Hvalospjev neredu

Nered (ili entropija ako se palite na kemijske izraze) je nešto što me uistinu fascinira. Zapravo fascinira me moje snalaženje u njemu, u svim mogućim aspektima. Postala sam ga svjesna u srednjoj školi u smislu kako se sve slaže u mojoj glavi.

Primjećujem svakim danom sve više kod sebe da se stupanj nereda u glavi gotovo eksponencijalno povećava, i to do sada nije bio niti najmanji problem, budući da sam do sada uspjevala relativno lako sistematizirati i oblikovati sve ono što verbalnim ili pisanim putem izlazi iz mene. Ali stvari se pogoršavaju. Iako se lako snalazim u svom mentalnom neredu, puno je teže postalo posložiti sve kockice tako da me i drugi razumiju. Iako sam do sada smatrala da imam poprilično dobar način objašnjavanja drugima neki dan sam shvatila da to možda i nije tako. Zapravo, morat ću se ponovo malo disciplinirati, jer očito je da ako je nešto meni jasno i ako se nešto meni podrazumijeva, da ne mora biti svima tako. Pitam se samo kako sam mogla zaboraviti nešto tako važno?

Prije koji dan sam pomagala najmlađoj sestri sa zadacima iz kemije. U pitanju je bilo izračunavanje povišenog vrelišta neke otopine i sniženog ledišta neke otopine. I sve je to super i lagano, ali kada sam rješavala zadatke i pisala ih na papir, kada ga je moja sestra pogledala, ništa joj nije bilo jasno od silinih crta i strijelica koje sam ja nemilice koristila dok sam po papiru objašnjavala pojedine korake. I taj nered je bio tako kristalno jasan – meni. Ali ne i njoj.

Definitivno, ako je nešto meni jasno, ne znači da je svima. I iako je meni lako učiti iz 500 različitih bilješki, papira koji su razbacani apsolutno svuda po sobi i u svakom trenu znam gdje je svaki. I bez obzira što mogu pamtiti velike količine podataka bez potrebne sistematizacije (iako je mnogo puta tako lakše), to ne znači da smijem drugima servirati podatke na isti način. Naravno sada kada sam osvijestila problem, definitivno ću ga probati ispraviti.

Fascinira me zapravo kako neki ljudi uopće uspjevaju biti sistematizirani. Ok, jasno mi je sve je to pitanje discipline, ali meni se nekako čini da mi je potrebno puno više energije i da bezveze radim iz šupljeg u prazno ako trošim vrijeme na (vrlo često) nepotrebnu organizaciju svojih papira sa faxa i svega ostalog potrebnog za učenje. Nekako uvijek znam gdje sam ostavila scripta iz vertebrata, točno znam gdje mi je predavanje o srcu iz animalne fiziologije, isto kao što sam poprilično sigurna da sam ručni sat ostavila u kupaonici u prizemlju.

Ok, priznajem da nekada stvari znaju malo izmaći kontroli, pa mi se isto tako znalo događati da po 3 dana tražim ključ od auta ili od kuće, ili da ne znam baš najtočnije u kojem predijelu kuće mi se nalaze papuće za po kući, ali već će one iskrsnut negdje.

Ima neki magnet koji kaže otprilike ovako: „Uredni ljudi su samo lijeni tražiti svoje stvari.“

I slažem se s tim.

I u lagano neurednom i nepovezanom stilu završavam ovaj post o neredu. Možda nema cijela priča baš svoj početak i kraj, ali što da vam kažem, proljetno pospremanje u mojoj glavi još nije obavljeno, a kada bude, možda se i postovi malo poprave.

A vi dragi moji, kakva su vaša iskustva sa (ne)redom?