Ljudska okrutnost me može natjerati u suze. Ne, neću pisati o tome što je čovjek u stanju učiniti drugoj osobi, to znate i sami. Ali što rade životinjama, zbog vlastite objesti i pohlepe me tako boli i gadi mi se činjenica da živim na istoj planeti kao i oni. Da se razumijemo, nisam vegetarijanka niti sam ekstremist poput Prijatelja životinja, ali treba imati mjeru. Mislim da možemo živjeti u jako lijepoj harmoniji sa prirodom, budući da smo superpredatori i omnivori, jako lijepo se uklapamo u ekosustav. No ono što nas razlikuje od ostalih životinja, i to u lošem smislu, je činjenica da ubijamo puno puno puno više nego što nam je potrebno. Ubijamo toliko da će uskoro postati neodrživo. Znam da je ovo opaka paralela, ali Zemlju i sustav živih bića uvijek nekako vizualiziram i uspoređujem sa puferima. Jako pojednostavljeno puferi su sustavi (vodene otopine) u kojima dolazi do vrlo male promjene pH čak i pri dodavanju jakih kiselina ili baza. To je važno za sve žive organizme i njihove stanice, zato jer mogu optimalno funkcionirati samo u određenim pH uvijetima. Neću sada ulaziti u kako i zašto puferi funkcioniraju, koga zanima može pogledati ovdje, nego poanta je u tome da svaki pufer može primiti u sebe dosta kiseline ili baze, bez da mu se pH promijeni. Ali kao i sve ostalo, puferi nisu svemogući, pa tako i oni imaju granicu, a nakon toga ode sve u 3pi***. Doslovce.
E sada, otprilike tako nekako ja doživljavam i ovu našu (jedinu) Planetu. Koja trpi, trpi, trpi... Sve do jednom. A kada dosegnemo tu granicu (hoćemo sigurno kako smo krenuli, mislim da nam jako dobro ide), sranja će se početi eksponencijalno širiti.
Čemu sve ovo? Povod ovog posta je ubijanje kitova u vodama Antarktika od strane Japanaca.
A sada slijedi malo biologije mora i jeste li znali?
Koraljni greben (Cnidaria)
Sigurno ste čuli za koraljne grebene. To su jedni od najstarijih ekosustava na Zemlji i najveća živuća struktura na Zemlji, često ih se uspoređuje sa prašumama na kopnu. Toliko su važni za more i bogatstvo života u tim zajednicama je nevjerojatno (pokrivaju manje od 1% površine Zemlje, ali osiguravaju dom za 25% svih morskih ribljih vrsta). Čuvaju kopnena područja od erozije. Spojevi pronađeni tamo koriste se u medicini za liječenje mnogih bolesti. Mislim da vam ne moram dalje objašnjavati o važnosti ovih jedinstvenih sustava na Zemlji.
Uništavanjem kišnih šuma na kopnu dolazi do povećane erozije i sediment sa kopna odlazi u more i polako guši grebene. Voda gubi na svojoj prozirnosti i neophodno svjetlo prodire sve manje i manje, te na taj način ubija koralje (koralji koji spadaju u skupinu žarnjaka žive u simbiozi sa algama zooksantelama (zbog kojih koralji imaju prekrasne boje) kojima je neophodno svjetlo (zbog fotosinteze) da bi mogle proizvoditi hranu za koralje). No naravno, to nije niti približno sve, dolazi do ekstenzivnih oštećenja uslijed bacanja eksploziva tako da bi se ulovile ribe koje tamo žive. Iako je ilegalno, ovaj primitivan i prije svega okrutan način ribolova se i dalje prakticira. Dinamit se baca na živo tkivo. Prestrašno. Za oporavak je potrebno nekoliko desetljeća. No, ljudska inventivnost nigdje nema granica, pa tako niti ovdje – ako niste znali ribariti se može i upotrebom različitih toksina poput izbjeljivača (koji sadrže natrijev hipoklorit ili vodikov peroksid – jaki oksidansi) ili cijanida. Takvo ribarenje učestalo je u jugoistočnoj Aziji i zapadnom Pacifiku. Naravno tu postoje i sakupljači školjki, ronioci, raznorazne mreže koje također nepovratno uništavaju taj veličanstveni sustav.
Postoji i još jedan fenomen koji se događa, a to je izbjeljivanje – kada koralji izbace svoje simbiotske alge te izgube boju. Događa se uslijed promjena u temperaturi mora ili stresa. Na taj način koralji postaju jako ranjivi i podložni bolestima, te ne rastu
Do sada je više od 1/4 koraljnih grebena uništeno, a ako se sadašnja stopa uništavanja nastavi 70% svjetskih koraljnih grebena će biti uništeno do 2050 godine. Nećemo morati izmišljati bajke svojim unucima, dovoljno će biti samo da im pričamo o tome kako je Zemlja nekada izgledala.
Morski psi (Chondrichthyes)
Jeste li znali da je veća vjerojatnost da vas pogodi munja nego da vas ugrize morski pas? Od oko 350 živućih vrsta, za 25 se zna da su napale čovjeka, a za još 12 ih se sumnja. No, bez obzira što su napadi rijetki (a i nije kao da su izašli na kopno pa nas počeli grickat, mi smo ušli na njihov teritorij), odmazda je itekako učinkovita.
Ovi savršeni predatori plivaju preko 400 milijuna godina morima i oceanima, a nepromijenjeni su u svojoj anatomiji i fiziologiji već 100 milijuna godina. Jer im promjena nije bila potrebna, budući da ih je evolucija tako savršeno oblikovala. Vrhunski predatori, važne karike morskih sustava, savršenstvo evolucije postalo je ugroženo zbog čovjeka.
Ubijamo ih preko 100 milijuna svake godine (100 000 000). A zašto? Oh, pa razlozi su itekako opravdani. Za juhu. Jebenu juhu koja nema apsolutno nikakvu nutricionističku vrijednost. Lovi ih se, te im se tako živima brutalno siječe leđna peraja, a ostatak se baca u more (oko 8000 tona peraja se prerađuje svake godine, što znači da se preko 200 000 tona morskih pasa baca natrag u more). Dakle, ne iskoristi se preko 95% napola mrtve životinje, koje tako polako, ali sigurno, u vjerojatno velikim bolovima i mukama ugibaju. Nedostojanstven kraj za tako veličanstvenu životinju, zar ne? A zašto? Zato da bi se jela juha, koja je postala popularna od vremena Ming dinastije i smatrana je delikatesom. A eto i srednji sloj se malo obogatio u Kini, pa zašto se svi ne bi osjećali barem malo aristokratski, a ko jebe morske pse.
Oh, a zatim je tu i industrija ulijepšavanja. Zubi se koriste za proizvodnju nakita, a ulje od jetre se koristi za kojekakve kremice i slična sranja. Pa su tu i turisti koji kupuju čeljusti morskih pasa kako bi ih ponosno objesili na zidove svojih kuća i tim jadnim trofejem obogatili svoj bijedni život.
Iako su neopisivo važni, i dalje su praktički nezaštićeni. 90% ih je već ubijeno, na rubu su izumiranja jer se razmnožavaju sporije nego što ih ubijamo. Neophodni su za održivost morskih ekosustava, ali zar je to bitno kada je fina juha na stolu?
Na rubu smo da u potpunosti uništimo skupinu životinja koja milijunima godina bezbrižno pliva oceanima. Baš možemo biti ponosni na sebe, zar ne?
Morske kornjače (Chelonioidea)
Kornjače plivaju i šetaju ovom planetom već 215 milijuna godina i pripadaju u jednu od najstarijih skupina gmazova (stariji od guštera i zmija). Čovjek je najveći neprijatelj ovih prekrasnih i simpatičnih gmazova (ako ste gledali „U potrazi za Nemom“ sinkroniziran na hrvatski, onda se sigurno sjećate Kreše, on je meni bio najsimpatičniji lik).
Koliko samo bolno može biti kada kornjača slučajno pojede plastičnu vrećicu misleći da je meduza, i kada joj zapne u probavnom sustavu. Koliko ih je samo ubijeno godišnje, prije nego što se uopće izlegu iz jaja, zbog preverznih uvjerenja i mitova da imaju afrodizijačka svojstva. Kretenčine i debilčine, pojedite malo čokolade, pa da vidite afrodizijaka. Šta su sve ljudi u stanju pojesti zbog sexa. Sedmopruga usminjača (Dermochelys coriacea) je jedna od vrsta kojoj se populacija od 1980-ih godina smanjila za 95%. Kako smo samo dobri u destruktivnim aktivnostima.
Kitovi (Cetacea)
U ovu skupinu spada oko 80 vrsta morskih sisavaca. Ubijani su već stoljećima za hranu, ali sve granice su prijeđene u 20. stoljeću. 1920. godine populacija plavetnih kitova (Balaenoptera musculus), najvećih živućih sisavaca procijenjena je na 250 000 jedinki. Smanjena je za nevjerojatnih 96%. Trebam li išta dodati na ovaj podatak? Kit perajar (Balaenoptera physalus) je imao populaciju od oko 600 000 jedinki, njegova populacija je smanjena za 92%. Prema nekim analizama svake godine se ubija preko 300 000 malih kitova, dupina i pliskavica, dakle jedan otprilike svake 2 minute. Koliko ih je ubijeno dok ste čitali ovaj tekst?
Naravno ima i drugih divota koje je čovjek priuštio ovoj, izrazito inteligentnoj skupini sisavaca. Uništavaju im se staništa, kemijska i zvučna onečišćenja ih također uništavaju, i sve ostalo što dolazi uz globalno zatopljenje.
Meni je slabo nakon ovakvog posta, iskreno plaće mi se. A napisala sam jedva par rečenica o samo 4 skupine ugroženih organizama. Zaustavit ću se ovdje. Nadam se da sam doprijela barem malo i barem malo potakla na razmišljanje. Užasna smo vrsta, bahato se nazivamo pametnima, promijenila bih nam ime vrste umjesto sapiens u horrificus. Homo horrificus horrificus. Prikladno, zar ne?
p.s. pročitajte zadnji Medov post ovdje, malo je blaži od moga, ali na sličnom tragu...
Post je objavljen 07.01.2010. u 22:25 sati.