Kontempliram...
Razmišljam o migraciji. Možda čak i u neke druge, po svemu sudeći hladnije, krajeve. Jer sada je vrijeme, sada odlučujem što ću dalje i kako ću dalje. Moram odlučiti u kojem smjeru ću nastaviti hodati. Hoću li zeleno ili plavo? Pitanje je sad. Mogu ja i jedno i drugo, to nije problem, samo što?
Ne znam.
Privlači me nepoznato i taj adrenalin koji se pojavi u krvotoku, kada ne znaš što te čeka. Volim izazove, živim za njih. Ali opet, postoji onaj neki strah, malen doduše, ali postoji. Kako ću, što ću, hoću li, mogu li? A i nisam više ona mala patkica, koja nije bila u stanju napustiti gnijezdo nakon srednje škole (a mogla je).
Ono što znam jest to da je migracija neophodna. Ja jesam biolog, i osjećam se tako u potpunosti, ali zašto tvrdoglavo glavom u zid, kada već sada znam da neće biti dobro?
Potporu obitelji imam, što god da napravim, dakle tu prepreka nema.
Moram odlučiti, što prije to bolje. Pa da mogu pokrenuti stvari.
Samo se nadam da na kraju ipak neću ispasti kukavica.
A vi koji ste otišli iz ove zemlje, bilo na studij, bilo živjeti negdje drugdje, kakva su vaša iskustva?
|
