Dakle, moglo bi se reći da karizmatika, između ostalog, karakteriziraju neke narcisoidne crte ličnosti, jer ipak je Napoleon mislio je da je boga za scrotum uhvatio, pa se samoproglasio carem, a i imao je još nekih blistavih ideja. Ali to nije ovdje tema.
Dakle karizmatik. Izgleda da je to epitet koji nam dozvoljava kojekakve neslućene prostore za manevriranje. Mislim da je karizmatik samo lijepi izraz za nekoga kome nije pristojno reći da uzme uputnicu od svog nadležnog liječnika opće prakse i odšeće se do Bolničke ceste 32 (aka KBC-a Vrapče). To je jedino što se može zaključiti iz postupaka osoba koje su povezane sa tim epitetom. Ispravite me, molim vas, ako se varam.
Kao što rekoh, briga mene za dotičnu individuu, no ono što me ponukalo da natipkam ovaj postić jest jedan zanimljiv članak, koji sam čitala prije koji dan dok sam jela jabuku, i umalo završila kao Snjeguljica (a princa nigdje u blizini :). Ako želite dobiti potpuniji uvid u problematiku, pročitajte malo više o tome ovdje, a ako ne, evo vam par bitnih informacija kopipejstanih iz članka:
Svestrani karizmatik vlč. Zlatko Sudac naumio je svoju duhovničku djelatnost proširiti na podmorje. U prelijepu morsku špilju kod otoka Premude u zadarskom otočju postavit će kip raspetog Isusa. U prirodnoj veličini.
U ovom slučaju, u namjeri da svojom umjetnošću dotakne dosad neslućene dubine, Sudac nije bio rukovođen samo umjetničkim pobudama nego i željom da pridonese obogaćivanju turističke ponude.
“Isusovo tijelo bit će prikazano probodeno i vjerno u agoniji muke s vidljivim razderotinama rana od bičevanja i razapinjanja, s anatomski prikazanim venama, tetivama i grčem tijela; osim lica koje će biti po uzoru na Torinsko platno uz trnovu krunu - to je lice Boga otvorenih živih očiju koje komuniciraju s promatračem”, napisao je Sudac u idejnom rješenju.
Sada dok to čitam ponovo, pitam se ima li smisla bilo koji moj komentar? Jer glupost je ovdje sama sebi dovoljna. Osim što mi je vizija i misija dotičnog nejasna do krajnjih granica, izvan svih mojih granica shvaćanja su i pobude dotičnog i veza sa ovim prostorno-vremenskim kontinuumom.
Hoće li taj kip biti utjeha jatu srdela dok bude bježalo od mreža nadobudnih ribara? Hoće li biti utočište nekom jadnom ugoru koji traži sigurno skrovište od svojih predatora? Naposljetku, hoće li algama biti lakše ako imaju još malo površine na koju se mogu naseliti?
Ali avaj, ako ste mislili da je to sve, varate se koliko ste dugi i široki. Ne, to nije sve, jer razmišlja se i o održavanju podvodne mise (WTF!!!!????). Hoće li okolnim žarnjacima koji su nažalost pričvršćeni za dno i nema im micanja biti teško što moraju slušati propovijed dotičnog, ne znam. Možda uopće nisu katoličke vjere. Mislim da bi bilo politički korektno to prije provjeriti.
Ma znate što, pustimo sada devastaciju morskog dna, koje je i ovako ugroženo do krajnjih mjera i granica, i molim vas nemojmo se obazirati na sve te bezbožne vrste koje se usuđuju živjeti tamo, misle da žive u miru (ah koje li zablude), ali mir će tek pronaći, kada budu imali tu čast da slušaju nadahnute riječi. Jer ako samo jednu ugoticu, brancina ili škarpinu izvedemo na pravi put, misija je bila uspješna.
Eli! Eli! lama azavtani?! je nekada davno rekao onaj u čije ime danas mnogi rade svašta. Misilim da sada negdje gore zaziva nešto u stilu: Bože! Bože! Jesi li vidio koji su to luđaci?!
|