Mjesto samoće

četvrtak , 12.07.2007.

Ne volim biti ovdje. Na kraju svega. Ili početku, kako god, iritantno je. Previše vremena za razmišljanje. O glupostima, tako to volim nazivati. Neostvarenim snovima, samo, otkud su se stvorili u mojoj glavi, i zašto baš uvijek tu, na ovom mjestu...
Izložena i skrivena istovremeno, plovim tko zna kuda. Uvijek na rubu suza zbog neostvarene čežnje. Zbog želje za bijegom. U nepoznato. Tko zna hoću li ikada biti zadovoljna ?
Ovako pomirena neminovnim, ispadam natjerana na život. A nisam, tako je živo sve u meni, kada to netko zna pokrenuti. Uostalom, ovo ludiranje sada je jedini način preživljavanja. Jedino svjetlo u meni prepoznato i na daljinu. Hrana za ego i dušu.
O Bože, kako se samo poigravamo sami sobom. Kada ne bih znala što sve i kako mogu, mirnija bi bila...ali ove vatre u meni, ne mogu zgarišta biti, potreba za održavanjem je jača od prihvaćanja realnosti.
Čemu sputavanje ? I tako prebrzo prolazi sve, da bi samo konstatirala, DA, to je to. I ne okusila. Uvijek laka na riječima, svakom ću reći "Go for it", i sebi, također. A ipak ostati u svojim okovima, kao ucijenjena. Kupljena, a ni sama ne znam čime plaćena. Što sam to zanemarila u svom životu, nestalnost ? Pogled u daljinju ? Vječno traženje i čežnju za tom svojom polovicom koja isto kao i ja , traži...i ne pronalazi. Jer sam tu, statična i nepomična u svom pogledu u daljine, uvijek u još veće krajnosti...da bih srušila svijet i pronašla sebe. Možda baš u tvojim očima, možda tek u pogledu u ogledalo.
Pa tu sam, neuhvatljiva, a opet tako pitoma....smiješno je gledati se dok svi oko mene, grčevito se bore, i dok samo prihvaćam, kao posljednja kukavica, tragove budućnosti, Tako hladna izvana, da boli pogled na to. Tako topla iznutra, nevjerojatno je da mogu prihvatiti osrednjost. Da li je to lakši put ? Bez iznenađenja, ne očekuješ, pa će manje boljeti ? Ali težiš pa ćeš uvijek gledati preko ramena, tamo negdje, daleko ili blizu...