Pad
utorak , 24.07.2007.
Još jedan pad za savršeno ustajanje.
Koliko samo može podnijeti
jedan običan čovjek, žena...
biće zemaljsko, nebeskim omeđeno.
Da bi opet sutra
ili možda još ove noći, tko zna,
udahnuli tugu
okrijepili se žaljenjem
utješili ljubavlju
koja nije nama namijenjena...
ali nam za opstanak treba.
Jutro će ostaviti iza sebe
sjenke noći i njihov čar
jutro će ostaviti iza sebe
nadanja i dobar odabir
tišine ili vriska u tami...
Još jedan pad,
za još jedno,
savršeno ustajanje...
komentiraj (11) * ispiši * #
Nebeski sjaj
ponedjeljak , 23.07.2007.
Opet nebeski sjaj u tišini noći. Vječno je to svjetlo, kada ga odlučimo upaliti. Ovlaš dodir, za sjenku na licu. Buđenje u čistoj vodi našeg rođenja. Nježno klizi po meni, prst sudbine. I stvara slike, prirodno je tako biti. Tako posebno uhvaćen u zagrljaju, bez primisli.
Jutro briše slike, jedan DELETE za lopova koji to nije, koji se tako ne osjeća. Da bi trajala u sumrake i južinom obuzete dane, ponekad moram pobjeći. U tebe. Prestrašena malo prirodnošću miline koja zahtjeva prepuštanje. Još jednom susprežem zvjezdani tok...možda posljednji put.
Trebalo je još noćas osvježiti pogled sfinge, ali ipak ne. Duboko ukorijenjen strah izlazi tek da dozove tračke pameti. I jutro s pogledom na tebe. Neće biti dragi, vremena sve je manje...ali slatko bi bilo voljeti te smjelo. Voljeti te luđački kao da je svaki put posljednji...
Nečeš stajati kraj mene u trenu potpunog predavanja u samo dva slova. To nećeš biti ti. Možda ova tuga iz oka nestane na nekim novim slikama. Možda ne bude prepoznatljiva kao prije, kao sada.... Jednom kada nestaneš u provaliji koja guta moje životne sokove, oživjet ću tad (hoću li ?) Želim vjerovati u to.
Želim vjerovati da smo se s razlogom bacili, Svijetu pod noge. Kao što sunčani bljesak ovog trena otvara i puni dušu toplinom. Uvijek ćeš biti moj, ne vidim ali znam da sam ispravno napisala. Iako zasljepljena, jasno mi je, baš kao u noći kada nas je prvi puta zusula zvjezdana prašina.
Srebrimo tih prahom sve ove godine, nestalni a postojani, tuđi a svoji. I takvi ćemo ostati zauvijek. Kao sjenka u očima dok se osmjeh razlijeva licem. Lažan ? Ne, tek pomiren neminovnim.
komentiraj (2) * ispiši * #
Uzimam
Uzimam zbog dragosti.
Osjebujne topline gdje god se nalazili.
Kaplju znoja sa tvoga lica,
sok života.
Zagrljaj s onu stranu sna,
samo za smiraj.
I poljubac veličine mjeseca
za strast.
Uzimam.
Tvoje ruke nježne i grube,
pogled
svaku riječ.
Ono ljubavi kao tišinu
za odbjeglu nevjestu.
I osjećam.
Boju života kada si blizu.
Znatiželju između dva pogleda.
Goruću molbu
nikada uslišenu.
A većeras baš
svih strahova oslobođena,
tako bi jednostavno bilo.
Primiti dugo sanjanu ljepotu.
No uzimam suzu za vječnost.
Ne trepćem. Ne stidim se.
Čežnja je moje drugo ja.
I ti, u čežnji.
komentiraj (1) * ispiši * #
Štras
nedjelja , 15.07.2007.
Skidam cipelice,
staklom obojene potpetice,
svlačim štras
i ostajem gola
sama pod nebom tišine.
Što li sam žudila ove noći
kamo je suza htjela,
kuda su bludile oči ?
Tišina ne daje odgovora,
nježnost sam dobila
pred san,
poljubac u kosu,
topli dodir,
vječni šapat,
zagrljaj.
Povratak uz zvuke
snenog voditelja,
mmm
baby I love yours way,
možda si to, TI.
Tko god bio,
kako god se zvao.
Ostajem sama pred sobom
štras sija u polusnu,
staklom obojene potpetice,
sporih koraka sanjalice...
komentiraj (8) * ispiši * #
Osvajački pohod
subota , 14.07.2007.
Odlično ti ide osvajanje nepoznatih teritorija. Nepoznatih ? Baš se i ne bi reklo. Proniknuo si u dušu. A moja, otvorena, sve ti je pokazala. Vjerovala sam da smo se našli , u tom nekom zvjezdanom nebu jedne čudne noći, i čežnje, za nekim sasvim drugim, gotovo isto toliko nepoznatim. Kao prijatelji nakon dugog puta, provevši cijelu noć u razgovoru i otkrivanju, bilo je to kao povratak kući, pronalazak mira i sigurne luke. Tada su te, kao i mene, nosile bujice tko zna kuda. Otkrivši sitnice i čudne podudaranosti naših života, zapamtili smo se. Voljela bih imati tu zbirku razgovora na jednom mjestu, iako zaključana je duboko u meni. I tebi, koliko vidim.
Život se pobrine da jedno ustupi mjesto drugome. Neke se vatre zaborave i potisnu jer tako valjda mora biti, a druge isplivaju na površinu, tko zna zašto ? Da bi one stare izgubile smisao, važnost ? I jesu, priznajem. Odjednom, pronašao si me opet u sivilu svog života. Ispunila sam te nadom, a ti mene, osmjehom na licu. Od tada ga ne skidam u trenucima samoće, kao ni suzu. Povezani su usko, taj osmjeh i tuga, duboko zatomljena, čežnja. I želim, baš tebe. Kome ni glas nisam čula. Kakve li je boje, pitam se ? Želiš li upoznati moju boju prije nego me vidiš ?
Govorim o tome, kao da je konačno, kao da ću se zaputiti u nepoznato, ma kako to neizvedivo bilo. Kao da već imam upijenu svaku tvoju crtu, nježni i samo tebi znani titraj u noći. Ljepši od bilo koje strasne slike. Opet je zima u ovim mojim prostorima. Možda su i tvoji takvi. Dan predugo traje, kada već će pasti noć, kada će svi otići na spavanje, kada ću biti samo tvoja ? I opet isti strah, hoćeš li se pojaviti ili ne ?
Strahova je više.....jesi li lažov, je li moguće da je sve to istina, hranim li te zaista kao što odaješ dojam ? Hranim li se zaista koliko i govorim, ili tek izbacujem iz sebe čežnju da bi ispunjena zadovoljstvom bila ?
Previše pitanja, i za sebe i za tebe. Gotovo da sam prešla preko svake linije tvoga lica, ocrtala tvoje usne milijardu puta, čeznutljiva i snena. Gotovo da si upoznao sve tajne željne otkrivanja, sigurno a opet nježno, kao da mi čitaš misli. Bojim se toga. Otkrivanja konačnosti pet do 12.
I u pravu si, nema vremena, protječe nam kroz prste tako brzo da se bojim, pregorjet ćemo, a da si ni šapat uputili nismo. Iako čujem tvoj u našim razgovorima, iako ga snom označavam, igra mi pred očima ono tvoje: jer si jedina, TA.
Jasno mi je, vječnošću me kupuješ, oduvijek sam samo to htjela, osjećati se centrom nečijeg svijeta. Možda je to baš tvoj, iako okolnosti to ne dopuštaju, tek krađu si priuštiti mogu, krađu tvoga sna, za ispunjenje mog. I ti kradeš moj, da bi uljepšao svoj i imao hranu za godine koje dolaze. Sjenku u kutu usana, kada se svi smiju, lijep dan, okruženje, prijatelji, ljubav, ali ne TA.....jedina
komentiraj (5) * ispiši * #
Mjesto samoće
četvrtak , 12.07.2007.
Ne volim biti ovdje. Na kraju svega. Ili početku, kako god, iritantno je. Previše vremena za razmišljanje. O glupostima, tako to volim nazivati. Neostvarenim snovima, samo, otkud su se stvorili u mojoj glavi, i zašto baš uvijek tu, na ovom mjestu...
Izložena i skrivena istovremeno, plovim tko zna kuda. Uvijek na rubu suza zbog neostvarene čežnje. Zbog želje za bijegom. U nepoznato. Tko zna hoću li ikada biti zadovoljna ?
Ovako pomirena neminovnim, ispadam natjerana na život. A nisam, tako je živo sve u meni, kada to netko zna pokrenuti. Uostalom, ovo ludiranje sada je jedini način preživljavanja. Jedino svjetlo u meni prepoznato i na daljinu. Hrana za ego i dušu.
O Bože, kako se samo poigravamo sami sobom. Kada ne bih znala što sve i kako mogu, mirnija bi bila...ali ove vatre u meni, ne mogu zgarišta biti, potreba za održavanjem je jača od prihvaćanja realnosti.
Čemu sputavanje ? I tako prebrzo prolazi sve, da bi samo konstatirala, DA, to je to. I ne okusila. Uvijek laka na riječima, svakom ću reći "Go for it", i sebi, također. A ipak ostati u svojim okovima, kao ucijenjena. Kupljena, a ni sama ne znam čime plaćena. Što sam to zanemarila u svom životu, nestalnost ? Pogled u daljinju ? Vječno traženje i čežnju za tom svojom polovicom koja isto kao i ja , traži...i ne pronalazi. Jer sam tu, statična i nepomična u svom pogledu u daljine, uvijek u još veće krajnosti...da bih srušila svijet i pronašla sebe. Možda baš u tvojim očima, možda tek u pogledu u ogledalo.
Pa tu sam, neuhvatljiva, a opet tako pitoma....smiješno je gledati se dok svi oko mene, grčevito se bore, i dok samo prihvaćam, kao posljednja kukavica, tragove budućnosti, Tako hladna izvana, da boli pogled na to. Tako topla iznutra, nevjerojatno je da mogu prihvatiti osrednjost. Da li je to lakši put ? Bez iznenađenja, ne očekuješ, pa će manje boljeti ? Ali težiš pa ćeš uvijek gledati preko ramena, tamo negdje, daleko ili blizu...
komentiraj (2) * ispiši * #
Zavođenje
srijeda , 11.07.2007.
Zavodiš, riječima znalca.
Tek ovlaš dotaknuta
razigrana pjesma ljubavi.
Ostaje za razmišljanje,
a tu se gubimo, zar ne ?
Postajemo svoji,
na čudan način povezani,
istim korijenima,
različitim granicama.
Kao da su bitne kada želiš...
Jednostavnije je
sa čistom strasti.
Bezbolnije...
Ako je temelj samo
životinja u nama.
Opasnost je u prepoznavanju.
Težnji za zajedničkim spavanjem.
Osjećaju da san ne dijeli,
jer ispružena ruka će dotaknuti
topao nemir pored sebe.
Pa mu se prepustiti opet.
Sijam i danas.
U ovom tmurnom danu
svjetlo sam okoline.
Samo si ti daleko da ga vidiš.
Ali osjećaš, znam...
komentiraj (2) * ispiši * #
komentiraj (3) * ispiši * #
Nekom
ponedjeljak , 09.07.2007.
Tiha je noć otkrivenja.
Isto zvjezdano nebo,
zacrtane zemaljske granice.
Obećali smo jedno drugom
pijanstvo.
Trijezna, lelujam slutnjom.
Opija prepoznavanje.
Počinješ rečenicu,
dovršavam je.
Misao ista , različite žile.
Sati lete između.
Neki drugi životi u kojima
tko zna što smo bili
zasigurno su postojali.
Čemu služi ovaj sadašnji ?
Da potvrdimo slutnju ?
komentiraj (1) * ispiši * #
Čemu strah
petak , 06.07.2007.
Čemu strah ?
Pustila sam te, kao što si želio.
Ostavila iza sebe snove,
i tebe koji si uzburkao
moje mirne vode.
Ono što gumica obriše
ne priznaje duša dragi.
Vrijeđaš,
u otrov se pretvaraš,
oko sebe gušiš sve,
i tražiš me...kroz moj svijet
kako bi svi znali
da sam ti ništavna.
O jadno moje, kompleksa puno
pa čemu strah ?
Jesam li ti uputila
riječ, pogled ili dodir možda ?
Ni dah mi osjetio nisi.
A rado bi mi uskratio zrak.
Unatoč svemu,
vrlo sam ti živa.
Ne kunem, ne grdim.
Blagoslivljam tvoju potrebu
za spasom.
To je tvoj način.
Moj su mir, i molitve.
Za tebe posebno.
Da se ne pretvoriš u zvijer
jer te dotakao usud.
Ja se sa svojim nosim,
i nasmijana, opet idem dalje.
Tako mora biti.
Pa čemu onda strah ?
komentiraj (7) * ispiši * #
Djetinjstvo
utorak , 03.07.2007.
Trebala bih noćas neke stare uspomene.
Djetinjstvo želim van !
Siguran zagrljaj oca i majke.
Nepostojanje sutra
da bi potrajalo ono jučer.
Baku na pragu, igračku
čvrsto u ruci.
Jesam li onda znala
da postoji mjesec,
lopta neuhvatljiva ?
Čežnja je bila tek još malo igre.
Pet minuta.
Još samo pet...
Koliko je to uopće ?
Do neba ?
Trebala bih noćas žar bezbrižnosti.
Preskočiti zaključanu kapiju
jer to je baš fora.
Jer iako mala, ja to mogu.
Napraviti zvijezdu,
igrati olimpijade u Montrealu.
Ma gdje je uopće to ?
Trebala bih.
Djetinje snove pustiti na površinu.
Za vjeru u bajke.
O kako si lijep, živote !
Koliko još moram noći spavati,
do ljepote ?
Neuhvatlijv, živiš u kutku oka.
Između bijelog i smeđeg,
mala točkica,
spremnik sjećanja.
Životna hrana.
Trebala bih, i jesam
u tišini noći i mirisu ljeta,
vratila se bar na tren
u onaj mirni kutak,
djetinjstva.
komentiraj (6) * ispiši * #
Priznanje
ponedjeljak , 02.07.2007.
Ovaj put ću sebi priznati,
bilo je lijepo živjeti s tobom:
jutra, večeri, popodneva
obuzeta i neuhvatljiva
sa samo jednom mišlju,
da mi glasno izgovorena riječ
ne izbriše tebe,
zamrači sliku,
otvori apetit,
dozvoli sklopiti oči...
Ma koji bi mi to san
poklonio ljepšu sliku
kada je ja gradim
od svake sjene,
od žilice svake
krvlju života ispunjene.
Bilo je lijepo.
Nedostaje mi ponekad
ustrajnost kojom sam žudila
nikada viđeno.
Uzbuđenost koju osjećah
zbog nikad dotaknutog.
Miris kojim sam širila vatru
gdje već gori
i ugašeno treba biti.
Nedostaje mi.
Taj strah, saveznik nježnih
otadžbina svojeglavih,
nije donio ispunjenje.
Tek slutnju,
a ona bježanju vodi.
Ponovo u mraku punog mjeseca,
ponovo u sebi, zaboravljena
u tebi neizbrisiva, gorda...
Još ovaj put ću sebi priznati,
i krenuti dalje...
komentiraj (2) * ispiši * #
