Trebala bih noćas neke stare uspomene.
Djetinjstvo želim van !
Siguran zagrljaj oca i majke.
Nepostojanje sutra
da bi potrajalo ono jučer.
Baku na pragu, igračku
čvrsto u ruci.
Jesam li onda znala
da postoji mjesec,
lopta neuhvatljiva ?
Čežnja je bila tek još malo igre.
Pet minuta.
Još samo pet...
Koliko je to uopće ?
Do neba ?
Trebala bih noćas žar bezbrižnosti.
Preskočiti zaključanu kapiju
jer to je baš fora.
Jer iako mala, ja to mogu.
Napraviti zvijezdu,
igrati olimpijade u Montrealu.
Ma gdje je uopće to ?
Trebala bih.
Djetinje snove pustiti na površinu.
Za vjeru u bajke.
O kako si lijep, živote !
Koliko još moram noći spavati,
do ljepote ?
Neuhvatlijv, živiš u kutku oka.
Između bijelog i smeđeg,
mala točkica,
spremnik sjećanja.
Životna hrana.
Trebala bih, i jesam
u tišini noći i mirisu ljeta,
vratila se bar na tren
u onaj mirni kutak,
djetinjstva.
Post je objavljen 03.07.2007. u 21:54 sati.