Welcome to Sarajevo

Novu godinu nisam slavila kod kuće od prvog razreda srednje škole. Prvih par godina su to bili tulumi, a kasnije su krenula novogodišnja putovanja. Svake godine kažem sama sebi da ću ovu provesti u svom krevetu, naravno planovi postoje da bi se kršili, pa je bilo tako i ove godine. Već dugo mi je bila želja da posjetim Sarajevo, a sada je konačno i ispunjena. Ovo je bio prvi put da sam posjetila taj grad, ali sigurno ne i zadnji.

I tako je krenulo nas 5 – vesela ekipa iz cijele Hrvatske i šire.

Grad ću pamtiti po neobičnoj živosti i nevjerojatnoj opuštenosti, zanimljivoj arhitekturi, Sarajevskom pivu, odličnom noćnom životu, sevdalinkama i rocku i naravno – prepreodličnoj hrani.

Svaki dan smo jeli u odličnom malom restoranu na Baščaršiji, neću vam odat ime, tražite si ga sami :). Hranu na žalost nisam uspjela slikati, jer bi je pojeli prije nego što bih stigla fotić upalit. A sada pitanje za svekoliko pučanstvo: Šta su to brizle?? :) Neverine, ti šuti :).




A sada kratka šetnja gradom.


Miljacka, iako sada nije bila plava, a nije niti mostove odnijela. Bila je smeđa, zbog puno kiša...




Vesela družina šeta uz obalu rijeke...




Jedna od mnogobrojnih džamija




Latinski most, blizu kojega je ubijen Franz Ferdinand




Jel' „prijatelji životinja“, gdje ste sad ?




Ovo me baš nasmijalo kraj jednog gradilišta




Spomenik poginuloj sarajevskoj djeci – mali otisci stopala sve govore...







Bili smo i u Zemaljskom muzeju.





Radno vrijeme je nevjerojatno, bila sam u dosta muzeja u životu, vjerojatno u svakom gradu koji sam posjetila, ali još nikada nisam doživjela da muzej radi od 10 – 14 h. Prvi dan smo nadobudno došli oko 2 i 15 i naravno poljubili smo vrata, drugi dan kada smo došli, bilo je oko 1 i imali smo jedva pola sata da obiđemo ono što nas zanima. Ne znam koji je razlog takvog radnog vremena, možda premali intres, ali u svakom slučaju veoma tužno.

Evo da ne kažete da izmišljam...




U sklopu muzeja nalazi se i botanički vrt, koji je mali, ali simpatičan. A evo dokaza da i u Bosni rastu sekvoje (Sequoiadendron giganteum (Lindl.) J.Buchh.).




Poznajete li možda kojeg beskičmenjaka?




Ah što volim velike egzotične mrcine kao što su ovi kukci.




A tek ovi leptiri...




Zadnju večer smo završili, sasvim slučajno, u City pubu (hvala kišo) na koncertu sevdalinki. Svirao je Čerkez karasevdah band. To je skupina od nekoliko glazbenika iz različitih bandova. To je vjerojatno bila jedna od najboljih interpretacija sevdalinki koje sam ikada čula, pogotovo ako znate da improviziraju i prate pjevača. Pronašla sam na internetu jednu pjesmu koju je pjevač svirao prije par godina. Naravno, ovo što smo mi slušali je bilo neopisivo bolje i sada sam se u stanju rasplakati što nisam ponijela kameru sa sobom. Ah...




I tako je završilo jedno prekrasno putovanje... Sa zvukovima sevdalinki pozdravljam Sarajevo...




A i Bosnu... Do nekog idućeg putovanja...